Ukleti kanjon, pedeset i četvrti dio

Probudio se uz prasak i smjesta je zgrabio revolver iz opasača pored glave!

– To je neki jelen pobjegao u šumu – reče mu Jubal, koji ga je smijenio straži – Momak nije očekivao da će ugledati nas i konje.

            Sve je okolo bilo sivo i pokriveno koprenom izmaglice; ptice su silovito pjevale.

– Što  je? – upita bunovna Salma koju je njegov trzaj probudio.

– Ništa, samo ti spavaj.

            On više nije spavao, sjetio se da im predstoji izlazak iz kanjona i ta ga je misao ponovo uzbudila.

            Doručkovali su, opremili konje, i s izašlim ih suncem uzjahali. I dalje su išli uz močvarno zemljište tražeći suhi prolaz. Nekoliko su se puta prevarili, pošli su naprijed, ali ponovo su naišli na vodu i morali su se vratiti. To ih je uzrujalo.

– Ipak je ovo ukleti kanjon – kazao je Nathan.

            Sunce se približilo podnevu, a oni obronku koji nije bio ni približno onako strm kao obronci na početku kanjona. Prolaza još nije bilo. Naišli su na suho zemljište, ali to više nije pobuđivalo nadu, nego oprez od novog razočaranja.

            Pošli su oprezno naprijed.

            Nisu nailazili na vodu, pa su zakasali.

            Ništa im nije priječilo put!

            Jahali su kroz šumarke koji su se izmjenjivali s travnatim površinama.

            Braxton odjednom povuče uzde i zaustavi konja.

– Vidite ono! – pokaže prstom prema tlu –  Tragovi konjskih kopita! Nitko ne ulazi u kanjon zbog straha da je uklet, što znači da smo izvan njega!

– Da, prilično su duboki, što znači da to nije neki odbjegli konj, nego konj s jahačem na sebi- reče Jubal gledajući u tragove.

– O moj Bože, našim je mukama napokon došao kraj! – uzvikne Ninel iza Nathana.

            I svi sretni, potjeraju konje naprijed.

            Doskora s desna ugledaju močvaru, zamalo jezero jer nije puno šaša raslo iz nje, a voda je izgledala poprilično bistro i dubinom je možda mogla doseći čovjeku do koljena.

            Zato su sjahali i dopustili konjima da se napoje, a potom i da popasu nešto trave. I oni su iz bisaga izvadili slaninu.

– Slanina, slanina i samo slanina – zagunđa Nathan – Nadam se da se kod redovnika može pojesti nešto bolje.

– Zašto mi uopće idemo k njima? Pa,  izgubili smo  kip – reče Jubal.

– Redovnici će nam pomoći, oni uvijek pomažu – reče Dulce.

– Kako će nam pomoći? – upita on – Reći će nam: momci idite ovuda i naći ćete Rio Gradne, pa ga pređite? To možemo i sami!

– A što bi ti učinio? – upita ga Braxton – Nama treba okrjepa i odmor nakon ovih ludih dana. Smršavili smo po dvadeset funti svaki! Ako ništa drugo, trebamo se pošteno obrijati i oprati odjeću.

– Istina je – reče Salma – Svima nam treba poštena hrana.

– I poštena postelja koja ne žulja – doda Ninel.

            Nikoga nije trebalo požurivati da uzjaše.

            Braxton je stalno gledao preko drveća u nadi da će ugledati samostan, ali nije uspijevao ugledati ni rijeku, koja nije mogla protjecati daleko od njih. Zaključi da nema nade da pogledom dopre do njihovog cilja jer je zemljište kojim jašu prenisko.

            U to se iznad vrhova drveća vine jato ptica. Golemo jato u velikoj daljini kao sastavljeno od mrava i kao jedno živo biće jer je uzdižući se pošlo lijevo, a onda se naglo ulubilo u sredini, tim dijelom pošlo desno, pa se cijelo povuklo u tom smjeru  i u bijegu se skupilo kao što dama skuplja skute haljine da bi brže hodala. 

– Hoop, stani! – vikne Jubal vukući uzde.

            I Braxton i Nathan upitaju što je.

– Ptice su se digle, nešto ih je uznemirilo, netko je pred nama.

– U pravu si – reče Braxton – Mi smo zaboravili da nas Camacho uputio kroz kanjon da bi nas dočekao na drugoj strani.

– A možda je vojska – reče Nathan.

– Kako god bilo, ne želimo ih sresti – reče Braxton.

– I ne moramo ih sresti – reče Salma – Camacho ne zna da ste otkrili varku,  a taj zbog kojega su  ptice uzletjele ne zna da smo ih primijetili.

– Ne znamo zbog koga su ptice uzletjele; je li zbog Camacha, vojske ili su uzletjele samo tako,  kako jata ptica najčešće i uzlijeću – reče Dulce.

– I što sada? – upita Ninel – Da se vratimo i probamo proći kroz močvaru.?

            Gledali su se nekoliko trenutaka neodlučno.

– Bilo bi to najrazumniji potez, ali tko želi biti tako razuman? – upita Braxton.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *