Špijunska

Parkirao je na mjestu za invalide, samo desetak metara od policajca. Taj ga je, onako u polusjeni tisine grane ispod ulične svjetiljke, uvrijeđeno promatrao i sva je prilika bila da će ubrzano krenuti prema njemu,  ali kada je vidio tko otvara vrata, jednostavno je okrenuo glavu na drugu stranu kao da se ništa nije dogodilo. On se iz auta iskobelja cerekajući.  Po količini alkohola u krvi, razumije se, ali on bi svoje mentalno stanje opisao prema vampirsko-zombijskom modelu: netrijezan. Sviđao mu se taj izraz, volio je to stanje, volio je cerekati se. Svako razlog za cerekanje dobro mu je došao, pa i ovaj policajac, ali mogao se on cerekati i bez razloga. Ili je možda bilo dovoljno da se sjeti da ima bezbroj razloga da iskrivi lice.

Brava škljocne, sva četiri žmigavca zažmigaju dvaput i on spremi ključu u džep, pa se onako poguren zagega svojim putem. Rujan je bio odmakao, ali on je bio  bosih stopala u jeftinim gumenim šlapama koje su većinu starijih muškaraca podsjećale na JNA. Mlohave hlače na njemu bile su donji dio sive platnene trenirke vezane vrpcom, a u njih je bila ugurana bijela, iznošena majica kojoj s dolje lijevo nagnutim elipsoidnim okovratnikom. Kosa, sijeda, s tragovima nekadašnje crnine, bila mu slijepljena u masne pramenove, pojedine uzdignute u vis poput roščića, a lice obraslo sijedim čekinjama. Oči nauljene. Nije mario ni za što, ili bolje reći: marljivo je pazio da za nešto ne počne mariti jer dok je bilo tako, to je bio on – onaj koji se nikad ni zbog čega ne mora brinuti, onaj koji se ni zbog čega ne mora truditi.

Prešao je preko uske zelene površine, mada ju je za samo tri – četiri koraka više mogao zaobići, stupio na trotoar i krenuo desno. Prošao je pored izloga trgovine sa sportskom robom, pored papirnice, i kladionice,ali nije glavu okrenuo prema njima. Gospođa koje je dolazila iz suprotnog pravca smiješila mu se, ali je promijenila mišljenje kada je ušla u “zonu konjaka” oko njega. Samo se nakesio nekim momcima koji su prošli pored njega. Bilo mu je drago kao da vidi stare prijatelje. Stigavši do pješačkog, on, ga, začudo uredno pređe pogledavši lijevo – desno.

S druge strane nedaleko pješačkoga nalazio se kiosk. Nudio je svakakvih tiskovina ne samo u svojoj osvjeteljnojjdubini, nego i na otvorenim krilima. Neki je čovjek stajao okrenut leđima i prematao nešto ispred sebe. Iznutra ga je kroz prozorčić s povišenog mjesta gledala prodavačica u plavom. A onda je gledale njega kako je gleda zastavši u prolazu s rukama u džepovima. Zurio je sa zanimanjem i širokim osmjehom na licu, kao da će sad na prasnuti u smijeh. Znao je da radi za obavještajnu službu, prodavačice u kiosku su oduvijek to bile, osobito na ovako frekventnim mjestima. One vide tko što kupuje ili ne kupuje, izmijene po koju riječ i osjeti tko čemu naginje. Prodavačica ga ošine ljutitim pogledom tipa “stari, što si blenuo”, ali na njega to nije utjecalo, dapače, on kao da je izazivao. Pogledala ga je još jednom, a onda prestrašeno spustila pogled. Shvatila je, razumjela taj pogled, tako gledaju oni koji znaju. On se počne smijati, tiho, tek toliko da mu gornja prsa vibriraju. A onda joj onaj čovjek pokaže što je izabrao i ona krene naplaćivati. To kao da ju je spasilo jer je on pošao dalje.

Između kafića i propadajuće terase na drvenom postolju. Sa zanimanjem je prešao pogledom preko  mladeži koja je ondje sjedila, ali ništa zanimljivo nije pronašao. Mladi su mu uzvraćali pogled, bio je im je zanimljiv i egzotičan, pravi lik za knjigu, film ili video igru. Neobično je vidjeti nasmijanog starca kojega se ne moraš bojati. A on im se smijao – oni nisu ni slutili tko je on, nisu to mogli ni zamisliti.

S noge na nogu, nikuda ne žureći prošao je pored sljedećeg kafića skenirajući goste na terasi odmah do ulaza. Bio je to lokal koji je za nijansu djelovao finije, možda zato što su okviri stolica i stolovi bili od pocinčanog metala Tu je bilo i nešto sredovječnih ljudi, ne samo mladih,ali on je ih je sve jednako osmotrio na mareći za vrste pogleda koji mu bivaju uzvraćeni. Neke je za tim stolovima već viđao, neki su radili za njih, ali su prestali i tko zna, zna, to je prošlost koja zastarijeva. Znao je ovdje vidjeti i one koji rade za strane obavještajne službe i naši to znaju, i on ti zna da oni znaju, ali što mu mogu? Nešto parova očiju pratilo ga je kako prolazi. I prošao je.

Stao je pred sljedećim kafićem. Na terasi nije sjedio nitko, a na visokom stolcu za šankom u svjetlucavoj nutrini iz koje je dopiralo pulsiranje neke cajke sjedio je mladić,koji se nagnuo na šank kao da bi najradije prešao preko njega, na drugu stranu gdje je nešto brisala konobarica plave kose.  Daleko od toga da je bila ružna, ali trudila se prikazati se znatno privlačnijom, pa je skromne dvojke napela naprijed koliko god se to dalo, ali je ipak najzanimljivija bila njena duga, blajhana kosa. Ništa brže nego do tada, tek podižući nogu više da bi stupio na drveno postolje i potom na stepenicu, on uđe u kafić.

– Jebem ti kafanu! – vikne gromko s vrata i nasmije se kao da ispričao neki jako dobar vic. 

            Konobarica i mladić okrenu glave prema njemu. Gledali su ga kako prilazi zureći u nju kao prije u prodavačicu u kiosku. Momku je bio zanimljiv, nije mu se ni u snu činio takmacem kod djevojke. Ona se poduprla rukama o sudoper spremna na brojne mogućnosti. Mala radi za njih, netko ju je angažirao. Možda je zatečena s malo trave u džepu, pa je puštena uz uvjet da javlja tko s kim, kada i gdje. Možda ju je netko uz to i opalio ili mu je bar popušila. 

– Konjak?- upitala je.

– Kako znaš ?– odvrati on tobože ozbiljno. A onda se nasmije sipljivo i još jednom ponovi kao da citira sam sebe – Kako zna?

            I mladić se smijao s njima – pa bazdio je na konjak metre uokolo! Ona i dalje ozbiljna lica istisne iz niza naopako okrenutih čaša iznad šanka dozu konjak, metne dvije slijepljene kocke leda i metne čašu pred njega: – Izvolite!  

– Jako dobra cura! Jako dobra i pristojna, ha – ha – ha!

            Momak se smijao zajedno s njim. Ona se nije smijala, nego je otišla u skladište. Nije se činilo da ondje ima nekog osobito važnog posla.

            Zabacio je glavu s čašom na ustima i vratio je na stol s tankim slojem pića u kojemu su se kupali samo najniži dijelovi kocaka. Potom ugleda zvučnik pod stropom, pa reče:- Jebemti, ja kada sam bio u tvojim godina, ja sam ovo slušao Kragujevcu! Pešadija!

            I nasmije se momku koje je morao znati da mu se smije zato što zna da njemu to ne znači ništa.

– Zove mene jednog dana major Vasiljković. Brčine potkresane po PS-u, prav, nasmijan, blista – a zmijaaaa! Ma, kobra! Kaže on meni: “Je li, bre ..”. Ma, lažem, nije rekao “bre”, rekao je: “Je l’ bi to malo onako… “A bi, druže majore!” I tako sam onako. Najbolje je bilo kada sam japanskom veleposlaniku povalio ženu. Ha – ha – ha, Japanka! Banzai!

            Pokazivao je nešto rukama u visini prepona i smijao se, a momak se smijao s njim.     

– I više nije bilo problema! Vozili ste prebrzo, vozačku dozvolu – sretno druže!- dodirnu je vrhovima prstiju nevidljivu kapu.

– Treba mi kredit u za kuću. Kao da ne, druže, evo, imamo mi kredita!  Daj malome matematiku dva! I mali prođe. I svuda sam vozio. Najviše u Njemačku. Neki put bi donio neki materijal ili oružje, ali to što  neki pričaju da sam sudjelovao u ubojstvu ovoga ili onoga, ne to nije istina. Ja nikome ni sam zla nanio, evo pokojne mi žene!

            Momku se prestalo sviđati. On ispije ono što je bilo ostalo,pa iz džepa izvadi zgužvanu novčanicu. Izravna je na šanku kao da time utjeruje neku pravdu, pa se okrene i kao da momka  nema niti ga je ikada bilo izađe iz lokala.

I pođe lijevo, do sljedećeg kafića. Tu je sve vrvjelo od maloljetnika i vladala je poprilična zbrka.  Zurio je mutno tražeći nešto za što bi se uhvatio,ali nije to pronalazio. Tu i tamo bi netko bacio pogled na njega, ali nije ga doživljavao. Za tu je djecu bio isto što i prometni znak uz kojega je stajao. Pođe dalje, polako se gegajući kao i uvijek.

            Sljedeći kafić je bio bolji: unutrašnjost diskretno zelenaksto osvjetljena,namještaj na terasi od trstike, Neki je tip raširio i čitao novine za šankom sjedeći pod kutom od devedeset, tako da mu je samo jedan lakat bio na šanku. S druge strane nije bila konobarica, nego konobar, momak u tridesetima. Taj nije radio ni za koga.  

            Uđe.

– Konjak!

– Stiže konjak! – odgovori momak i hitro dohvati čašu iz bloka naopako naslaganih na sudoperu, pa je još hitrije okrene.

            Dobivši piće, ona ga strusi u grlo, protrlja unutarnju stranu usnica, pa se okrene čitatelju koji ničim nije pokazivao da ga primjećuje: – A čitaš ti, čitaš?

            Čovjek podigne pogled s novina. On mu se smjesta sipljivo nakesi. Čovjek uzvrati osmjeh, bio mu je simpatičan, Ali, vratio je pogled na listove. Očekivao je da će razumjeti da želi u miru čitati i on je to razumio, ali morao mu je još nešto reći.  

– Znaš koliko sam ja knjiga u životu pročitao?- upita ga on.

– Koliko?- upita čovjek ne podižući pogled.

– Što misliš?

– A šta ja znam?! Možda sto!

– Jednu! – reče i nasmije se grohotom.

            I smijao se svijajući se i cupkajući na mjestu.Čovjek samo razvuče osmjeh, pa spoji ruke o okrene stranicu. Konobar ga je gledao s poštovanjem i odgovarajućim osmjehom.

– Jednu jedinu! – nastavi suznih očiju – Sve sam probao, pa sam htio probati i to. Što ti ljudi vide u tim knjigama?! Lektira! Glupa učiteljica! Uzeo sam jednu tanku, da se ne mučim puno. Onako sva crna izgledala je još tanja. Ali, sam se zeznuo! Ništa ne razumiješ!  Stalno nešto je, ali nije. Ali, nisam se dao, ne, došao sam do  kraja!

            Ali, čovjeka su interesirale samo novine. Zato se on uozbilji, odmahne rukom i posegne za novčanicama u džep. Među zgužvanima s naporom odabere jednu i blago je položi na stol, pa promrmljavši: – Dobro je! – krene iz lokala.

– Hvala lijepa! – dovikne konobar za njim.

            Izašavši, on stane na nogostupu ispred terase. Auti su prolazili i on je promatra o kako to čine. A onda je pošao lijevo, polako s noge na nogu. Tamo je bloku zgrada bio kraj i počinjalo je parkiralište. Dobro bi mu došlo koje rasvjetno tijelo više. Trebalo je biti omeđeno zelenom površinom na kojoj rastu mirte, ali nisu narasle kako su bile posađene, a ove nitko nije šišao, pa je  površina   djelovala krnjavo i neuredno.   

            I onda, odnekud se iza njega stvore dvojica u crnim odijelima. Visoki i snažni, ne nabildani, užurbano samouvjerenih pokreta. Izgledali su kao radišni obiteljski ljudi, lijevi je  imao brkove. Svaki ga uhvati za nadlakticu i oni ga tako povedu, uključe u svoj hod. Nije se iznenadio.  Hodao je doslovno uznosito: povišenih ramena, dugih i brzih koraka.  Vodili su ga na parkiralište, prema glomaznom terencu čija se crnina presijavala na svjetlu.

            Gorko se osmjehivao. On, koji je u životu na jedvite jade pročitao je jedinu knjigu dobro je upamtio što je pisalo na njenom koncu: “činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti”.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *