Malina

            Osim mirisa borovine, sunčanom su se stranom gudure razlijegali krikovi i uzvici. Na trenutak bi zazvučalo kao da se u šumi ariškog bora događa nešto jako ružno i bolno, ali to su se između krljuštavih debala i prošarani sjenama prozračnih krošanja spuštali mladi ljudi s naprtnjačama na leđima. Skupine veće i manje  nastajale su i nestajale bez ikakvog pravila jer svatko je išao kuda mu drago. Pri tom su se jedni drugima gubili iz vida i u tome je bila čar dovikivanja.    

            I on se spuštao tepihom od  otpalih četina, čas sa stopalima usmjerenima niz obronak, čas onako skijaški postrance, ali on, premda je nosio naprtnjaču, nije bio kao ostali jer niti je vikao, niti brbljao. Istina, odgovorio bi sa smiješkom kada bi mu netko nešto dobacio, ali sam nije započinjao razgovor. Oči su mu lutale više nego što su noge stizale pratiti. Sve dok nije stao.

            S prstima niz strminu, kao da bi htio zakoračiti naprijed, ali se boji učiniti to.

            Preko krčevine niže njega nastale zbog srušenog bora koji je u padu oborio drugoga ispod sebe, pa su u zagrljaju okljaštrili dvije- tri grane s trećega i ostali naslonjeni na njega, silazile su tri djevojke potpuno zapretane svojim razgovorom.

            Napokon odluči zakoračiti. 

            Približavao im se, ali im nije prilazio. Istezao je vrat, vrebao pogledom. Okretale su se, sad ova, sad ona, ali nijedna nije okom segnula dovoljno visoko da uhvati taj pogled. Slijedio ih u sjenu suprotnog obronka i još niže, do potoka. Ovdje su mirisali vlaga i mahovina, a žubor je prigušivao zvukove.  

            Nizvodno je sjena bila odrezana, a šuma blistala kao i inače,  pa su one, kao i svi drugi, požurile u tom smjeru jer ovdje se još osjećao dodir zime. Ponovo osunčane, nastavile su hrliti naprijed, do skupine  koja je stajala na mjestu.

            Gledali su slap koji se u produžetku njihova puta obrušavao, oprezno su se naginjali nastojeći sagledati cijeli pad vode.

            Oprezno im se pridruži.  

            Rub preko kojega je voda klizila bio zaobljen i svjetlucav kao da je zaleđen. U padu voda se širila u pjenušave pramenove koji su se u snopovima stropoštavali u jezerce u podnožju. Voda je pokušavala ponoviti to na stijenama niže jezerca, ali one nisu bile dovoljno visoke za tu igru, pa je naposljetku otjecala ljeskajući se između debala, krošanja i niskog zelenila.

            Sjena je njihovu obalu potoka rezala pet – šest koraka prije slapa, a na drugoj je to isto, presjekavši potok, činila na dvostruko većoj udaljenosti. Kako se sunce bude pomicalo, rez će bivati sve kraći i sve ravniji  i će sve više zemlje na njihovoj strani bivati ogrijano. Ali to neće biti dugog vijeka jer će se pojaviti i rasti sjena drugog obronka. Proći će još koji tjedan prije sunce dotakne paprati koje rastu dva – tri koraka od slapa.

            Kad su se one tri prijateljice nagledale prizora niz slap, okrenule su se u namjeri da pođu natrag. I onda  su ga ugledale. I stale.

            Srdačno im se nasmiješio. Uzvrate istom mjerom. Možda se nekome is one skupine činilo da će sada početi razgovor starih znanaca, ali dvije  samo pođu naprijed i prođu pored njega. Njemu to smetalo, on je gledao treću,  koja je ostala. A ni ona se nije obazirala na to što su je prijateljice ostavile.   

– Nisi otišao?

– Popodne …

            Trebalo je nastaviti razgovor, ali ni jedno se nije uspijevalo odlučiti kako učiniti to.

– O, i vi ste tu! – reče im znanac prolazeći pored njih da bi pogledao slap.

            Dok je gledao, nastavili su šutjeti, pogledavajući čas jedno drugo, čas oko sebe. Polazeći natrag, znanac im se osmjehne. Ponovo su ostali sami.

Dolazili su novi, ali na te se nisu obazirali jer ih nisu poznavali. 

– Vidi, malina! – uzvikne on pokazujući na drugu stranu potoka.

            U podnožju kamena koji je izvirio iz obronka, a mahovina se potrudila sakriti ga što više rasla je svijetlozelena biljka  koja je tek razvila sve svoje listove.

– Nevjerojatno, tako blizu mora! – reče on.

– Nije joj mjesto ovdje. Sunce će za koji dan doći do nje, neće izdržati – reče ona.

– Možda ljeto bude kišno. Ako preživi srpanj, opet će u sjenu. A i drveće je štiti …

– Ne znam …

            Pošutjevši, pođu natrag, 

            Bila je tu, iza njegovog desnog lakta dok je pružao korak u slalomu uzbrdo između debala. Uspinjali su se kao i drugi i kao i drugi čavrljali su sad o ovome, sad onome, kako sa skupinama u kojima bi se našli, tako i s pojedincima na koje bi naišli.

            Nebo je bilo čisto plavo, sunce je doista grijalo, a razvedene sjene krošanja ariških borova oštro su se crtale zemljištem posutim četinama. Kapljice smole svjetlucale između listova kore koji su se mjestimično odvajali od debala; jedna se šojka raskrilila ispod krošanja bježeći iz jedne krošnje da bi se malo dalje sakrila u drugoj krošnji.

            Tako su stigli do mjesta gdje su  ljudi s naprtnjačama ponovo su polazili nizbrdo. Nije postojao neki poseban razlog zašto su to činili upravo na tom mjestu, osim možda da je ondje nekome sinulo da je slap je bio zaobiđen i da se sada može nastaviti sa silaženjem, pa je to i učinio, a ostali su ga slijedili. Ona pođe za njima; on stane.

            Okrenula se i rekla: – Čula sam da je dolje još jedan slap, a na kraju jezero, puno veće od onoga.

-Kada se vraćate?

– Popodne.

            Gledao je za njom stojeći na samom rubu koraka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *