Prekid

Neprestance je govorila, mljela je kao mlin, krunjač i prekrunjač zajedno; tko to svojim ušima nije čuo i svojim očima vidio, taj to ne može razumjeti!

– Ma reci ti meni je li to tako, samo ti meni reci!

Naravno, nije očekivala da joj nešto odgovori, niti ju je nije zanimalo što on misli. A mislio je da njihova veza više nema smisla, da sve to treba prekinuti; odmah, ovdje, sada!

U ovom su se kafiću prvi put sastali dok se još sjedilo na terasi u kratkim rukavima, a sada ih je debelo staklo odvajalo od sivog adventskog dana.

A sam si je kriv za ovu nevolju!  Svidjela mu se  i on joj je prišao odlučan da se drži onog savjeta: “s njima je važno samo govoriti i govoriti, nije važno što”. Uspješnost metode oduševila ga je:  žena je prihvatila razgovor i raspričala se samo tako! Bolje otvaranje nije mogao poželjeti i novi se susret nametnuo kao nešto samo po sebi razumljivo.

Istina, bio je malčice ošamućen nakon onoliko brbljanja i skakanja s jedne teme na drugu u pola rečenice,  pa vraćanja na prvu temu prije kraja,  koji i nije bio kraj,  nego samo skok na nešto treće s čega će se skočiti na četvrto. I tako unedogled. Pripisao je to adrenalinu. Za istim je objašnjenjem posegnuo nakon drugog susreta,  ali nakon trećeg se pojavila sumnja. Nakon petog-šestog morao je priznati: od njenog beskrajnog brbljanja dobiva osjećaj da mu je glava otečena!

U prvim se susretima poletno trudio uključiti u razgovor, razmotriti njene tvrdnje, iznijeti neki dokaz ili protudokaz, koji put se našaliti i ispričati neki svoj sličan doživljaj i izvesti neki zaključak, ali s vremenom je shvatio da njoj to ništa ne znači i da joj je jedino važno da joj jezik radi! I tako je govorio sve manje i manje i naposljetku je samo klimao glavom i samo tu i tamo nešto zamumljao. U nutrini je vrio i dolazilo mu je da pukne: “Pa, kako možeš biti tako sebična da te ni o čemu ne zanima moje mišljenje?!  Zar sam ja maloumnik, pas, lutak na napuhavanje, što li već?!”, ali suzdržavao se nadajući se da je to samo neka faza kroz koju njihova veza prolazi i da će stvari s vremenom poći na bolje. 

(Budimo iskreni, rijetko tko izlazi sa ženom koja nosi ovako velik broj grudnjaka, pa kako se čovjek ne bi nadao da je sve to privremeno? ) 

A ona je bila sretna, valjda je mislila da je našla srodnu dušu.  Njemu je zapravo, sada je to jasno shvaćao, trebala tiha i mirna ženica s kojoj može rukom pod ruku u tišini šetati nekim perivojem i koja će, bude li neophodno, u jednoj – dvije, ne nužno proširene rečenice, koje više konotiraju nego što denotiraju reći sve što joj je na umu i srcu.

– Slušaj, slušaj, još samo ovo!-  vratila je njegovu pozornost kad je okrenuo glavu  prema televizoru ispod stropa kafića.

Bio je to njegov pokušaj kratkog predaha u napornoj usredotočenosti: vrebao je slabu kariku u njenom govornom lancu ne bi li uskočio i prekinuo ga tako što će joj  tako jasno i razgovijetno  da to ne može prečuti ili zanemariti reći ono što je nakanio. Prvih dana je namjeravao reći: “Draga, mislim da je najbolje da prekinemo” ili, manje prisno: “Čuj, najbolje da mi prekinemo”, ali nakon kraćeg je razmišljanja zaključio da je ono uvodno“draga ili čuj” pogrešno jer nakon toga dolazi kratka stanka, ali ta će to iskoristiti da se ubaci i preuzme, pa je odlučio da treba reći kratko i jasno: “Prekinimo!” To će je šokirati i dat će mu vremena  da joj objasni: mogao je prestati javljati se na telefon, ali želi da se rastanu kao ljudi, kao prijatelji, što bi se reklo “ no hard filings”. Onda će ustati i ostaviti je samu na otoku u moru žamora  i pokojeg pogleda sa strane. Savršen doživljaj prekida.

Da, samo trebalo je imati hrabrosti za to! Prilika se pružala kad bi gucnula bijele kakve, ali on bi se uvijek ukočio, a ona bi,  i ne sanjajući što se spremalo, nastavila govoriti. O prometu, tečaju eura, zdravoj prehrani i, s osobitim gađenjem, o  kolegicama koje su se podale šefovima da bi napredovale na poslu.

Prodavala je police osiguranja, to je bila prava za nju. Isprva se zaposlila u struci, kao učiteljica razredne nastave, ali odustala je od tog posla jer su joj, valjda, bila preduga ona razdoblja kada djecu moraš pustiti da u tišini rješavaju zadatke. Potom je otišla  u turističke vodiče, što joj se  znatno više sviđalo, ali i tu moraš ljudima dati trenutak odmora. Sebe je našla u prodaji osiguranja jer tu čovjeka treba zgrabiti kao udav i ne dati mu da diše. Jadnik na kraju potpiše ugovor o životnom osiguranju samo da ostane živ.

I tako je ona mljela i mljela, a on vrebao kao ptica grabljivica, ali prigoda se nije ukazivala.

A onda su se, kako to obično biva, vrata otvorila kada je to najmanje očekivao. 

Do stola se kroz gužvu probio konobar da bi s njihova stola pokupio dvije prazne šalice iz kojih su popili bijele kave. Svidio joj se taj momak nalik na dasku s građevinske skele i on je sebi morao priznati da je opazivši to osjetio žaoku ljubomore, ali neka jer, pogledavši ga s onako odozdo s osmjehom, ona je zašutjela! Zbunjen, momak uzvrati smiješak držeći u ruci račun. Posegnula je za novčanikom u torbi na stolici i pružila mu novčanicu. Sad ili nikad! Dok je konobar tražio novčanice da vrati ostatak, on se nagne nad stol, uzme zraka i oblizne usne

Evo, momak vraća ostatak i odlazi, ona ga prati pogledom i smiješi mu se,  ali više ne može okretati glavu, pa je ponovo okreće prema njemu, pogledi im se susreću i …

– Prekinimo! – rekao je dubokim glasom.

Pogledala ga je krajnje ozbiljno, nekom mješavinom sažaljenja i ljutnje.

– Da, mislim da je tako najbolje- rekla je.

I ona to želi?! O, da je to znao!

Metnula je torbu u krilo i rekla:- Inače ću zakasniti na posao.

– Ne, ne, nisam tako mislio! Mislio sam …

– Nego, ono što sam ti rekla o kuhinji “Prestige”, malo ljudi zna da … 

– Ja sam mislio da …

– Pusti me da nešto kažem!

Samljela ga je do kraja!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *