Kašnjenje

Gradonačelnik je kasnio u posjet dječjem vrtiću, a kad je napokon došao djeca su mu morala otpjevati i ovo i ono i sve se to dozlaboga odužilo. A imao je on još jedan posao nakon ovoga.

“Zvao je neki tip, kaže da bi ispričao o nešto o nekom kriminalu”, rekao mu je urednik i potom mu objasnio u kojom će ga selu i u koliko sati čovjek čekati u tamošnjoj krčmi.

“Kaže da samo pitaš za Silu, tako ga svi zovu.”

            Idući napokon užurbanim hodom put parkirališta pretpostavljao je da je Sila već naručio drugo ili treće piće ako već nije zaključio da od razgovora s novinarom nema ništa i otišao.  Zbog žurbe je propustio posjetiti toalet u vrtiću. Već je bio nadomak cilja kad se doista više nije moglo i on skrene na prvi kolski put koji je ugledao u šumarku pored ceste. Odvezao se njime još dvadesetak metara, pa skrenuo na prvu čistinu sa strane.

            Vedar dan početkom listopada; uvela trava i prst debele posječene grančice koje su prezimile na hrpi sjajile su se od rose, pa nimalo nije doprinosio njihovoj vlažnosti dok je onako stajao i slušao kako cestom šume vozila.

            Vlažna je bila i zemlja, shvatio je to kada je sjeo u auto s namjerom da ga pokrene unatraške, a prednji se kotači zavrtjeli na mjestu. Lijepo!  

            Trebalo bi samo da netko pogura nos auta i on bi se izvukao. Ako stane na cestu i pokuša zaustaviti nekoga, mislit će ljudi da se dogodila neka nesreća. Bolje poći ovim putem, sigurno vodi do neke kuće.

            Nakon dva zavoja ugleda prizemnicu i čovjeka iza dvorišne ograde.  Nešto dalje nizale su se druge kuće i on shvati da se našao na kraju zaseoka u koji vodi odvojak pored kojeg je prošao prije nego je skrenuo u šumu. Kolski je put vjerojatno utro ovaj čovjek, njime mu je cesta puno bliža.     

            Stariji čovjek u plavom trlišu sumnjičavo ga je promatrao preko ograde od crvenih cigala dok mu se približavao.  On ga pozdravi i objasni da mu je auto zaglibio tu, nedaleko ceste,  pa ako bi ga mogao samo malo pogurati s prednje strane. Nije bilo učinka,  čovjek je i dalje sumnjičavo zurio.

“Znate, ja sam novinar i žurim na važan sastanak”

“Novinar? Uđite, uđite!

“Nemam vremena …”

“Ma, samo uđite!” čovjek je već otvarao dvorišna vratašca.

            Otići i izgubiti ovoga koji je po svemu sudeći bio voljan pomoći značilo je neizvjesnost u traženju drugoga i možda još veći gubitak vremena. Zato uđe.

            Nakon dva – tri koraka lecne se: prema njemu su užurbano pošla dva crna i elegantna dobermana.

“Ne brinite, neće oni”, reče domaćin hodajući prema vratima kuće.

            Nastavio je hodati za njim strepeći da nehotice ne učini neki pogrešan pokret,  da mu se ruke ne zaklate previše naglo ili tako nešto.  Psi su mu prišli na korak,  a onda kao da su se od nečega predomislili,  pa su se okrenuli. Laknulo mu je tek kada je ušao u kuću.

“Izvolite naprijed! Ali, skinite jaknu,bit će vam toplo!”

            I ponovo da ne uvrijedi svog pomagača, on skine jaknu i objesi je na vješalicu u hodniku.

            Iz kuhinje s pojavi žena, nešto mlađa od domaćina.

“Ovo je moja supruga”

            On pruži ruku i reče svoje ime, a nakon što ona rekla svoje, pružio je ruku i domaćinu, pa je saznao i njegovo ime.  Odveli su ga u kuhinju koja je bila i blagovaona. Tijesno, ali dovoljno za njih dvoje,  koje je po svemu sudeći živjelo samo.

“Sjednite, sjednite!”,nastavljao je domaćin.

            Uvukao se iza stola i sjeo leđima do prozora. Domaćin je sjeo nasuprot njemu i rekao ženi da skuha kavu.

“Zaboravila sam kupiti, morat ću posuditi od susjede”

“Ne, ne morate jer …”

“Ma, kavu ćemo valjda popit’!”, domaćin se naljutio.

            Opet nevoljko pristane.

“Znači, vi ste novinar?”

            Ispriča mu tko je i za koga radi. Domaćim je slušao je i odobravao klimanjem glave.

“Znate li vi da ja imam jako lijepih stvari za novine, ali pitanje je smijete li vi to objaviti?”

“Možete mi ispričati, pa ćemo vidjeti, ali ne danas jer ….”

“Slušajte, slušajte!”

            Uzgaja činčile. I to prve klase, narastu do četrdeset centimetara. Samo što mu otkupljivač ne priznaje prvu klasu, plaća mu za drugu, pa ti uzmi ili ostavi. Dozlogrdilo mu je, nije mu da pod drugu klasu, pa sad, evo, ima puno skladište koža s kojima ne zna kuda bi. A već se bliži vrijeme za deranje novog nakota. Gdje su inspekcije, s tim bi on u novine!

“Vrlo zanimljivo, ali …”

            Ali, domaćin čuje samo sebe i nastavlja pričati kako bi on taj ološ sredio samo da su mu slobodne ruke i sve se življe unosi u to i bijes ga počinje obuzimati. A vrijeme ide,  žena se ne vraća od susjede, a kamo li da kavu pristavi.

“Slušajte, ja sada stvarno moram ići” rekao je i ustao od stola.

            Do pola, jer je domaćin u onom uznapredovalom bjesnilu gurnuo stol i pričepio ga kao da ga želi prepoloviti! Sjedne natrag. Postane mu jasno da ovaj koji ovdje pred njim viče i maše kažiprstom njega u srednjim tridesetima smatra balavcem kojega može i istući ako treba. Uostalom,  za glavu je viši, ima široke kosti i krupne šake… I bude mu žao što je jaknu objesio u hodniku jer mu je u njoj ostao mobitel.

            Pokuša još jednom zdravorazumski: “Vidite, ja stvarno moram …”

            Domaćin je samo dodatno povisio glas sveudilj govoreći.

            I tada je pukao: upro je i svom snagom odgurnuo stol! Natjeran da ustane da ne bi pao, domaćin sruši stolicu.

            Stvorivši si prostora, on hitro ustane i pođe iz klopke. Nije daleko stigao, domaćin ga zgrabi ručetinama! On se pokuša istrgnuti, dapače, htjedne ga udariti, ali umjesto toga nađe se na podu. I to glavom koju o pločice pribija koljeno na vratu. Nemoćan, brinuo se samo da mu neki pršljen ne pukne.

“A ti bi se tukao, a?!

            Osjeti kako mu čovjek frče desnu ruku i savija je na leđa više što je to lakat voljan podnijeti. Sjeti se sadističke scene u podrumu iz filma “Pulp fiction – onakvi ljudi zaista postoje, doista su ovdje među nama! Da mu je sada barem ona bejzbolska palica, ako već ne motorna pila ili japanski mač, vidio bi ovaj kakvi još likovi nisu izmišljeni!

            Tada začuje otvaranje vrata.

“Pusti ga, ne radi mu to!” bio je to glas žene koja  se vratila.

            Suprug je smjesta posluša.

            On ustane,  uvrijeđen i ogorčen. Žena je pokazivala razumijevanje, ali ne i sućut za njegovo trljanje bolnog mjesta na vratu. Domaćin je bio sretan i zadovoljan svojim postignućem.

Kava u ženinim rukama više nije imala nikakvog smisla. Prošao je između njih, uzeo jaknu s vješalice i odijevajući je otvorio vrata. Psi!

            Kako god, natrag nije htio!

Pritrčali su mu negdje na pola puta do dvorišnih vratašca. Jedan ga je onjušio po desnom bedru, a drugi po lijevoj nadlaktici. Gledali su ga kako im zatvara vratašca ispred nosa.

Što dalje od ovog mjesta!

            Već je htio stati pored ceste da zaustavi nekoga kad mu je, valjda zbog uzavrele krvi koja je dospjela u uspavane kutke mozga, sinulo rješenje: one odsječene graničice naslagao je ispod stražnje strane prednjih kotača i njima pokrio još pola metra dužine njihova puta. Izbacilo ga je na čvrsto tlo kao od šale!

            Odvezao se unatraške do ceste i idući je čas ponovo bio na asfaltu, ubrzavajući i ostavljajući iza sebe sve što mu se dogodilo.  

            Užurbano ušavši u krčmu vidje da su stolovi prazni.  Upita konobaricu za šankom je li Sila bio ovdje, a ona odgovori da jutros nije dolazio. Krasno, toliko žurbe ni za što! Njegov se sugovornik vjerojatno predomislio.  Odluči da ipak pričeka petnaestak minuta. Sjeo je za stol do prozora tako da vidi tko ulazi i naručio čaj.

            Najprije su ušla trojica i sjela za stol,  pa dvojica koja su se nalaktila na šank,  a onda se pojavio Sila. Sva mu je nevjerica bila uzaludna, prepoznao ga je odmah jer bio je to čovjek čiju je kuću malo prije napustio uvjeravajući se da ne bježi nego dostojanstveno odlazi. 

2 thoughts on “Kašnjenje

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *