Nadljudi

Svojedobno sam na dvije različite televizije u kratkom vremenskom razdoblju gledao film “Legendarni Tombstone”, a ubrzo nakon toga i film “Wyatt Earp”. Oba su filma snimljena 1993. godine i oba pričaju istu priču: o revolveraškom obračunu kod O.K. Korala u Tombstoneu 26.listopada 1881. godine u tri sata popodne.

Ta poluminutna pucnjava postala je legenda američke povijesti, posebice njene popularne kulture, a k tome je u legendu vinula Wyatta Earpa, središnje ličnosti tog događaja. Ona je isto tako ključni dio u legendi o njegovim prijatelju Docu Hollidayu, ali o njemu nekom drugom prilikom.     U “Legendarnom Tombstoneu” Wyatta Earpa glumio je Kurt Russel, a u filmu nazvanom po njemu Kevin Kostner. Kostner je sjajan u prikazivanju Earpa kao smrknutog i mučaljivog čovjeka odlučnog u provođenju svojih odluka, ali veći je uspjeh kod publike postigao prvi film u kojemu Russell Earpa igra kao impulzivnu osobu koja ne krije svoje osjećaje i često ne uspijeva vladati njima.

Wyatt Earp, kojega su često vukli za rukav da ispriča što se i kako odigralo tog dana kod O.K. Korala, jednom je prilikom rekao da se ne može čovjekov život svesti na trideset sekundi. Doista, on je bio mnogo toga prije i nakon O.K. Korala: lovac na bizone, tragač za zlatom, revolveraš, šerif, vlasnik salona i bordela, kockar, organizator i sudac u boksačkim mečevima o kojima se, usput rečeno, priča da ih je i namještao. Prihvaćao se svega što mu je donosilo brzu zaradu i pri tom se nije držao zakona kao pijan plota. Bio je dijete Divljeg zapada, njegovo oličenje, pa ne čudi da je nadahnuo brojne priče i  western filmove.      

Kad kažemo “Divlji zapad”, mislimo na određeno vrijeme i prostor: u grubo, na zapadnu polovicu Sjedinjenih američkih država od 1830. godine, pa do najviše 1900. godine. Ono zbog čega ovo pišem je to što smatram da je Wyatt Earp bio dijete svog vremena u svijetu uopće, ne samo Divljem zapadu, to jest da je druga polovica 19. stoljeća doba kada se pojavljuju takvi ljudi – ljudi koji provode svoju volju ne mareći za zakonska i moralna ograničenja. Njemački filozof Friedrich Nietzsche, koji je živio u tom razdoblju, nazvao ih je nadljudima.

Pojam nadčovjeka ozloglašen je jer su ga kasnije njemački nacisti upregnuli u svoju propagandu, ali svi koji pročitali nešto Nietzscheovo odmahnut će rukom jer su svjesni o kakvom se  iskrivljavanju ideje radi.      Nietzsche je rođen 1844. godine,a Earp 1848. godine. Godine njihovog djetinjstva i odrastanja godine su pune ekspanzije kapitalizma. Posljedice toga su ratovi u kojima se rađaju nacije i nacionalne države: Garibaldi ujedinjuje Italiju 1861. godine, kada u SAD-u izbija građanski rat, u kome Lincoln kuje američku naciju, 1871. godine Bismarck ujedinjuje Njemačku. Sve ličnosti koje svoju volju provode s one strane dobra i zla, kako će poslije Nietzsche nasloviti jednu svoju knjigu.      

Američki predsjednik Abraham Lincoln nije priznavao Konfederaciju stvorenu od država koje potpuno u skladu s ustavom SAD-a izašle iz njih i vojno ju je napao, pokrenuvši tako rat u kojemu je život izgubilo više od petsto tisuća ljudi. U ratu se služio do tada nezamislivim metodama kao što je topničko razaranje gradova. Možda je dovoljno spomenuti pohod generala Shermana u kojemu su spaljene kuće i ostala imovina južnjaka u pojasu dugom tisuću i širokom petsto kilometara, a završila je spaljivanjem grada Atlante. Dovoljno da se Lincolna proglasi ratnim zločincem, ali on je jedini američki predsjednik kojemu je podignut mauzolej jer, kažu, spasio je naciju. I to je istina.

Ništa čudno da su djeca koja su odrastala slušajući o takvim događajima i ličnostima počela u svojim ranim dvadesetima prkositi uvriježenim društvenim normama i provoditi svoju volju. Nietzsche, koji je studirao teologiju, odbio se pričestiti i počeo govoriti stvari koje su užasavale ljude, među ostalima da je Bog mrtav. Slijedom toga došao je na ideju o nadčovjeku. On bi u usporedbi s čovjekom biti otprilike isto što i čovjek prema majmunu. Nema dvojbe da je sebe smatrao nadčovjekom ili barem čovjekom koji teži da to postane.

Wyatt Earp vjerojatno nikada ništa njegovo nije pročitao i vjerojatno nikada nije ni čuo za Nitschea i njegovog nadčovjeka. Dapače, možda bi odmahnuo rukom da ga je netko takvim nazvao i to, paradoksalno,  upravo zato što je to u ničeovskom smislu bio.

Imao je vlastiti osjećaj za moral i etiku i od toga nije odstupao. Daleko od toga da je bio hladnokrvni ubojica koji problem rješava  revolverom. Tijekom svog šerifovanja u Dodge Cityu u pucnjavi je samo jednom usmrtio čovjeka i to nehotice. Revolver je smatrao posljednjim sredstvom  za rješavanje problema. Sve i ako ga je izvlačio iz futrole, često je to bilo da bi izgrednika lupio drškom po glavi, kao čekićem. Imao je dvadeset i pet godina kada se prihvatio tog posla,ap si moramo predočiti kao jarosno gmladića koji se želi dokazati. Kada se doselio u Tombstone brojao je trideset i jednu, bio je zreliji i mudriji i nije mu to junačenja, što je istaknuto u filmu s Kurtom Russelom gdje i šerifu i   razbojniku Ike Clantonu izjavljuje da je u mirovini što se tiče čuvanja zakona.    

Njegov osvetnički pohod nakon što su mu ubili brata Morgana bilo je uzimanje u svoje ruke zakona koji se pokazao nesposobnim da na kraj stane bandi koja je samu sebe nazivala Kauboji. Nije to bio bezopasan posao, zapravo je pukom srećom ostao živ i neozlijeđen. Usred pucnjave utrčao je u potok da bi bio mogao pogoditi Curly Brociusa Billa. I pogodio ga je, neki izvori kažu jednim metkom u trbuh, a drugi kažu da je u njega ispraznio cijeli bubanj revolvera i zamalo ga prepolovio. Samo što je i Bill pucao na njega – Earpov je kaput nakon toga bio sav izbušen. 

U filmu Kurt Russell puca iz sačmarice. Onaj trenutak dok je puni i sprema se utrčati u potok gnjevno vičući:”Neee!” antologijski je. To je bijes nadčovjeka koji je odlučan provesti svoju volju, pa i poginuo pri tom. U sceni nakon toga jeda od likova iz njegove potjere kaže: “Ne, nikad nisam čuo takvo nešto, a kamo li vidio.”

Među onima koji su Earpa, kako smo rekli, vukli za rukav da im ispriča što se i kako dogodilo kod O.K. Korala bio je i mladi filmski redatelj John Ford.  Ford je duhovni otac Johna Waynea, odnosno western lika kojega je on tumačio u niz varijacija počevši od Poštanske kočije i nema dvojbe da ga je kreirao prema dojmovima koje je na njega ostavio Earp. Fordovim filmovima i Wayneovom glumom bio je fasciniran japanski redatelj Akira Kurosawa koji prema westernu stvorio podžanr samurajskog filma u kojemu glumac Toširo Mifune njemu postaje ono što je Fordu bio Wayne. Talijanski redatelj špageti westerna Sergio Leone doslovno je kopirao scenario Kurosawinog filma Yojimbo – Tjelesna straža, samo što je umjesto mačeva metnuo revolvere, a umjesto Mifunea Clinta Eastwooda. Eastwood je lik šutljivog revolveraša kasnije prilagodio Prljavom Harryu, detektivu koji ima svoje metode obračuna s kriminalom, a taj je lik dao niz generičkih likova detektiva; u Japanu niz likova lutajućih samuraja, ronina, a i ostale su kinematografije diljem svijeta potražile svoj filmski tako zahvalan lik junaka koji živ i prema vlastitom moralu.

Na taj se način lik nadčovjeka Wyatta Earpa pretvorio u, Jean  Baudrillard bi rekao, simulakrum, otrcao se i izgubio svoj korijen.  Zato istinita, životna, neokaljana priča o Wyattu Earpu tako privlačna. 

Tim više što takvi nadljudi više nisu mogući.          

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *