Duša zarobljena u vremenu

U kojem vam je vremenu duša ostala zarobljena?

Možda ni u kojemu za sada ili ste je možda teškom mukom uspjeli iščupali iz zarobljeništva, pa sada iznad svega pazite da joj se to opet ne dogodi. A možda joj se to stalno događa, ma koliko se vi trudili. Možda je, opijeni, ne želite vaditi i uživate u svojoj patnji poput lirskog subjekta u Poeovoj pjesmi „Gavran“.  

Duša, odredimo je kao skup svih naših misli i osjećaja, može ostati zarobljena nakon što je nešto potrese, uzdrma, sprži. Svejedno je li to bilo ugodno ili neugodno, je li joj učinilo dobro ili zlo. Ona zapravo zarobljava samu sebe jer se ne uspijeva snaći, ona luta, biva izgubljena, ne uspijeva pronaći pravi put i uvijek se iznova vraća onamo odakle je pošla. Rekao bih da duša zapravo i služi tome, da čuva živa sjećanja i promiče vrijednosti koje bi mogle potonuti u zaborav.

Nekako se pretpostavlja da bismo trebali prekrasno djetinjstvo i da bi nam duša trebalo ostati zarobljena u toj dobi. Znate ono: „Od kolijevke, pa do groba, najljepša je đačko doba“. Pa koliko god poslije proveli sretan i uspješan život, dijete u nama ne bi smjelo nikada odrasti. Dapače, sretni i uspješni trebali bismo biti zato što uvijek iznova navraćamo u to doba bezbrižne nevinosti. To vrijedi za, primjerice, spisateljicu ljubavnih romana Barbaru Cartland. Ta je zauvijek ostala djevojčica od dvanaest – trinaest godina koja mašta o princu na bijelom konju. I nije bila glupa, nego je to dobro unovčila.  

Mom djetinjstvu ništa nije nedostajalo, ali ono doba u koje mislima i osjećajima uvijek iznova navraćam jesu moje tinejdžerske godine, srednja škola i do navršene dvadesete. Mislim da sam zadržao nešto od mladenačke površnosti i vedrine, osobito kada se radi o stvarima koje su mi smiješne. I, naravno, osjećam se kod kuće  kada čujem glazbu iz prve polovice osamdesetih godina. (Do osamdeset i pete, osamdeset i šesta već nije to.)

Prije nekog vremena čitao sam članak o jednom od biografa Brucea Leeja, koji je razgovarao s njegovom ljubavnicom. (Bruce Lee je bio oženjen.) Gospođa je prevalila sedamdesetu, ali, veli biograf, čini se da je i dalje zaljubljena u Leeja kao prvog dana. Imala je nekih dvadeset i šest godina kada ga je smrt iznenada otrgnula od nje i ona je, dakle, zauvijek ostala u toj dobi.

Podsjetilo me to na dokumentarac o američkim vojnicima koji su boravili u Velikoj Britaniji očekujući Dan D. Posve prirodno, desila su se neka zaljubljivanja između njih i domaćih djevojaka, a bome i ženidbe. Neki od tih mladih supruga poginuli su u iskrcavanju u Normandiji. Film se kratko osvrće na slučaj Britanke koja se u dvadeset i drugoj godini vjenčala za vojnika koji je pao na plaži Normandije. Nakon toga više se nikada nije udavala.

Rat je jedna od stvari koja snažno potresa dušu. Zato vojnici često ne znaju živjeti u miru, sjećanjima lete u vrijeme „kad smo ono, kad smo ovo“.  U romanu „Tri ratna druga“ Reinera Maria Rilkea susrećemo lik njemačkog ratnog veterana iz Prvog svjetskog rata koji se ne može otrgnuti od toga da svoje suborce kada ih negdje sretne ne podsjeti na događaje i anegdote iz rata. Koji put im u krčmi samo dobaci mjesto i datum, ne mora objašnjavati jer zna se na što misli.

Nije rijetkost da veterani odu u neki novi rat kao plaćenici jer su takvim okolnostima svoji, plivaju kao riba u vodi.  Uostalom, i talijanski crnokošuljaši, kao i njemački SS i sivokošuljaš SA u početku su bili sastavljeni od ratnih veterana, a ona dvojica na njihovom čelu koji su postali diktatori bili su također ratni veterani.

Da, naravno, to se može objasniti ovisnošću i o adrenalinu, dopaminu, serotoninu i drugim neurohormonima. Čovjek koji ide u potragu za njima osuđen je na veće ili manje razočaranje jer njihovo lučenje ne može biti snažno kao prvi puta, organizam se počeo navikavati.

Onima koji ne uspijevaju nikako ostvariti ni približno potrebnu dozu preostaju sve one silne, o vrsti glazbenog izričaja neovisne,  „pjesme za dušu“.  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *