U Baškim Oštarijama

Svake godine provedem šest dana u autokampu u Baškim Oštarijama. Okupimo se oko posljednjeg vikenda u srpnju ili prvog vikenda u kolovozu na seminaru iz aikida koji se održava u šatoru dvjestotinjak metara dalje. Svi volimo doći na ovu velebitsku visoravan ako ništa drugo, onda zbog zraka. Ovdje, na devetsto trideset i pet metara nadmorske visine, između Karlobaga i Gospića, na prijelazu iz Dalmacije u Liku i obrnuto, čovjek uživa disati.

Ispod drveta:

nebom idu oblaci,

cestom motori.

Ovdje vrijedi doći samo da bi čovjek legao u hladovinu i prepustio se lahoru koji miluje i koji, čini se, sam ulazi u pluća. Drugi čisti element s kojim se susreće je voda. Ovdje pored ceste stoji uređeni izvor s čistom, svježom gorskom vodom. Istina, proljeće treba biti dovoljno kišno, inače ljeti presuši.

Oko autokampu rastu jasen i bukva i bujaju neke preko metara visoke biljke među kojima sam prepoznao paprati. U toj bujadi zriču zrikavci koji uz šum vjetrića stvaraju umirujuću simfoniju. Desi se da iz visina uključi gavran sa staloženim grak-grak-grak, koja se smjenjuju s tišinom jednake dužine sve dok ne odleti tako daleko da se više ne može čuti, a koji put se umjesto njega čuje škanjčevo i-i-i-i-i.  Noću, pred san ispod šatorske tkanine, nerijetko se čuje sovino hukanje.  Zamišljam veliku sovuljagu koja pomno leti s grane na granu onih orijaških stabala uz cestu.

Jedne godine po kampu i oko šatora u kojemu smo vježbali vrzmala su se dva kratkonoga, dugodlaka crna psa. Vrlo umiljati, sa svima su se rado mazili i izvrtali na leđa. Čini se da je veći bio sin, a manji njegova majka. Sljedeće godine više ih nije bilo.

Ali, te su se godine pojavile divlje patke. Prilično pitome. Kupale su se u lokvi koju potok stvara prije prolaska ispod ceste, pa smo ih mogli promatrati odozgo.  Na prvom susretu trebalo ih je, onako šarene i smeđe poput kamenja u potoku, najprije uočiti. Sunčale u se, mrdale trticama i plivale gledajući oprezom u nas gore.       

Katkad smo ih vidjeli u zraku – jato izduženih ptica u brišućem preletu. I opet je za prvi put trebalo shvatiti da su to one  dražesne debeljuce s potoka.

Njih sam sljedeće godine ponovo zatekao, a ove ih godine više nije bilo.

Ove sam godine vidio brglijeza. Barem mislim da je to bio brglijez. Fotografirao sam ga, ali stajao je previsoko na grani onih stabala uz cestu, a k tom je i svjetlo dolazilo iz nezgodnog kuta, pa ja ostao samo tamni obris. Ipak,vidi se izduženi tanki kljun i snažna prsa, po čemu su brglijezi prepoznatljivi.

Kasnije, stojeći ispred šatora opazio sam pticu kako prelijeće od stabla do stabla. Takav oblik krila i način zamahivanja njima još nisam vidio. Morao je biti brglijez.

Lani smo vidjeli puha. Ostao je osvijetljen svjetlima ih planinarskog doma u kojemu smo imali zajedničku večeru i party. I njega je, kao i patke, trebalo uočiti: stajao je deblu bukve, glavom prema dolje, a repom u vis – ukočeno mišoliko stvorenje koje nas gleda sablasno velikim očima. 

Te sam noći vraćajući se pješice iz planinarskog doma na trenutak ugasio svjetiljku i podigao pogled u vis. I inače na Baškim Oštarijama čovjek može vidjeti noćno nebo kakvo mu drugdje zbog svjetlosnog onečišćenja nije dostupno, a  tamo, na cesti usred šume to se moglo još mrvicu bolje. Nebo posuto tisućama što većih, što manjih zvijezda i dubine prostora između njih.

Zvjezdani svod,

selom odzvanja

pasji lavež.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *