Ukleti kanjon, četrdeset i deveti dio

– Zašto?

– Jer konji ne bi iznijeli dva jahača, a vas ne bi slušali kad bi vam mi džentlmenski prepustili sedla.

            Nitko na to nije ništa rekao, pa je Braxton zaključio da može konja potjerati prema rijeci. Slijedili su ga.        

            Rukavac se širio natrag i to im se nije sviđalo, ali, Braxton je tu činjenicu popratio riječima o tome da će se na krivudanje u završnici dolaska na cilj morati navići. Vode, blata i trstike je uskoro nestalo, pa su opet mogli južno. Pošli su jugozapadno, smjerajući na rijeku. Ugledali su je među granama, tekla je, činilo se, zamišljena.

            Uskoro su naišli na uleknuće, blatnjavo i mjestimično kaljužasto. Zaključili su da je to spoj kojim rijeka napaja rukavac. Istina, ali naišli su na još jedno takvo, još i veće, pa su svom zaključku dodali da bi spoj bio jedan jedini spoj da ih ne dijeli brdašce koje su prejahali. A pred njima se nalazio još jedan uspon obrastao šumom. U namjeri da ne muče konje bez potrebe, odlučili su ga zaobići ili barem pokušati zaobići je ako se obilazak odulji, samo će prejahati preko njega da bi opet stigli do rijeke.

            Nije se oduljilo, dapače, izašli su na travnatu površinu koja se pred njima pružala najmanje dvije stotine jardi. Nathan reče da je tlo tvrdo i da drveće ovdje ne raste jer ne može duboko pustiti korijenje, a to znači da ga ni rijeka ne može natopiti, što znači da se širi, pa je plitka.

– Kako si ti pametan! – reče Jubal tobože ushićen.

– U pravu je – reče Braxton – Tvrdo tlo znači da je rijeka teško dubi, pa je plitka, a plitka se rijeka lakše prelazi nego dublja.

– Još jedan! – na to će Jubal.

            Uskoro su ugledali rijeku u daljini. I na suprotnoj se obala prostirala livada, pa je izgledala kao tanka zelenkasta crta u travi. A onda Salma prigušeno krikne i vikne da stanu!

– Indijanci! Onamo! – uprla je prstom pored Braxtonove glave.

            Zazeblo ih je oko srca kada su ugledali što pokazuje: Indijanci su kanuima prelazili rijeku. Četvorica su već bila prešla i upravo su izvlačila kanu na travu, dva kana plovila su preko rijeke i  bilo je očito da će i oni uskoro činiti isto, a na drugoj je obali vrvjelo i nije se dalo zaključiti koliko ima ljudi i plovila. Taj ih je posao, po svemu sudeći, toliko zaokupljao da nisu opažali konjanike u daljini. Ali, samo je jedan od njih trebao podići pogled …

– Natrag, u šumu! – reče Nathan.

– Ne, bolje naprijed u šumu – reče Jubal.

– Moramo projahati u ravnini ispred njih!- usprotivi se Nathan.

– Jubal ima pravo – reče Braxton – Ne vide nas i ako brzo otkasamo u šumu, sigurni smo!

– Onda idemo brzo!

            Uspjeli su u svom naumu. Pitali su se jesu li ih možda ipak ugledali prije nego su ujahali u šumu, ali ništa na to nije ukazivalo.

            Nastavili su kasati kroz šumu. Šutjeli su; što brže i što dalje od opasnosti, jedino je što imali na pameti. Šuma nije potrajala, uskoro ju je opet smijenila livada.

-Ja bih sjahao, konji se već pjene – reče Braxton.

– To ne znači da moramo stati – reče Jubal – Povedimo ih za uzde.

            Konji su silazak jahača dočekali s olakšanjem. Bili bi oni gricnuli nešto trave, ali moralo se naprijed. Vodili su ih kroz travu visoku do koljena, a i preko njega. Do prvog grmlja, a iz njega je slijedilo nastavak šume, dijelilo ih je manje stotinjak jardi.

            Šum koraka kroz vlati, zrikavci među njim i mnogo nečujnih leptira.

            A onda pucnji, fijuci i tupi zvuci pogođenog mesa!

            Konji zanjište! Braxton i Salma jedva umaknu ispod svog konja koji se rušio na bok; zavalila su se i ostala dva četveronošca! Odjekne još nekoliko hitaca – Braxton vidje kako na vratu njegovog  mezimca pršti rana. Čučnuli su se od straha; izgledalo je kao da je nastala snježna mećava usred sunčanog proljetnog dana!

– Dosta, ne pucaj više! – ču se povik na engleskom.

            Braxtonu se glas učini poznatim.

            Pucnjava utihne i strijelci izađu iz grmlja. Puške su držali uperene spremni da smjesta zapucaju još. Zato se oni nisu usudili posegnuti za svojima. Mogli su samo ruke odmaknuti što dalje od njih.

            Da, to je bio Kirby!

– Barem se smiluj konjima i skrati im muke! – izdere se Braxton na njega.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *