Ukleti kanjon, pedeset i treći dio

Podvukavši se, okrenuo se u isto smjeru kao i Kirby. Posljedično, lakat ruke pođe gore, a šaka se okrene prema Kirbyju. Vršak noža u bespomoćnoj ruci gledao je prema Kirbyjevom trupu!

            Braxton sve to zajedno gurnuo naprijed nalegnuvši svojom težinom!

            Indijanci oduševljeno zauralaju kao da kreću u napad!

            Kad se odmaknuo i dalje držao Kirbyjevu šaku u kojoj je bio nož, ali oštrica se polovice crvenjela od krvi.

            Kirby je bio začuđen poput djeteta. Krv mu je liptala iz rane među rebrima. Njegova ruka popusti i on se sruši. Braxton je ispustio i ruku i nož u njoj. 

            Mescalerosi su ushićeno skakali i urlali.

            Poglavica istupi naprijed, pa priđe Braxtonu, koji je požurio pogledati svoju porezotinu: krvario je, ruke se oblila krvlju, ali oštrica je samo probila kožu – dobro je prošao.

– Jesam li ti rekao!- uzvikne Indijanac – Ništa ti se ne smije dogoditi! A od ovoga ćeš samo dobiti ožiljak zbog kojega će te tvoja skvo još više cijeniti.

            Salma, na koju je očigledno mislio, priskoči i ne obazirući se na njega pogleda ranu, pa reče: – Imamo zavoja koje smo uzeli od vojnika!

            Braxton klimne glavom i ona otrči po njih.

            To što mu je ranu tako lijepo i čvrsto previla ne znači da nije boljelo, dapače, tek je počinjalo boljeti.

            Bol mu je ublažio Nathan dovodeći mu Flesha! Kirbyjevci su sa sobom vodili njihove konje,a na njima se nalazilo i njihovo oružje. Sve je opet bilo kao nekada!

            I bolje od toga! 

            Poglavica ga je velikodušno pitao ih je žele li pobiti zarobljenike kako je prije predlagao. Odgovorio mu je  mu da žele da ih potjera odakle su došli i to s nešto metaka i jednom puškom, a da sve ostalo oružje i streljivo preda njima.

            Nisu mogli uzeti sve, ali svatko je od njih trojice uzeo po još jedan opasač s revolverom, pa su sada imali po dva, a i cure su se opasale na isti način. Pomalo su se nespretno kretale s tim stvarima oko bokova, ali bila su zadovoljne što ih imaju. Vojničke su puške predali Indijancima, a oni su preuzeli vinčesterke. Bisage su napunili streljivom koliko god su mogli. Od vojnika su zadržali samo hranu.

            Preživjeli Kirbyjevci odjašu  u smjeru suprotnom od toka rijeke, prema ulazu u kanjon. A njima je preostalo da napokon izađu iz njega.

– Tražimo mjesto povoljno za prelazak rijeke. Znaš li gdje bi to mogli učiniti? – upita Braxton poglavicu.

– Zašto bi je prelazili?

– Naš cilj je s druge strane.

– S te se strane na izlazu prostire močvara, bolje ostanite s ove strane. Močvara se širi i s ove strane, ali postoji uzak pojas suhe zemlje kojim se može proći.

            Nisu im mahali na odlasku, ali zamalo da su se rastali kao stari prijatelji.                 

Dvadeset i prvo poglavlje

            Kasali su, a po ravnome i galopirali – strane kanjona toliko su se razmaknule da su se činile kao obična brda na obzoru, ali još su se nalazili u njemu, koliko god priželjkivali da napokon mogu reći da su izašli iz njega.

            Naišli su na močvaru: voda koja pršti pod kopitima, žabe koje krekeću i jata čaplji koje nisko lete ispruženih vratova. Vratili su se i pošli u smjeru obronka. Sunce se u međuvremenu spustilo i postalo je jasno da na cilj ne mogu stići po danjem svijetlu.

– Konji su umorni, a i mi smo umorni, pa nema smisla da bauljamo noću. Prespavajmo i u zoru završimo ovu priču- reče Braxton gledajući ostale.

– To sam upravo htio predložiti – reče Jubal.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *