Ukleti kanjon, pedeset i osmi dio

– Gospodine, ja i moje prijateljice možemo posvjedočiti da nas je sama providnost odabrala da  ovaj kip donesemo u samostan – javi se Salma.

– A tko si ti i tvoje prijateljice?         

– Pobjegle smo od don Josea da bismo sačuvale svoju čast. Bile smo sigurne da nas u kanjonu nitko neće tražiti i da će na štiti molitva presvetoj Djevici. Pitale smo se dokle će sve to trajati, a onda su naišli oni s kipom. I sve što se potom događalo vodilo nas je nepogrešivu u samostan. Tako je i vaš nailazak bio predodređen da bude naš spas!

            Braxton se divio Salminoj dosjetljivosti i hrabrosti.

            De la Concha skine kapu, pogledi je zamišljeno s unutarnje strane, pa je vrati na glavu i reče: – Da su čudni putovi Božji i da je Providnost odabrala tri djevice da odnesu kip Djevice u samostan, to mogu vjerovati. Dapače, ispratit ćemo vas i štiti do njega. Ali, ova trojica prijestupnika moraju odgovarati!

– Gospodine, ovaj kip bez njih nikada ne bi stigao do nas, oni su sastavni dio ovoga čuda! – reče tada Dulce.                

– Razumijem vaše milosrđe, ali zakon je zakon!

– Lišit ćete nas naših zaručnika? – uzvikne tada Ninel – Kao što su oni donijeli kip Djevice, tako nam je ona donijela zaručnike i buduće muževe. Zar ćete nas lišiti svetog sakramenta?

            Braxton, Jubal i Nathan se međusobno pogledaju; de la Concha sumnjičavo pogleda njih.

– Vi ste zaprosili ove djevojke?

– Da, naravno da jesmo! – požuri reći Braxton.

– Tko je koga zaprosio?

            Braxton pogleda Salmu i nešto mu oduzme dar govora.

            U Jubal, zamalo pjevajući, reče: – Ja sam zaprosio Dulce, Braxton Salmu, a Nathan Ninel!

– A kada ste ih zaprosili?

            Što sada reći?

– Gospodine – javi se Nathan smireno- Zaprosili smo ih istog trena kada smo ih ugledali i one su pristale istih trena kada su ugledale nas.

– Tako je, tako je – potvrde one u glas.

            De la Concha je šutio i gledao ih; vojnici su vikali vodeći zarobljene bandite s rukama u vis.

– S obzirom na to da i sam imam zaručnicu i da trebamo odrediti datum … – počne, ali ne dovrši.

            Čuvši to, njih šestoro spusti ruke i nasmiješi se. I ne samo to, nego se i zagrle u parovima; prvi put, pomalo zbunjeni.

            Braxton pogleda de La Conchu – pomalo im je zavidio, pomalo je htio biti jedan od njih. Potporučnik shvati da mu to piše na licu, pa okrene konja u stranu i vikne: – Požurimo s tim ološem!

            Dva sata kasnije, dok se sunce primicalo obzoru, jahali su travnatom ravnicom; po jedan par na konju i iza njih vojska. Zelena pruga rijeke blago je vijugala  u daljinu. Cesta poput bijele niti vodila je do mosta preko nje i onda dalje, prolazeći ispred samostana: bijelog zida, unutar koje se nalazila bijela građevine iznad koje se uzdizao bijeli zvonik.

            Braxton udari konja u trk; za njim i svi ostali. U pravilu je morao tražiti de la Concino odobrenje za to, ali nije mario. Okrene i se ugleda toplo, gotovo vrelo Salmino lice, njenu vjetrićem uzvijanu kosu i blistave oči. Nasmijao se spokojno.       

            I ostali su se smiješili: Dulce se držala za Jubala kao za nešto što joj ne smije pobjeći, a on ne bi izgledao tako sretan ni da je na stol položio fleš rojal; Ninel je glavu položila na Nathanova leđa kao da želi blaženo usnuti, a o on se držao kao da je upravo preuzeo zapovjedništvo nad Teksaškim rendžerima.

            A njemu, što će mu majka reći kad na ranč dovede Meksikanku? Izljubit će je kao kćer koju  nikada nije imala!

            U onom topotu konjskih kopita Braxton se upita činili li mu se ili seiz samostana doista čuju crkvena zvona?   

Kraj 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *