Budite sam svoj rob!

Bez robovskog rada nema civilizacije, a to znači ni kulture, filozofije i umjetnosti. Okrutna činjenica kao  i sam robovski rad.

„Netko mora podmetnuti leđa“ veli izreka. Znači da se netko mora žrtvovati, netko treba dati dio svog vremena i svog bića da svima bilo bolje. Samo što taj može tražiti obeštećenje, tražiti izravnanje za tu svoju žrtvu, a to znači da netko njemu treba dati natrag barem dio onoga što je on dao. Ali, tada nema gomilanja koristi čije obilje omogućava da se počne birati i stvore načela i nauk o tome što je kako i zašto bolje i ljepše. Zato nam je nužan netko tko će biti prisiljen davati što više za najmanji mogući povrat – za hranu i sklonište, tek toliko da se održi u životu da bi mogao davati dalje.

Stari Grci ne bi mogli razviti filozofiju da nisu imali robove koji su im omogućili da sjede ili leže u hladovini i razmišljaju , a stari Rimljani ne bi stvorili svoju civilizaciju da među ostalima nisu porobili i same Grke. Dapače, Rimljani su od pokorenih uzimali i njihove bogove! Da ne govorimo o Egipćanima i piramidama i Kinezima koji su gradili Kineski zid. Možda i nisu svi graditelji bili robovi, a robovi zauvijek ili samo trenutačno porobljeni, koja je razlika s obzirom na posao koji treba obaviti?

Kršćanstvo je odbacilo ropstvo kao nemoralan odnos među ljudima, ali su kršćani nalazili načina da posegnu za njim kada im je bilo neophodno. Španjolci, ti zadrti vjernici 16. stoljeća, porobili su Indijance u Americi da bi izgradili neophodnu infrastrukturu za naseljavanje Novog svijeta. Ta tko bi, kako i čime i nadasve koliko  platio radnike koji bi pristali prijeći ocean? 

Istina, nisu morali graditi iz temelja, postojala je tamošnja indijanska civilizacija, ali tadašnje stanje uma Španjolaca bilo sposobno prihvatiti je. S druge strane savršeno im se sviđalo te ljude smatrati prokletima jer nisu kršćani; oni, dakle, idu u pakao, pa je u redu da pate kao robovi, možda okaju svoje grijehe i tako spase svoju dušu. Kada su njih istrijebili, počeli su dovoditi afričke robove. Oni su bili robovi u vlastitim zemljama i kao takvi im prodavani, ali to je neka druga priča.

Umjesto robova i robijaši mogu poslužiti za „podmetanje leđa“. Britanci su naseljavajući sjevernoameričke kolonije dovodili robijaše da ondje služe kaznu na opću korist.  Nakon odsluženja kazne bili su slobodni da se vrate. Samo, put preko oceana je skup, kako zaraditi za kartu?  I tako su bivši robijaši i robijašice postajali naseljenici.  Međutim, naseljavali bi se oni i na drugi način – tako što bi pobjegli i slobodni se nastanili negdje u prostranoj zemlji, pa ih ti traži.

Zato su naseljenici počeli dovoditi afričke robove – njihova vrlo tamna koža uočljiva je ma gdje se sakrili i stoga ne mogu pobjeći dovoljno daleko da bi potjera za njima postala preskupa. Osim toga, „prednost“ im je bila što nisu znali jezik ili ga nikada nisu dobro naučili  zbog čega su vrlo teško mogli dokučiti kamo uopće bježati.

Britanci su ropstvo zabranili još u 16. stoljeću, pa su temelje moderne Australija u 19. stoljeću gradili robijaši, ali u tom je stoljeću belgijski kralj Leopold I besramno i bešćutno   porobio Kongoance , prvenstveno da mu skupljaju kaučuk za gumu. Kongoanci su se našli u položaju gorem od ropskoga jer vlasnik barem hrani robove, a Leopold tj. njegovi povjerenici nisu marili od čega će ti ljudi živjeti.  Da utiša kritike zbog svojih zlodjela, kralj je gradio infrastrukturu u Bruxellesu. I tako, Bruxelles, glavni grad Europske unije, ne bi bio tako veličanstven bez nagomilane muke Kongoanaca. 

Tada, sredinom 19. stoljeća, radnici su se uvelike borili za svoja prava. Industrijska revolucija zbila se korištenjem kmetova koje su okolnosti prisilile da dođu raditi u tvornice. Nisu imali izbora, morali su raditi  što više za što manje – po osamnaest sati dnevno. Ljudima je ostalo vremena tek toliko da se naspavaju i skupe snagu za ponovni rad, a plaća je iznosila tek toliko da bi imali kakav-takav krov nad glavom dok spavaju i kakvu- takvu što pojesti da bi obnovili sile za rad. Prosta reprodukcija, što veli Marx. Naravno da su se počeli buniti. Zastoj se poslodavcu značio gubitak i ako pobunjene radnike nije mogao zamijeniti drugima, morao je pristati na neke njihove zahtjeve.

Zašto bi kapitalist  platio više nego što mora? To osnovno načelo kapitalizma u razvijenim je zemljama izglađeno i prikriveno, ali ogoljelo u svojoj okrutnosti vidi se, na primjeru afričkih zemljama gdje  djeca (njih je najlakše porobiti) golim rukama kopaju kobalt i slične visokovrijedne rude. Ispada nekako da je kapitalist robovlasnik koji ne želi brinuti što će biti s njegovim robovima kada ne rade.

Njemu je najvažnije da iz radnika iscijedi što više rada. Idealno bi bilo što više u što kraćem vremenu, a što će čovjek nakon toga biti ni za što ili će umrijeti, to ga ne zanima. I bili bi tako kada bi potrošenog radnika mogao zamijeniti novim. To su Španjolci u Americi i činili: žurilo im se što prije izgraditi infrastrukturu pa su Indijance iscrpljivali do smrti, a onda su ih nadomjestili Afrikancima. Zato bi idealno bilo imati robote – rade danonoćno, dok se ne pokvare ili u potpunosti potroše.     

Kažu da će nas roboti vrlo brzo, možda za desetak godina, osloboditi teških i napornih radova. Dapače, svi ćemo moći imati robote i tako se naći u položaju starih Grka i Rimljana robovlasnika – oni rade, a ti planduješ.  Ali  i tada će napredak biti moguć samo porobljavanjem ljudi – nas samih! Nema druge, napredak bez toga nije moguć.

Mora se priznati da je taj zločesti kapitalist često čovjek koji je počeo radeći naporno, po cijele dane i  trenucima odmora razmišljao kako svoj posao unaprijediti. On je porobio samoga sebe: „podmetao je leđa“ i trudio se uskraćujući si trenutačna zadovoljstva. 

Svaki student je svoj vlastiti rob!

Naravno da se takav rob katkada pobuni, pa možda  skine okove sa sebe; student odustane od studija, a poslodavac odustane od svog posla.

Sloboda je u tome da sami odlučujemo kada ćemo prestati biti robovi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *