Dopadljivi zlikovci

Znate kako izgleda izraziti zlikovac? Ružan, zloban, zajedljiv, opasan na prvi pogled. Samo, kako zlikovcima uspijeva biti zlikovcima, kako uspijevaju činiti zlo ako izgledaju tako da će se svi dobri i pametni ljudi skloniti od njih?

Kvaka je u tome da su zli ljudi većinu vremena ugodni, uvjerljivi, dopadljivi, a svoje pravo lice pokazuju samo u posebnim, za njih pravim trenucima. I jedno i drugo, i zlikovac na prvi pogled i zlikovac kao zastrašujuće otkriće, može zvučati kao filmska priča, ali to je istina, uvjerio sam se. Naravno, kao i većina stvari u životu ta se činjenica obično ne otkriva na tako potresan način kao u holivudskom filmu ili petparačkom romanu, nego više na način kojega bih nazvao epifanijskim – ona probija, pokazuje se na trenutak, kao dupin iz mora ili zubato zimsko sunce iza oblaka i brzo potone ili se sakrije.

Okidač za tu spoznaju bio mi je snimak govora četničkog vojvode Draže Mihajlovića na suđenju u Beogradu. Tako nedužan izraz lica, tako meki pokreti i tako blag glas i govor jasan, razuman, uvjerljiv! Zar je to čovjek koji je optužen da je isplanirao i zapovijedao klanjem tisuća ljudi koji mu nisu bili po volji? Nešto tu nije u redu! Da ga nisu komunisti doista nedužnoga osudili na smrt?

Kad sam malo razmislio, sjetio sam se da sam slušao i rijedak audio snimak Hitlera kako čavrlja s finskim predsjednikom i da Hitler u tom razgovoru djeluje vrlo drugarski, pokazuje smisao za humor i vrlo je uvjerljiv. Kakva razlika u odnosu na  luđaka kojemu glas puca dok bjesomučno viče, mlatara rukama i iskrivljuje lice! Ali, to objašnjava zašto su ga mase oduševljeno slijedile, zašto su podržavali pojedini intelektualci poput filozofa Heidegera i pisca Knuta Hamsuna i zašto ga je američki časopis Life proglasio osobom godine 1937. i njegov portret objavio na naslovnici.

A onda sam se sjetio zlih ljudi koje poznajem. Riječ je o ljudima koji prema onome što sam o njima čuo i što njima o znam moraju biti zli, odnosno u ljudima o kojima sa se upitao: „Ako oni nisu zli, tko je onda takav?“

Ti su ljudi prije svega uvjerljivi, čovjek se uhvati da klima glavom i misli, a možda i govori:“Jest, u pravu je; bogami, dobro zbori; svaka mu je na mjestu!“. Teško je naći bilo što čime bi se moglo pobiti to što govore i čovjek se osjeti nekako privučen, svrstava se na njihovu stranu, dapače,  okreće se protiv onih koji unatoč svemu žele pokazati sumnju u njihove riječi. A onda čuješ da je prebio ženu ili da se iživljavala na djetetu!

Ali, to nije kraj, ne, ljudi su skloni opravdavati takve njihove postupke krive žrtvu.  Na djelu su brojni psihološki mehanizmi, od racionalizacije, projekcije do Stockholmskog sindroma. Dlijedeći takve vođe, gurue ili što već možemo se naći u okolnostima u kojima ćemo kao oruđe njihovih zamisli učiniti neko zlo. I opravdavat ćemo takve postupke sve dok njihovu pravu narav ne osjetimo na svojoj koži. A možda ćemo i nakon toga primijeniti neki psihološki obrambeni mehanizam.

Ponukan zanimljivim iskustvom s Hitlerovim glasom, potražio sam  glasove ostalih nacističkih zločinaca, točnije njihove svakodnevne  glasove. Ni Geobels, ni Goering nisu imali to ono nešto što je imao njihov Fuihrer. Goebelsa nazivaju otrovnim patuljkom i on doista zvuči i izgleda kao netko tko se želi osvetiti jer su ga djeca zlostavljala kad je bio mali, a Goering zvuči kao netko tko stalno pokušava nekome nešto dokazati jer ga ne shvaćaju ozbiljno. Iz toga proizlazi, premda može zvučati čudno, da nisu bili istinski zlikovci bez obzira na zla koja su učinili i prouzročili!

Također, možda može zvučati čudno da u svojoj okolini imamo ljude gore od njih, ljude u ravnini s Hitlerom, ali zašto ne?

A što je s Musssolinijem? Hitler ga je oponašao kao starijeg brata, a njih obojicu su potom oponašali brojni sitni „dučići“ i „firerići“ diljem Europe i svijeta. I Churchill mu se divio u jednom trenutku, a njega nije bilo lako zadiviti. A što biste rekli o čovjeku koji je kao dječak ubo drugoga dječaka nožem? No, dobro, možda je ovaj drugi bio nepodnošljivo nasrtljiv, pa je budući Duce u naleti bijesa i očaja, onako na mah napravio nešto zaista loše.

Nisam našao na svakodnevni Mussolinijem glas, ali u obilju ima snimaka njegove unuke Alessandre Mussolini, zastupnice u Europskom parlamentu, koje mu nevjerojatno slični i ima gotovo istovjetne kretnje i govor tijela i isti temperament. Ona zdušno brani svog djeda i, naravno, desnih je političkih nazora. Je li zla? Ne znam. Znamo samo da mi je ta plavuša, gospođa od 58 godina, vrlo privlačna i da nisam sklon povjerovati u to.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *