Prezirite političare iz petnih žila!

Švedska i Švicarka. Osim „šv – ska“ slične su i po tome što su vrlo bogate zemlje s visokim životnim standardom, politički su vrlo stabilne i imaju vrlo razvijenu demokraciju. Ovo posljednje, među ostalim, znači prezir i za naše pojmove brutalan odnos prema političarima.

Članovi parlamenta u Švedskoj nemaju nikakva posebna prava: nemaju službena vozila i vozače, rade u skučenim prostorima, nemaju zastupnički imunitet, a građani mogu u svakom trenutku pregledati kako troše javni novac. Gradonačelnici i načelnici općina volontiraju, a zastupnici u parlamentu dobivaju plaću koja je približno dvaput veća od učiteljske. U Švicarskoj ne dobiju ni to, to jest plaćeni su za samo rad proveden u parlamentu, ali treba znati da švicarski zastupnici svoju dužnost obavljaju uz neki svoj prvi i pravi posao: poljoprivrednik, odvjetnik, liječnik ili što već. Tako je to kod njih od pamtivijeka.   

Biti političar u ove dvije zemlje uopće nije privlačno i zato se nitko ne trga za taj posao. Možda zato možemo susresti vrlo mlade ljude na mjestima ministara ili predsjednika –  korisno je za prikupljanje iskustva u daljnjoj karijeri.  Čini mi se da bi loša strana moglo biti to što se u politici otvara mjesto za one koji ga drugdje ne mogu pronaći, dakle za one koji su nesposobni. Kako god, činjenica je da u ovim zemljama vlada prezir prema političarima i da one stoga funkcioniraju izvrsno.

Istina, prezir prema političarima vlada svukuda, ali dok je drugdje to, uključujući i nas, prazna  puška kojoj se oni mogu smijati u lice, švedski i švicarski političari strepe od njega. (Ovdje možemo dodati Dansku, Island i možda još neke zemlje koje se razvijaju u tom smjeru.) Gdje prezira prema političarima nema, oni će si svašta dozvoljavati!

Zaista, ništa nije tako moćno i „ljekovito“ kao prezir. Čovjeka se može  batinama natjerati ili novcem privoljeti na poštovanje, iz istih razloga može čovjek glumiti ljubav prema nekome ili nečemu, ali prezir i viši stupnjevi tog osjećaja: odbojnost, gađenje i odvratnost ne mogu se nikako zatrti. Zato u komunizmu i općenito diktaturama svi oni povici „Živio!“ i „Hoćemo!“ i,kada je riječ o protivnicima „Dolje!“. To je umjetno stvaranje ozračja u kojemu je  prezir društveno neprikladan i neprihvatljiv, pa ga pojedinac zatomljuje i otklanja svaku sumnju sa sebe slijepom odanošću nekoj osobi ili ideji, dapače mržnjom i nasiljem prema onima koji imalo odstupaju od toga. Ali, samo zatomljuje prezir jer nakon desetljeća mahnitih „Živio!“ i „Hoćemo!“ komunizam je srušio upravo prezir (i odbojnost, i gađenje, i odvratnost) koji je cvao svugdje gdje prisilu i kontrolu nije bilo moguće provesti.  

U koje vrijeme su to naučili Švicarci, nije moguće utvrditi, vjerojatno još negdje u srednjem vijeku i od tada nikada to nisu zaboravili, to jest da se nikada nije pojavila neka strahovlada koja bi im to na duže izbila iz glave. Sa Šveđanima je lakše, vlasti su kod njih, po svemu sudeći, lekciju dobile u 19. stoljeću. Naime, prije sto pedeset – dvjesto godina Švedska, koja je tada obuhvaćala i Norvešku, uopće nije bila ugodno mjesto za življenje. Svu su zemlju držali veleposjednici, a industrija se tek razvijala. Stanovništvo se cijelo stoljeće iseljavalo u SAD; dešavalo se da oni koji su Americi nešto zaradili i vratili se u domovinu pod stare dane ponovo pakiraju putne kovčege i odlaze preko bare. Možete li zamisliti kakvi su to ogorčenje i prezir bili?  Potkraj stoljeća val iseljavanja bio je tako jak da su političari bili prisiljeni pokrenuti reforme da zemlja ne izgubi stanovništvo. O tada se, mic po mic, bez troškova Prvog i Drugog svjetskog rata, gradi švedsko blagostanje.       

Možda kao najbolji primjer učinkovitosti prezira na pamet mi pada slučaj Galilea Galileja. Priča je poznata: gledao kroz teleskop, vidio što nije smio i o tome javno govorio, pa ga je Inkvizicija uhitila, prijetilo mu je spaljivanje na lomači, ali povukao je svoje tvrdnje i ostao živ. Nitko tu zapravo ne zna što se dogodilo jer Galileo nije službeno oslobođen od optužbi, niti je pušten iz zatvora. Prema dostupnim informacijama, vrata zatvora ostala su otvorena i on se iskrao van, pa se sklonio kod svog prijatelja biskupa, a nakon toga ga više nitko ništa nije pitao. Moje tumačenje je sljedeće: crkva se bojala prezira, ali nije htjela pokazati slabost, pa je jednostavno pustila da sve padne u zaborav, da se prašina slegne, da sve prekriju „ružmarin, snjegovi i šaš“. 

Naime, šesnaest  godina ranije, 1600. godine, u Rimu je javno spaljen Giordano Bruno. Spaljivanje heretika bila je uobičajena praksa, ali „tempora mutantur“, vremena se mijenjaju i ovaj put javnost je crkvi strahovito zamjerila tu okrutnost. Crkva je na sebe navukla strahoviti prezir, prezir koji je ušao u legendu, prenosi se s koljena na koljeno i traje dan danas.  Htjeli su ostati dosljedni i zato su morali nešto učiniti s Galileom, koji je, usput rečeno, bio vrlo nezgodnog, svadljivog karaktera, ali nisu htjeli navlačiti novi prezir i zato su strpljivo tražili rješenje ispod žita.        

Ja sam osamdesetih godina bio sudionik prezira prema komunističkom sustavu i radovao sam se njegovom padu. Bio je to kraj jednog desetljećima dugog razvoja:  odmah nakon Drugog svjetskog rata za suprotstavljanje režimu gubila se glava, pedesetih se išlo na robiju, šezdesetih u zatvor, sedamdesetih u lakši zatvor, a krajem osamdesetih ukinut  je verbalni delikt, što je otvorilo vrata za ukidanje  socijalističkog sustava. Za to postupno smekšavanje zaslužan je prešutni prezir prema egzekutorima, milicionerima, sucima i općenito vladajućim „drugovima“. On su s tim morali živjeti s tim pogledima, šutnjom i neiskrenim oduševljenjem i zato su neprestano tražili način na koji će vuk biti sit, a koza cijela.

Danas se mladi ljudi puni prezira prema političarima iseljavaju, ponajviše u Irsku i Njemačku, a dok ovo pišem učitelji štrajkaju iz petnih žila i viču im zbog čega zaslužuju takav odnos.  Morat će nešto učiniti, naučit će gdje su im granice. A mi ćemo, kao Šveđani i Švicarci, naučiti kako da im ih postavljamo. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *