Plaža za uživanje

Tri su duguljaste ribe kao jedna kliznule u dubinu kada je stupio na jednu od stijena između kojih su manevrirale u plićaku.

– Cipli! Znači da je more prljavo!

            Prije,  dok su se spuštali stazicom od ceste uz koju su parkirali auto, gunđao je da kakva je to plaža oko koje raste tamo neki bijeli grab umjesto borova ili crnike. Prijatelj mu je odgovorio da su vjerojatno rasli dok ih nisu posjekli, pa se ubacilo ovo što raste brže raste i dodao da između stijena na obali sasvim sigurno ima onih kožnatih biljčica kakvih se uz morsku obalu i očekuje. A sad je rekao: – Ima više vrsta cipala i ne traže svi prljavu vodu. Važno im je da nešto hranjivo pluta po površini.

            O vegetaciji je imao pravo, barem što se tiče one kržljave mrežice koja je virila iz pukotine, ostalo su bile glatko sivio stijenje s pokojim priljepkom ili pužem. A do suprotne obale, šumovite koliko i njihova, prostirala se površina nalik na lim koji se čas gnječi, čas gladi. I da, bilo je tu još nečega.

– Čuješ li kako nešto smrdi? – upita prijatelja.

– To ti sebi umišljaš! Idemo, ovo je plaža uživanje! Samo budale plaćaju parking da bi se onda gužvale u nekom mravinjaku.

– Mravinjak je zato što je to prava plaža, a ne ovo!

– Da, a voda mutna kao u bari!

– Slušaj, ti možeš ostati, ali ja idem natrag.

– Kako ćeš se vratiti?

– Stopirat ću!

– Premale ti imaš sise da bi ti netko stao!  Stajat ćeš na suncu kao govno na kiši dok ja ne dođem, a onda će ti biti žao što se nisi kupao i sunčao!

– Zvat ću nekoga da dođe po mene.

– Da, netko samo čeka da po ovoj vrućini dođe po tebe!

            Priznao da je u pravu pošavši za njim

            Plaža je bila  nastavak plitkog luka kojim se more isplazilo u kopno najviše što je moglo. Nakon uskog pojasa valićima vlaženog šljunka počinjao je pojas plosnatih kamenčića po kojima su se porazbacale plastične boce i kante, slijepljeni papiri i kartoni, daske i daščice i još štošta slično, sve  to povezano valovitim prugama sasušenog trunja. U produžetku je kamenje bivalo sve krupnije, a nakon onog za koje bi se jedna ruka pomučila da ga podigne dizao se zid kopriva, kupina i paprati.  Hrpi naslaganih paleta koje su se našle među njima virile se između dasaka, a naopako položenu barku nešto dalje od toga krenule su sakriti od pogleda.  Iza toga nakratko dizalo grmlje, a onda je počinjala šuma, bedem bjelogorice s dijelom blještavim, dijelom zasjenjenim.

            Plažu je, bliže njima, poput brazgotine presijecala plitka vododerina. Rubovi su joj zbog nedavne kiše bili oštri. Njegov je prijatelj preskoči, a on na korak-dva siđe u nju. Još dvadesetak koraka i oni potraže mjesto za ručnike.

            Plastična jedanipolitarska boca odletjela je metrima daleko kada ju je podbio vršcima prstiju koji su mu virili iz sandale i pri padu bandoglavo odskočila i zatandrkala.  Tako je dobio koliko – toliko čistu površinu. Pristao je da mu ispod ručnika ostane nekoliko slijepljenih papirića samo da ih ne mora prstima dirati.

– A srčike od jabuke nema, a?  – progunđa gledajući oko sebe.

– Što?

– Ništa, ništa!

            U more su ušli korak po korak.  Bilo je hladno, kamenje nije ljubilo stopala, a trebalo se nahodati da bi površina dosegla do pojasa, pa da se čovjek ispruži i zapliva. Naposljetku su pljuskajući i pjeneći nemilice grabili prema sredini uvale.

            Naravno, stali su daleko od nje, ali bili su poprilično odmakli od plaže.

– Kako je voda dobra! – rikne  njegov prijatelj.

– Bočata je, uopće nije slana. I ledena je jer odnekud dotječe puno slatke vode. Kao da plivam u potoku!

– Da, a uz one je plaže gdje sve vrvi od ljudi slana jer svi pišaju u more!  

– Dobro, a što ovo zaudara?

– Ja ne osjećam ništa.

            Otplivali su još jedno rundu prema sredini, predahnuli, a onda prsno pošli natrag. Tada opaze da je u međuvremenu još netko došao na plažu. Dvije žene u jednodijelnim kostimima, jedna u crvenom, druga  u plavom, smještale su svoje ručnike nedaleko njihovih.

– O, stigli su komadi! – uzvikne njegov prijatelj.

– Meni izgledaju kao komadine!

            Ona u crvenom bila je dugonoga i sisata,  a ona u plavom kratkonoga i guzata, a objema su trbušine vibrirale ispod napetih kostima. I činilo mu se da su starije od njih onoliko godina koliko su kilograma teže.

– Meni sisata, tebi guzata, može? – predloži njegov prijatelj.

            Nasmijao se.

– Što je tu smiješno?

– Pa, pogledaj ih! Izgledaju kao dva tuljana koji su natukla salo za zimu!

– Pa, prije će ti ovakva dati nego neku koja misli da se svijet vrti oko nje. Ja ti kažem, idemo kod njih i večeras ševimo! A možda ih poševimo još ovdje na plaži.

– Ti nisi normalan!

            Njegov prijatelj iz prsnoga pređe u kraul. On ga je slijedio.

            Ležeći na leđima podupirući s elaktovima, žene su ih promatrale kako izlaze iz mora. Njegov im prijatelj srdačno nazva dobar dan, a one isto tako odzdrave u duetu. On je uspio samo nešto promrmljati. Ipak, popratile su to sa simpatijama.

            Laknulo mu je kada mu je prijatelj pošao prema ručniku, a ne prema njima. Namazali su se uljem za sunčanje i legli.

            Pogled iz te perspektive bio je užasan: njegov bijeli trbuh nije puno zaostajao za ona dva trbuha u susjedstvu! Dijeta, teretana, trčanje – odmah sutra!

– Dečki, jel’ bi vi nama namazali leđa?  – čulo se pitanje.

            Dugonoga je u ruci držala kremu za sunčanje i gledala ih pogledom šteneta koje želi u šetnju.

– Nema problema gospođo, namazat ćemo vas! – reče njegov prijatelj i ustane.

            Je li tada on, dobro odgojeni momak,  mogao učiniti išta drugo, nego ustati i prihvatiti se mazanja kratkonoge?

            Morao je priznati sam sebi da ima nečeg zanimljivog u razmazivanju kreme po tim tustim leđima, ali on je smatrao da mu se to ne treba sviđati, dapače, htio je da mu bude odbojno! Pokušao je taj nehotični užitak objasniti mirisom kreme koji kao da se cvjetao čarima idealno zamišljenog ljeta. Istina, kroz tu mirisnu harmoniju prostrujilo bi ono nešto slatkasto – pečeno, ali već se bio navikao tu pojavu i prihvaćao ju je kao nešto neobjašnjivo s čime treba živjeti.

            A onda je dugonoga vrisnula! 

            Ne samo vrisnula, nego se tako naglo ustala da mu je njegov prijatelj odskočio sa zamašćenim ruka. I kako je stala na noge, tako je potrčala prema šumi! On okrene glavu prema njoj, pa u smjeru mora jer je zaključio da se ondje nalazi to što ju je uplašilo, a ništa nije uočio. Ali, onda vrisne kratkonoga i pobjegne za prijateljicom!

– Ma, vidi ti ovo! – reče njegov prijatelj gledajući ustobočen na more.

            Pogledao je ponovo i tada mu sve postane jasno: u plićaku,  dvadesetak koraka od njih, valići su ljuljali veliku rogatu mješinu s četiri balerinski u zrak ispružene noge koje su završavale papcima.

– Uginula krava! Sada vidiš što smrdi!

– Bogme,  bio si u pravu! Struja ju je nosila suprotnom obalom, pa je nismo mogli uočiti.

– A sada je nosi na nas. Idemo odavde!

– Čekaj! Ne možemo cure ovako ostaviti!

            To su i one mislile: stojeći kod prevrnute barke, dovikivale da učine nešto.

            A što?

            I njegovim prijatelju sine! Gledao ga je kako ide prema njima i kako dolazeći do njih ne staje jer zapravo ide barci. Praćen pogledima, njihovima izbliza i njegovim izdaleka, ona je osmotri sa svih strana, a zatim pođe do paleta desetak koraka dalje. Njih nije samo osmotrio, dvije – tri je pomaknuo i onda, pazeći da ga koprive ne opeku, iz njih izvukao nešto dugačko. Bilo je to oko dva metra tankog crnog kabela. Vukući ga za sobom vrati se do barke i dovikne mu: – Pomogni mi okrenuti je!

            Navukao je sandale i pošao onamo. Oko nje su uglavnom rasle paprati, ali jedna ga je kopriva, dok ih je visokim koracima satirao, opekla za brid stopala. Nju je satrao osobiti oprezno.  

            Zazvučalo je kao da je barka pljusnula u more kada su je preokrenuli na kobilicu.    

– Izgleda sasvim u redu. Ako i propušta vodu, to je vrlo slabo. – reče  njegov prijatelj gledajući u njenu unutrašnjost.

– Što namjeravaš?

– Gurnut ćemo je u more,  kabel vezati kravi za rogove, pa je odvući je u dublje i onda je probušiti nožem. Puna je plinova, ispuhat će se i potonuti.  

– Genijalno! Samo si jedno zaboravio – kako će čamac ići naprijed i vući kravu?

– Pa, ima tu po plaži dasaka, poslužit će nam kao vesla.

– A čime ćeš kravu probušiti?

            Na trenutak se činilo da je  njegov prijatelj u škripcu, ali našao je on rješenje:- Pa, ti imaš onaj ronilački nož.

– Ne dolazi u obzir! To mi je draga uspomena, a osim toga njime mažem paštetu i marmeladu!

– E, nemoj sada biti antisocijalan!                     

            One dvije stanu u glas dovikivati da nije fer, da ne smije tako i da nožu neće ništa biti..

– Dobro, ali ti ćeš bušiti, ja želim biti što dalje od tog smrada!

            Dok su ga gurali kamenjem, plovilo se bunilo hrapavim zvukom,  ali je radosno zapljusketalo kad se jednom našlo u plićaku. Zatim su prošvrljali po plaži tražeći pogodne daske.

Odabrao je jednu jelovu oko metar dugu, od polovice dužine bez nepravilno odvaljenog komada, što ju je činilo donekle nalik na veslo: za uži dio držiš, a širim guraš vodu. Ponijevši je, vratio se do naprtnjače potražiti nož, a njegov se prijatelj dao na posao vezivanja kabla za rogove krave.

Morao ga je omotavati puno više nego što je namjeravao,  jer nije bilo dovoljno oko rogova, trebalo je  i praviti i osmice između njih, pa je strvina, kada je drugi kraj zavezao za prečku na sredini čamca kojega mu je on u međuvremenu dogurao, gotovo  dodirivala krmu. A ni daske se nisu pokazale kao idealno oruđe: veslali su kao u kanuu, svaki sa svoje strane i jedva se micali naprijed. Ubrzo se počeo znojiti. A mrcina je na suncu zasmrdjela novom snagom.

– Ući će mi ovaj smrad u kožu!

– Izdrži još malo. Već sad je možemo potopiti, ali bolje da se udaljimo još malo.

            Veslali su još neko vrijeme, a onda je njegov prijatelj rekao da je dobro.  Odvezao je kabel od prečke i zatražio nož, kojega mu on nevoljko pruži. Namjeravao je kabel držati lijevom rukom i tako namjestiti lešinu da je može probušiti, ali ona je bila teška, pa mu je poremetila ravnotežu. Uspostavljajući je ponovo, on popusti stisak i kabel mu pobjegne iz ruke, pa poput zmije uteče u more. Hitro je zakoračio do krme, ali kabel već bio potonuo, a strvina se odmaknula predaleko da bi je mogao dohvatiti.

– Veslaj natrag!

– Već imam žuljeve od veslanja naprijed, a sad bi trebao natrag! – usprotivio se, ali je ipak zaveslao. Ako se to moglo nazvati veslanjem.

            Njegov je prijatelj, držeći nož s oštricom na dolje i junački podnoseći smrad, vrebao pogodan trenutak za ubod.  Ukazao mu se kada se lešina poravnala uz bok čamca.

            Digao se na noge, zamahnuo u vis i svom snagom sunuo dolje. 

            Odbilo mu je šiljak – napeta je kravlja koža bila čvršća nego što se to činilo!

            Ubode opet na isto mjesto.

            Samo ju je malo načeo. Ali, to mu je dalo nade!

            Ponovo skupi svu snagu i udari. Nož propadne do drške!

            Plinovi zazvižde kao iz ekspres lonca! Ravno u njegovo lice!

             Kao se trgnuo ustajući, tako je zaljuljao čamac. Da ne padne unatrag, nagnuo se naprijed, ali time i posrnuo u tom smjeru. Ispusti nož  da se lakše uhvati za rub čamca i nož preko ruba odleti u more.  A hvatanje za rub je zaustavilo njegov trup, ali ne i noge, one su nastavile kliziti naprijed, tim više što je svojom težinom nagnuo čamac. Činio se da ništa ne može spriječiti bolan sudar cjevanica i ruba. Zato onako držeći se odskoči u vis –  ruke postanu uporišta oko kojih rotira njegova stražnjica!

Ali, zamah je bio preslab i njemu začas postane jasno da će, kada mu ruke popuste jer na njima nije mogao stajati, tjemenom zveknuti bilo o rub, bilo po dnu čamca i zato se njima odgurne!  Onako sklupčan, s glavom dolje i stražnjicom u vis, on nekako postrance padne u more. Ravno na strvinu! 

            Utonuo je u nju, u sve mjehure i mjehuriće koje je ispuštala. Izronivši, frenetično zamlata rukama i nogama ispuštajući krikove neopisivog gađenja na svaki dododira kojega nije mogao izbjeći.

            Strvina potone, a on zaplivao prema obalu brzinom plivačkog šampiona.

            Izašavši na plažu progovorio je engleski: riječ “shit” ponavljao je svake dvije do tri sekunde!  Mantrao ju je dok je skupljao stvari i trpao ih u naprtnjaču praćen zabezeknutim pogledima dviju žena. Nazuvši natikače, okrene se prema njemu: – Htio si kući, ideš sad? Shit!

– Kući? Pa, tek smo došli!

– Treba mi tuširanje! Shit-shit!

– Pa, oprao si se u moru!

– Shit sam se oprao! Treba to sastrugati s mene, shit! Ideš ili ne, shit?

            Ništa mu nije odgovorio.

            Potom je gledao kako njegov, bio je u to gotovo posve siguran,  bivši prijatelj dugačkim koracima grabi plažom i ponavlja onu riječ. I nije mogao poreći da je osjetio neku ugodu gledajući ga kako  nestaje vegetaciji.

            Kako će se sada vratiti kući? Već nekako.

            One su se dvije bile vratile na svoje ručnike i sada su čavrljale kao njega nema.  

            Posjedio je još neko vrijeme nasred čamca, promatrao treperenje krošanja na povjetarcu, koji je i njega posjetio, pa ga je, čistog i osvježavajućeg, usisao kroz nos. Ispod čamca, u zelenkastoj dubinu ugleda veliku ribu. Tako carski polako mogao je migoljiti samo lubin.

            Popne se na pramac, skoči u more, izroni i zapliva prema obali.

            Gledale su ga kako izlazi iz vode dok se sve cijedi s njega.

– Cure, jel’ bi vi meni namazale leđa?   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *