Ubojstva na G 0

            Ide crvenim pješčanim sprudom, koraci su mu zbog slabije gravitacije dugi i lagani, stiže do stijene nalik na razvaljeni cigleni zid, penje se njome poput mačke, pri vrhu je i sada će zaviriti iz njena vrha da ugleda … Ne zna što, ali to je ono za čime tako žarko žudi!

            Sat je zujao tri i četrdeset pet osvjetljavajući brojkama mrak. Opet je u tko zna kojoj inačici sanjao onaj svoj san zbog kojega se prijavio na putovanje na Mars.  Upalio je svjetlo, zipnuo smičak vreće i zastao trljajući potiljak. Sada će lijepo, koliko god mu se ne da, otvoriti vrata i isplutati iz sobe skvrčen kao fetus i poći na svoju četverosatnu smjenu u komandnu sobu, a s osmjehom na licu će prema svojoj sobi otploviti Dwight, koji taj posao obavlja sada.  Samo na dva sata jer brodski režim zahtijeva da ujutro “ustane” s ostalima da bi svi zajedno počeli s redovnim aktivnostima.   

            Izašao je iz sobe, pa se odgurnuo od drške na zidu i ravnom, supermenskom putanjom prošao kroz okrugli otvor spavaonice. Prvih dana, dok su još orbitirali oko Zemlje, takvo što se činilo nemogućim, ali sada je bio savršeno izvježban. Nastavio se odguravati i letjeti kroz prostore prošarane kojekakvim kablovima, kutijama i ekranima, sve do kupaonice.

            Gdje je prianjaljka s cijevi za mokrenje? Netko ju je skinuo s otvora usisavača na zidu.

Nije imao vremena tražiti je: pričvrstio je noge uz školjku, ali okrenut u “pogrešnom” smjeru, približio zdjelicu što više otvoru, uključio usisavanje i obavio stvar. Djelić tekućine je pobjegao i zalebdio, ali on ga je znalački nježno dlanom vratio u zračnu struju. Potom si je  pričvrstio noge tako mu glavu bude ispred ogledala, pa oprao zube i obrijao se. Potrebnu vodu istiskivao je iz kesice kroz taku cijev, a sve što bi ispljunuo ili obrisao hvatao je u papirnati ubrus, koji je na kraju završio u otpadu. Kosa mu je stršila kao mlada trava u proljeće. Šišanje, šišanje mu treba – ne želi da ga Mars vidi ovakvoga!

            A onda je zaplovio do komandne sobe. Zvali su je Katedralom  zbog njene prostranosti u odnosu na ostale brodske prostore i s obzirom na sve one uređaje po zidovima. Kada je ušao, pogled mu je najprije pao na glavni ekran: sjeverna Marsova polarna kapa bijelila se posred   crvenkasto crnog kruga – takav im je bio pogled s putanje. A potom pogledom potraži Dwighta. Najprije je ugledao kožnati zatiljak ćelave glave okrenute naopako u odnosu na njegovu. Plutao je raširenih ruku i nogu. Zaspao je, to je vrlo neozbiljno od njega, može mu glava udariti u neku od tastatura i pokrenuti nešto!

            A onda ta naopako okrenuta tikva udari u brid štitnike glavnog ekrana, postavljenog valjda za jedan od slučajeva ove vrste. Vrat se savije i cijelo se tijelo okrene oko uzdužne osi. Dwight nije spavao – nitko ne spava izbečenih očiju i razjapljenih usta!

            Vine se do njega istovremeno se rotirajući u tri osi da bi našao licem u lice s njim. Metne mu ruku na prsa; pritisne, protrlja – sve uzalud: prsa se nisu dizala i spuštala, srce nije udaralo. A onda opazi poplavjeli trag koji je Dwightov vrat obavijao vrat poput ogrlice – bio je zadavljen!

            Smjesta je probudio ostale: tamnoputog Joma, Matangi s pletenicom koja se uvijala poput škorpionova repa, uvijek ozbiljnog Shinza, raskuštranu crnokosu Fernandu i Anu, uvijek u oblaku plavih uvojaka.

            Ana je vrisnula – bila je Dwightova ljubavnica od polovice puta.  Matangi joj je pokušala pomoći tabletama za smirenje, ali valjalo je skupljati suze iz njene kose.  Uskoro je šestoro tijela lebdjelo oko sedmoga i pitalo se, ali ne i izgovaralo pitanje: tko je to od njih napravio?

– Bit će da je zadavljen s cijevi za mokrenje; nisam je mogao naći u toaletu – reče on.

– Nađimo je, meni treba! – reče Shinzo.

            Raspršili su se po brodu. Cijev je našla Fernanda, lebdjela je u sobi za odmor.

            Doskora su svi opet bili u Katedrali gdje je Dwight lebdio kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo.

– Što ćemo s njim? – upita Shinzo.

– Lako za njega sada, što će reći Zemlja na ovo?! – odgovori Jomo.

– A tko je to učinio? – upita Matangi i požali jer su je svi pogledali kao da je to upitala da bi otklonila sumnju sa sebe.

– Smirimo se! Uzrujavanje neće nikome pomoći – reče Fernanda.

– Prvo što možemo učiniti je pogledati što je snimila nadzorna kamera – reče on.

            Nije bilo koristi od tog jer snimljeni su sati Dwightova bdjenja na kojemu se vidi kako sluša glazbu kroz slušalice, čita e- knjigu i povremeno zumira Mars, a onda se iznenada vidi kako beživotno lebdi. Naravno, ubojica je izbrisao dio na kojemu se vidi ubojstvo.

– Što god da se dogodilo, sada je najvažnije da se sredimo. Proceduru znamo: Dwight je bio kapetan leta, a ja njegov zamjenik, što znači da je preuzimam zapovijedanje. Moja prva zapovijed je izbacivanje mrtvog tijela u svemir.

            Mislili da ih to nikada neće zadesiti, ali za takve je slučajeve bila predviđena komora kroz koju su izbacivali ambalažu potrošenih namirnica, koju su iz milja zvali Crni rupa. Onaj koji je taj dan iznosio smeće pritisnuo bi crveni gumb, vrata bi se otvorila, on bi smjestio vreću i ponovo pritisnuo gumb, nakon čega bi se vrata zatvorila, zrak iz komore bi bio pospremljen, a vanjska se vrata počela otvarati. Zatim bi vreća pomoću četiri hidraulička potisnika u obliku slova T bila izbačena iz broda i to sporo, bez trzaja koji poremetio putanju broda, ali dovoljnom silom da vreća krene na putovanje u beskonačnost. Procedura u slučaju pokojnika zahtijevala je da truplo treba skvrčiti glavom uz svijena koljena, onako kako su svoje pokojnike pokapali južnoamerički Indijanci, pa ga  potom vezati ga ostane u tom obliku jer bi inače masa slobodnih udova mogla prouzročiti sile zbog kojih tijelo ne bi otišlo od broda, nego bi ga ostalo pratiti ga poput satelita i pri tom oštetiti neku od antena i solarnih kolektora. To kvrčenje nije išlo odviše lako jer se Dwight već bio ohladio.

– Vreća za smeće, kakav lijes! – komentirao je on kada dok su Dwighta smještali u komoru.

            Prije nego je pritisnuo crveni gumb, rekao je:  – Bilo je časno ploviti s tobom Dwight! Neka ti je lagan svemir, kad već nema čvrstog tla.

            Šištavo spremanje zraka u rezervoara zazvučalo je tužno i dostojanstveno.

            Kada je ispraćaj bio obavljen, ponovo su se međusobno upitno pogledali. Svatko je lebdio na svoj način držeći se za nešto od sve sile onih prečki, metalnih okvira i kablova. I što si reći? Jomo je bio član posade s kojim se on do sada nikada nije porječkao, a Matangi je dolazio u sobu i lebdio s njom po čitave noći. Njima je vjerovao više nego Shinzu, Ani i Fernandi.

– Ima li netko ideju tko je to učinio?- upita.

– Alieni su ušli u brod i zadavili kapetana – reče Shinzo, koji je lebdio naopako u odnosu na njega.

– Kako duhovito! –  Ana će na to lebdeći vodoravno u odnosu na obojicu. 

– Ja imam ideju – javi se Fernanda, koji je “ležala” ispod svih – Jomo je sumnjiv!

– Ja?! Ti si luda! – okrene se on za sto osamdeset stupnjeva i sučeli se s njom.

– Pusti je da kaže! – vikne mu Ana u potiljak, a Matangi potvrdi to gledajući ga odozdo iskosa u oči.    Svi se okrenu tako da se mogu gledati u oči kako Bog zapovijeda. Fernanda počne objašnjavati:  – Složili su posadu od sedam ljudi jer je sedam najbolji broj za međuljudske odnose. Od toga četvero muškaraca i tri žene. Znali su da će nastati parovi, pa su birali kompatibilne osobe. To se i dogodilo: Shinzo i ja, Dwight i Ana, Matangi i ti. Jomo je sam. Ali, Jomo je gej!

            Sve se oči okrenu prema njemui, a on će hladnokrvno: – Da, pa što?

            Fernanda nastavi: – I trebao je biti jedan gej da bi se mogla formirati tri para, a da se muškarci međusobno ne pobiju, ali ti si se zaljubio u Erika, koji ti nije uzvratio osjećaje, pa si ga ubio u nastupu bijesa!

            Jomo je pokazao svu raskoš svog zubala zabacivši glavu i nasmijavši se glasno.

– Ne smij se jer ima smisla – reče Shinzo– Neku si mu noć ušao u sobi kada je već bio u vreći.

            Kako su ga pogledali, Jomo se odmah prestane smijati.

– Raspravljali smo u teoriji paralelnih svemira i nismo se slagali, a ja ga nisam htio pustiti na spavanje dok stvar ne raščistimo – reče.

– Da paralelni svemiri! – reče Ana – Ti si programer, mogao s  lakoćom izbrisati dio snimka.

– Svatko to može! – vikne Jomo

– Žena nije dovoljno snažna da svlada muškarca poput Dwighta, ali ti jesi – reče Fernanda.

            Jomo se bijesno otisne prema njoj, Shinzo mu prepriječi put;  nastane odgurni – dograbi kako tko može!

– Stanite!- vikne on i oni se umire.

– Svatko je to mogao učiniti: svi smo dovoljno informatički osposobljeni da izbrišemo snimak, a  za davljenje je dovoljno da se ubojica svojom masom pričvrsti za kabel oko vrata žrtve i ona je bespomoćna jer nema uporišta da proizvede protusilu. Ali, nismo ovdje da se bavimo istragom, nego da stignemo na Mars. Što se dogodilo, dogodilo se.  Nitko nije rekao da najveće putovanje u povijesti čovječanstva neće imati tragičnih trenutaka.

            Šutjeli su.

– Hoćemo li obavijestiti Zemlju? – upita Matangi.

– Mislim da je tako najbolje – odgovori on.

            “Nastavite let kako je predviđeno”, glasio je odgovor sa Zemlje. A što su im mogli, njima udaljenima četrdeset i dva milijuna tristo pedeset i tri tisuće sedamsto pedeset i jedan kilometar?    

            Zapovjedio je da noćne smjene drže parovi, i to po četiri umjesto po dva sata. Svi su znali zašto: ako se “ono” ponovi nad jednim, znači da je to učinio onaj drugi.

            Ujutro su svi bili na  broju.

            Dan je tekao uobičajenim ritmom. Popodne je u četiri sata Jomo otišao u teretanu, bio je njegov red za vježbe koje sprečavaju atrofiju mišića. Prema redoslijedu trebao je svoje mjesto prepustiti Dwightu, ali umjesto njega prema teretani pošla Fernanda, koja se na popisu nalazila nakon njega. Kada je ušla u prostoriju čuo se krik!

            Svi su se sjatili. Imali su što i vidjeti: za spravom s dvije ručke kojom je vježbač istezao  oprugu i tako imitirao podizanje utega sjedio je Jomo i to ne bi bilo ništa čudno da mu se glava nije nalazila u prozirnom lelujajućem balonu . najlonskoj kesi ispunjenom vodom. Jomo je bio utopljen ili udavljen vodom, kako li to već reći!   

– Ubojica ga je vjerojatno najprije ošamutio udarcem u glavu, a zatim mu u nju iscijedio vodu – reče on.

            Šutjeli su; nitko nije htio umovati tko se gdje u kojem trenutku nalazio tijekom proteklih sat vremen.

            Opet Crna rupa, opet neočekivane vijesti za Zemlju, ali  i njen očekivani odgovor:“Nastavite let kako je predviđeno”.

            Te su noći parove organizirali tako da su bdjeli po dva sata i pedeset minuta, ali svakih je sat i dvadeset i pet minuta jedno iz para odlazio, a drugo je dolazio da ga zamijeni. To je značilo da se prvi koji je otišao morao vratiti kao posljednji, odnosno da je smjenu obavio dvokratno. Preuzeo je tu ulogu na sebe. Uostalom tako je najduže od svih spavao u komadu.  

            Noć je prošla bez iznenađenja.          

            Kad je došlo vrijeme ručku, on je u mikrovalnoj podgrijao mljevene kotlete bez kosti i pire. Primijetio je da i Ana uzima pire, ali s piletinom. Pričvrstili su se za stol i počeli blagovati.

            Ostalo mu je zalogaj – dva, kada je začuo  hrakanje. To se Ana držala za grlo s licem u oblaku svojih uvojaka. Pomislio je da će ispljunuti zalogaj i da će taj ljigavi grumen morati loviti po zraku, ali nije – kada joj se razmakla kosa ugledao je njene izbuljene oči i pomodrjelo lice! Odvezali su se i priskočili joj u pomoć. Zahroptala je još nekoliko puta, protresla se i gotovo – ostala je beživotno lebdjeti raširenih ruku kao da pokazuje koliko je nešto jako široko.

– Otrovana je! – reče Fernanda.

            Sljedećeg trena upitno pogleda ostalu trojicu, znalo se zašto.

– Otrov je bio u hrani – reče on.

– Kako je netko mogao metnuti otrov u hranu? Ona je zatvorena u aluminijskim vrećicama!

– Mogao je napraviti sitnu rupicu u omotu, recimo injekcijom, A ti, si Matangi, brodski liječnik!

– Što?!

– Stani, Shinzo! – reče mu on – Ti i Ana se niste voljeli i ti si mogao ubrizgati otrov!

– Mogao je bilo tko – vikne Shinzo – I ti si mogao!

– I Fernanda je mogla – nadopuni ga on.

            Fernandi nije bilo drago čuti to, ali ipak smireno upita: – Znači li to da je netko od nas serijsku ubojica ili je možda svako ubojstvo počinio netko drugi? U tom slučaju samo jedno od nas nije ubojica.

– Možda je dva ubojstva počinila jedna osoba, pa smo dva kriva i dva nevina – pripomene on.

– Kako god! – tada će Matangi – Nije mi samo jasno zašto jer mi smo si ovdje međusobno potrebniji nego što je ikada ikome bio neki drugi čovjek!.  

– Možda je to utjecaj Marsa – rečeShinzo – Nikada se ljudi nisu približili nekom drugom planetu kao mi. Ono do Mjeseca, ono je bio izlazak u dvorište! Možda Mars na neki nama nepoznati način u nekome povremeno aktivira ubilački nagon. Možda ta osoba i nije toga svjesna, možda to čini u stanju nekog transa. Pa, zar nisu astronauti koji su letjeli na Mjesec dobili sivu mrenu zbog prolaska kroz Van Allenove pojaseve!

– To znači da bi to mogao biti ti – reče Matangi.

            Shinzo na to ne reče ništa.

– To znači da bi se moglo dogoditi da nas ne bude dovoljno za slijetanje – reče on.

            U zraku je ostalo neizgovoreno: “Ako se ovo ovako nastavi”

            Ponovo su izbacili pokojnika u svemir. Zemlja je ostala bez odgovora na izvještaj da se na brodu dešavaju ubojstva. Mogao ih zamisli kako su se tamo na Zemlji skupili u hrpu i kako među njima mudruju psiholozi.  

            I dok su još Anu smještali u vreću,moglo se osjetiti međusobni strah i nepovjerenje – nitko nije htio da mu netko lebdi iza leđa. Mrzio je tako misliti o svojoj Matangi. Htio ju je pozvati u svoju sobu da je zaštiti, ali mogla je pomisliti da je želi ubiti, tim više što se ne boji da bi ona mogla ubiti njega. Kad su uzeli hranu za večeru, svatko je pomno pregledao foliju prije nego ju je otvorio. Jeli su u tišini.

            Bdjeli su po jedan tri sata. Bio je prvi i uredio je da ga Matangi smjeni.

– Nisi ti, je li? – upitao ju je u prolazu.

– Naravno da nisam! – rekla je gledajući ga bojažljivo i onda, strepeći što je sljedeće,  upitala: – A ti?

– Nisam.

            Uvukao se u vreću zadovoljan postignutim povjerenjem. Ali, sada je lebdjelo pitanje: Fernanda ili Shinzo?

            Za doručkom je krišom pokušavao uhvatiti neki znak, pogled ili pokret, koji bi odao jednoga od njih, ali uzalud. Potom su se razišli brodom na rutinsku jutarnju provjeru rada  brodskih sustava, kako je tko bio zadužen za koji.

            Obavivši svoje, vratio se u Katedralu. Doplovio je  lijevim krakom broda, tako da je gledao u dubinu desnog kraka,  a stigavši na cilj, s lijeva mu se otvorio pogled na glavni krak. Desni je kraj komandne sobe bio slijep jer su se iza zida s velikim ekranom i imnoštvom malih nalazili raketni motori.  Bacivši pogled u lijevo, pogled mu zapne na nečemu tamnocrvenom u dubini. Nikako mu nije bilo jasno što bi to moglo biti, pa se otisne onamo.

            Balon, rubinski crveni balon ispred ulaza u laboratorij desno i blagovaonicu lijevo! I još jedan spljošteni i iskrivljeni koji dolazi iz laboratorija! Je li to ono što misli?! Sa zebnjom je zavirio u tu prostoriju: unutra je plutala Fernanda, balon se širio iz dugačke rane na njezinom vratu, a oko glave joj se ljeskao skalpel!

            Vrisne i odskoči natrag; sudario se shinzovim leđima. Nogama se sudari s njegovim nogama jer ga je, kao i on njega, htio odbiti od sebe. Odbila su se obojica.

– Ti si je zaklao! – vikne na Shinza tražeći nasumce oko sebe za što će se uhvatiti.

– Fernanda, Fernanda! – Shinzo se koprcao u svim smjerovima nastojeći što prije se vratiti.

– Što se događa, što se događa! – proleti Matangi iznad njega.

            Pohvatali su krv, obrisali s površina za koje se bila zalijepila te promijenili filtre zraka koji su dio nje usisali.  Žrtvi povezali ranu kao da je živa da krv ne više istjecala. A poslije u vreću, pa u svemir. Rutinski.

            Potom ponovo pitanje pogledima – tko je? Svatko je sumnjao u ono drugo dvoje. Njega je mučilo: zar je Matangi lagala?

– Ja je nisam – rekao je.

– Ni ja – reče Shinzo.

– Shinzo, bio si najbliži! – vikne Matangi.

– Zašto bih ja ubio moju Fernandu?! Ti si liječnica, tebi je skalpel radno sredstvo!

– Matangi, reci da nisi …-  izgovori on sa zebnjom.

– Nisam – rekla je s iskrenošću kakvu ni jedan glumac ne može odglumiti.

            Pošutjeli su nekoliko trenutaka, nakon čega on reče: – Ako pretpostavimo da je Shinzo u pravu da to netko čini u stanju transa, onda bi se taj poremećaj mogao otkriti analizom krvi. Svi smo pod stresom, ali ubojičini nalazi trebali bi se razlikovati od rezultata ostalog dvoje.

            Matangi se slagala, upitno je pogledala Shinza, a on odrješito klimne glavom reče: – Napravimo analizu krvi!

            Svatko je dao po kapljicu krvi s vrha prsta. Postupak je potrajao. Napokon su njih dvojica mogla stati iz nje u očekivanju da protumači rezultate s ekrana. No, nastalo je novo čekanje jer Matangi je samo zurila u ekran.

– Matangi, reci napokon! – reče joj on.

– Kao što možeš vidjeti i sam, tvoje razine dopamina, serotonina i noradrenalina su znatno veće od naših … 

– Tipično za psihotična stanja! – spremno dočeka Shinzo.

            Osupnuo se!

– Ali, ja, ja … Ja se sjećam svake sekunde!

– To ti misliš! – reče Shinzo.

– Netko bi me vidio!

– Učinio si to jer te nitko nije gledao! Nisi sposoban za zapovijedanje i procedura traži da ja preuzmem zapovijedanje i to upravo činim. Moja je zapovijed da te vežemo i izoliramo u skladištu elektroničke opreme! – vikne Shinzo.

– Zapovijed?! A kome? – reče on i pogleda Matangi. 

            U njenom se pogledu održavala ljubav, ali i sjeta zbog riješenosti da bude racionalna!

            On se naglo odgurnuo od drške na zidu i poletio što dalje od njih. Nikamo nije mogao pobjeći, ali bilo je važno bježati. Sustigli su ga u Katedrali prije nego je mogao ući u neki od krakova. Shinzo se uspije odbiti od stijenke i uhvatiti se za njega, on ga pokuša udariti šakom i nasta zbrkana rotacija u sva tri smjera.

            Začuje se jedno “krc”, živo i svježe,  i sve se zaustavi. Matangi je s leđa držala Shinza za glavu pored ušiju, a on je izgledao uvrijeđen i ogorčen. Kada je odmaknula ruke jednako je tako uvrijeđeno i ogorčeno otplutao.

– Matangi, ti?!

            Ali, taj zvjerski pogled nije bio Matangin! Glas još manje!

– Nisam Matangi– trnci su mu prošli niz kralježnicu od tog metalnog siktanja!

– Tko si ti?!

– Mi smo na vašem planetu bili daleko prije vas; mi smo vas stvorili od majmuna. I samo da znaš, bio je to loš eksperiment, zato smo vas napustili. Nismo očekivali da ćete ovako daleko dospjeti. Na Marsu su naše baze i zato vas moramo spriječiti da onamo stignete i saznate za naše postojanje. Svaki će let na Mars zagonetno propasti sve dok ne odustanete!

            Htjedne pobjeći, ali jednim divljačnim trzajem i ruku i nogu i čitavog tijela vanzemaljac se nađe na njemu. Htjedne braniti se, ali te posuđene Matangine ruke bile su jake kao od željeza! To ga je siktajuće biće guralo kamo je htjelo. A kamo hoće shvatio je kada je posuđenom nogom pritisnulo crveno dugme Crne rupe!

            Koliko god se opirao, ta ga je stvar, što rukama, što nogama, ugurala u komoru! Pritisnula je crveno dugme i vrata se počnu zatvarati. Ali, on hitro izbaci ruku kroz prorez i prisne dugme s vanjske strane – vrata stanu i počnu se otvarati. A tada ga ono u Matanginom obliku uhvati za šaku. Čulo se “krc” i on vrisne od boli. Povukavši ruku unutra ugleada skvrčeni srednjak s jednim  zglobom više pri dnu!

            Vrata su se zatvorila, ništa nije mogao učiniti protiv toga. Zrak zašišta i on ubrzo osjeti da ga nedostaje. Hripao je, gušio se …   

            Sat je pištao pokazujući u mraku tri i četrdeset i pet. Upalio je svjetlo: oko njega su  plovili želatinozni grašci znoja. O, Bože, kakav suludi san! Zašto  više ne sanja onu šetnju crvenim dinama i ono veranje stijenama uskih vodoravnih sedimentnih slojeva ili tako nešto? Je li to utjecaj Marsa? Mi doista ne znamo kako se živi bića ponašaju u blizini tog planeta, trebalo je prije poslati majmune na krug oko njega. Ali to košta, nas sedmoro smo ujedno i majmuni – ako nešto pođe po zlu, znat će se za drugi puta.

            Otvori patentni zatvarač na vreći: što ako nije samo Mars, nego je stvar u zodijaku, u horoskopu? Što bi astrolog rekao, kako planeti i sazviježđa utječu na sudbinu na ovoj, milijunima kilometara od Zemlje udaljenoj poziciji? Ovdje je vjerojatno Zemlja jedan od planeta koji utječe na sudbinu! Zaboga, zar je možda njihova majčica Zemlja krivac! Bolje da to ne spominje pred ostalima.

            A što ako bi ta neka nepoznata sila, odakle god potjecala,  počela djelovati na nečiji mozak tako da taj doista skrene i počne ubijati ljude oko sebe? Ako taj jednostavno uništi cijeli brod tako da isključi dovod zraka, skrene ga s putanje ili sunovrati na Mars? Možda je moguć manje spektakularan scenarij: da zahvaćeni sami sebi oduzmu živote?  Previše hipotetičkih pitanja, zaključi, pa se  i iskobelja se iz vreće i izađe iz sobe uključivši za sobom usisavač da pokupi znoj.           

              Obavio je rutinski posjet toaletu, a zatim se odgurnuo put Katedrale. Dwight se nasmijao s olakšanjem kad ga je ugledao.

– Ova dva posljednja sata sna posebno su slatka – rekao je i lansirao se put svoje sobe.

            Vrijeme je kratio promatrajući Mars na ekranu. Zumirao je kameru do maksimuma: oko Olympusa Monsa bješnjela je oluja, njegov je vrh bio otok u jednoličnom crvenilu.  Sve je to činio u tišini koju je remetilo samo tiho zujanje uređaja, a kada je posada počela “ustajati” brod se ispunio veselim čavrljanjem nalik na proljetno cvrkutanje ptica.

            Pričvršćeni za stolice uz stol mazali su svoje doručkove na svježe pečeni kruh i ispijali svoje čajeve i kave slamčicom iz zatvorenih čaša. Bilo je neke blage napetosti u zraku jer danas počinju s procedurom kočenja, što znači pripremu za ulazak u orbiti njihova cilja. Ta ga je misao činila sretnim, osjećao je kako mu lice sja jednako kao i svima ostalima oko njega.

            Uspješno su aktivirali retrorakete; sve je proteklo prema planu. Mjerenja su potvrdila da se nalaze na ispravnoj putanji. “Čestitamo, izvrsni ste, ponosimo se s vama!” javili su sa Zemlje.

            Za ručkom je bilo veselo, Shinzo je na sav glas pjevao neku japansku pjesmu, kojoj je glavna draž, valjda, bila u tome da ga nitko nije mogao slijediti, pa su se svi samo smijali. Smijući se, on postane svjestan da nigdje ne vidi Matangi.

– A gdje je Matangi?- upita Dwighta.

– Da, zaista, gdje je Matangi?- ponovi Dwight i svi se stišaju.

            Uskoro je cijela posada tražila Matangi po brodu, svukuda, u skladištu, u teretani, u toaletu, u svakoj sobi, u modulu, u komori za izlaza, pa i u onoj za izbacivanje smeća – nigdje je nije nisu našli! Stisnuli su ga nevjerica i očaj i gušili ga.

            Zbunjeniji nego itko ikad okupili su se u Katedrali i samo lebdjeli kako je tko stigao.

– Ljudi moji, što se to događa, pa nije mogla ispariti! – Dwight je glasno rekao ono što je svima vrzmalo po umu. 

            On htjede na to nešto reći, ali misao mu prekine pogled na središnji ekran: Mars je nestao s njega, kamera je snimala samo crni svemir!

            A zatim se pri donjem lijevom kutu ukaže komad crvenkastog kruga, doskora se ta površina naglo poveća i on postane svjestan da kamera nije snimala svemir nego je bila zasjenjena. I ta se sjena već idućeg čas vrati na nju. Ne zadugo, časak – dva potom ekran se u potpunosti osvijetli! Samo što ispred kamere više nije bio Mars nego nekim nedokučivim mislima smežurano Matangino lice.   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *