Ruže za dušu

O, kako sam volio gledati te ruže kad je puhalo jugo! U difuznom svjetlu oblačnog dana, na vlažnoj sivoj pozadini pročelja Župnog stana crvenjele su se  i otmjeno ljuljale na zapusima koji su dopirali u našu starogradsku uličicu. Posadile su se same: uz zid je nedostajala pravokutna ploča kakve su prekrivale ulicu bila popločena, a odnekud dolutalo sjeme učinilo je taj komadić prezrene zemlje svojom gredicom. Zaklonjene sa sjevera, grijane suncem koje bi pomičući sjene i njih obasjalo, natapane kišom i njenim kapljama sa strehe te pridržane konopcem između dva pruta što ih je postavila moja baka, one su iz svoje male četvorine bujale kao vodoskok koji se pretvara u vatromet. 

             Bilo je dovoljno da odmaknem grilje na prozoru svoje spavaće sobe, pa da mi pogled padne na njihovu raskoš,  dolje, pod zidom s druge strane ulice. Smatrao sam ih svojima. Ta spavao sam bliže njima nego roditeljima u stanu!

            I njoj sam spavao bliže nego roditeljima. Od vrata našega stana koje se nalaze u prizemlju do prozora moje sobe sobi na etaži udaljenost je bila veća od prozora do prozora njene sobe na etaži s druge strane ulice, ne posve nasuprot, ali zamalo. Ali,  nju se nisam usuđivao nazvati svojom. Negdje na sredini između dva prozora postojala je neka nevidljiva, neprobojna granica koju su postavile moje baka i majka daleko prije nego što mogao naslutiti čemu bi mogla služiti. Osim toga, njen je prozor imao neprozirne zavjese kao i moj.  Kada bi se desilo da su budu istovremeno razgrnute,  a mi se našli u svojim sobama, tada je svatko gledao svoj posao pazeći da pogledom ne prijeđe onu granicu. Katkad bi istovremeno bacili pogled kroz prozor, jer čovjek to mora prije ili kasnije učiniti, i onda bi se pravili da jedno drugo ne vidimo, a ako se i vidimo, ne zanimamo se. Sve dok je jednog dana nisam zatekao kao gleda dolje, u ruže.

            Vrapci su živkali i čiope cičale, a bujne glavice na jarosnom sunce, povijaju se, činilo se, pod težinom svoje ljepote.

– Predivne su – rekla je ne pogledavši me.

            Isprva sam mislio da govori nekom u sobi iza sebe, ali ništa se iz tog smjera nije čulo i po svemu sudeći obratila se meni

– Da, jesu – rekoh kao da nastavljamo davno započeti razgovor.

            Onda je rekla još nešto o njima, a ja također. Razgovor je potekao kao što bi do tada bilo gdje, osim ovako preko prozora. I nastavili smo to činiti idućih dana. Ja tada više nisam bio dječak koji sluša majku i baku, a ona je to bila još i manje.

            Od tog sam dana i nju počeo smatrati svojom. Osjećao sam neku neobjašnjivu sličnost

između ruža i njene pojave na prozoru. Štoviše, svojim sam počeo smatrati i dio ulice na koji mi se pružao pogled kroz prozor i  sve što bi se na njoj našlo: vrapce koji slete da bi kljucali nešto samo njima znano, turiste koji  prolaze okrećući glave na sve strane, mačke koje hodaju, sjede ili čuče

i snijeg koji je zimi zna pokriti, istina rijetko i tanko, ali ipak. A svojim sam počeo smatrati i ono što nikada nisam vidio: njen krevet, njen namještaj, njenu odjeću i sve drugo što se nalazili iza zavjesa njenog prozora. Bio je to moj svijet.

            I bio bi savršen da nije postojala jedna prijetnja – župnik. Od vrata našega stana do vrata crkve samo su dva duža koraka, kada vješamo odjeću u hodniku bliži smo škropionici nego slavini u kuhinji. Čovjek bi pomislio da smo svi nedjeljom na misi, ali zapravo nije išao nitko osim bake. A zašto bismo išli? Velečasni je bio vječito gunđalo, neprijatelj svega što je lijepoga i živoga, reklo bi se. Tako se namjerio i na ruže: htio ih je odrezati jer da smetaju u prolazu, da bi netko mogao poderati odjeću na njihovom trnju i tome slično. Htio je, ali ga je baka otjerala kada je došao sa škarama. U crkvi joj je mogao reći: “Šuti, ženo! Propovijedam!”, ali na ulici, e to je već bila neka druga stvar! A da sam ja bio kod kuće kada sse to dogodilo proveo bi se i gore! Ali, taj nije odustao od svom nauma, samo ga je odgodio i zato je trebalo stalno motriti na ruže. A onda su ga negdje premjestili i mi smo odahnuli.

            U našu je crkvu došao novi župnik. Bio je najviše deset godina stariji od mene, vozio je polovnu “bemburu” koja drži cijenu, a za lijepog je vremena župu obilazio na motorčini kao pravi bajker. Kratko ošišan, često u kožnoj jakni i s tamnim naočalama u prvi mah se činio kao netko blizak podzemlju. Odmah se, onako gladan pastoralnog rada, dao na upoznavanje s mještanima. Premda su u početku bili podozrivi zbog njegovog izgleda i ponašanja, ubrzo su promijenili mišljenje jer bio je srdačan, razgovorljiv i o svakome bi uspio zapamtiti poneku sitnicu. Tako je moja baka postala “gospođa koja zalijeva naše ruže”. 

            Nas mlade posebno je osvojio. Izgledao je poput nas, govorio je poput nas i gotovo da je bio jedan od nas, ali kada bi došlo vrijeme za njegov poziv, on bi postao nešto drugačije, uzvišenije,  a mi nismo imali srca ostavljati ga samoga u tom uzletu. Osjećali smo se zajednicom, međusobno povezani. Neki i malčice jače, a među takvima smo bili ona i ja. Nedjeljna se misa nije propuštala, crkva je bila puna mlađarije. Zbog ona dva koraka do crkvenih vrata ja sam se mnogima činio povlaštenim. Tako je dijelom moga svijeta postala cijela crkva, a ne samo njezin zid uz koji su rasle ruže.

            A onda su došli prijemni ispiti za fakultet i ja sam iz svog gradića otputovao u veliki grad. Kada sam se kasno popodne vratio, nisam mogao vjerovati svojim očima – ruža više nije bilo!

            Odrezane pri korijenu, sve!

            Vrapci su živkali, čiope cičale, jedan me turist s naprtnjačom na leđima mimoišao, s kraja me ulice, ondje gdje zavijala gotovo pod pravim kutom,  čučeći iz nekog razloga upravo na tom mjestu, žmirkajući me crno-žuto-bijela promatrala mačka, a ja sam samo stajao potresen i gledao u one štrljke dva prsta iznad zemlje, koji su bili sve što je od mojih ruža ostalo.

            Kada sam čuo šum iza sebe, okrenuo sam se – to se ona bila nalaktila na prozor. Dakako, odmah sam je upitao tko je to učinio.

– Velečasni ih je odrezao. Poludio je kada je zapeo za trn i poderao onu svoju skupu kožnu jaknu. A  ima i pravo, gotovo da se nije moglo proći od njih.

            Bilo je to kao ružan san: velečasni je odrezao ruže, a ona mu davala za pravo! Štoviše,

i svi ostali iz našeg društva opravdavali su njegov čin. Nisam se usuđivao dići svoj glas. Ali, baka jest! Uzalud, velečasni je samo odmahnuo rukom i rekao joj da bez potrebe komplicira. Unatoč tomu ona i dalje ide u crkvu, ali meni su ona dva koraka postala poput dvjesto kilometara! 

            I, eto, s ugašenim svjetlom u sobi noćas gledam kroz grilje kako snijeg mete, prekriva ulice i hvatajući se za zidove bajkovito im zaobljuje bridove. Od onih štrljaka još samo koso odrezani vrhovi vire, ali neće još dugo. Pogledavam i na njen prozor, na čije se grilje, kao i na moje, hvata bijeli pokrov. Svjetlo je ugašeno, ali slutim da niti spava, niti gleda snijeg. Vrata njihovog stana udaljena su najviše korak i pol od vrata župnog stana – dvije željezne ograde dvaju stepeništa koja se penju jedno prema drugome spajaju se u jednu između njih. Priča se da su je vidjeli kako je noću hitro prekoračuje.     

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *