Kako je Sergej sebi uzeo život

            Saznavši da je Volođa oduzeo sebi život ušetavši u pješčanu oluju koja je bješnjela na području Ares Valles, Sergej poželi učiniti isto, pa sjedne u marsoljot i odleti onamo.

            Naravno, znao je da će Jevgenij odmah poći za njim da ga odvrati od tog nauma.

– Pobjegao mi je, pobjegao! – vikao je vrativši se neobavljena posla s Volođom.

            Gotovo pune dvije godine,  osamnaest mjeseci leta i pet mjeseci na Marsu, uspješno je skrivao da nije samoubojica, nego psiholog kojemu je zadatak natjerati ih da se što duže suzdrže od čina zbog kojega su pristali nepovratno otići na Mars. Bilo je to posve logično: ako već upucaš silne milijarde rubalja u momke koji trebaju izgraditi prvu stalnu bazu na planetu, onda ti je stalo da u tome uspiju prije nego se svi poubijaju. A kada su već ondje, poželiš da što duže potraju zbog raznoraznih eksperimenata, ako ništa drugo, da vidiš koliko će dugo izdržati. I zato za njihova čuvara biraš nekoga tko kao Jevgenij ima gotovo dva metra i sto dvadeset kilograma. 

– Ako nisi samoubojica, zašto si onda s nama? – pitao ga je  Fjodor kada je njegova maska konačno pala.

            Jevgenij je tada pognuo glavu i otvorio svoje srce: – Ubio sam svoju ženu,  svoju voljenu, jedinu dragu. Zbog lude ljubomore! Ja sam posesivan tip, to je jedan od razloga zbog kojega sam studirao psihologiju, ali sve je bilo uzalud, ne mogu si pomoći! Zato sam pristao zatvor zamijeniti Marsom. Spašavajući vaše živote, ja poništavam svoj zločin. A ako pri tom izgubim svoj, neka tako bude! Sve ovo preostalo do kraja mojih dana samo je jedna velika pokora.

            Njihova je mala kolonija počela kopnjeti nakon što su izgradili sve što je bilo planirano. Fjodor je skočio s ruba jednog kratera,  Leonid se nagutao tableta za spavanje u svojoj sobi, a Nikolaj si je ispalio hitac u sljepoočnicu iz pneumatskog pištolja za zabijanje zakovica,  onako kroz kacigu, da mu kraj bude što od ozljede, što od nedostatka kisika. Dok se gradilo, nisu stizali baviti se svojim sumornim mislim a, pa Jevgenij gotovo da i nije imao posla, ali sada,  kada je slobodnog vremena bilo na pretek, više ih nije mogao držati na uzdi.

            Neki više uopće nisu izlazili iz baze, čak ni iz svojih soba, a drugi su, poput Volođe i Sergeja, letjeli posvuda i razgledavali svijet u koji su došli skončati. To ih je isprva razonodilo, ali u konačnici je imalo potpuno suprotan učinak. Jer s vremenom im je bivalo sve jasnije da je ovo ovdje zapravo obronak nekadašnje planine, a ono tamo dolina kojom je tekla rijeka ili se nalazilo jezero, more čak, ali da je sve to jedva prepoznatljivo jer je tako staro, prastaro. Što su duže gledali taj pijesak sitan kao brašno,  hrpetine kojekako razbacanog kamenja,  stjenčuge izglodane vjetrom, klisurine nalik na krnje zube i svakojake kratere, od onih veličine nogometnog igrališta, do onih prostranih poput neke ruske oblasti, što su, dakle, duže pred očima imali to što im se prvih dana činilo kao divlja ljepota, to su više shvaćali da zapravo stoje na ostacima leša nekoć živog planeta.  Oni oblaci što se nakupe na obroncima Monsa Olympus i on potočići što u proljeće poteku od ono nešto otopljenog leda mogu zavarati kao što zavaravaju zaostali mjehurići zraka kad izlaze iz mrtvačevih pluća. Ima i života ovdje, da – bakterija i virusa s njihovog otpada i trupala koja su zakopali u pijesak. Beštijice su otporne, pa odbijaju crknuti, ali ništa marsovsko živo nisu pronašli. Ta spoznanja da si došao negdje gdje je slavlje toliko davno završilo da je i sjećanje na njega tek sjetna uspomena, to čovjeka tjera da se osjeti potištenim, tužnim i tjeskobnim. A što suicidalnom tipu treba više?

            Sergej nije ostvario svoj naum da se prepusti sili koja će ga u tren oka satri jer je oluja bila prestala kada je doletio do Ares Valles. Samo su još oblaci prašine mikronske veličine preostali lebdjeti u zraku. Istina, mogao je istrčati van bez skafandera i duboko udahnuti, sitne čestice bi mu za desetak sekundni skamenile pluća, ali to mu se nije činilo kao ono što je uvijek želio. Možda se na trenutak i zamislio nad tom idejom, ali tu mu je misao odagnao pogled istočnije od tog područja: na području s kojeg je oluja odnijela pijesak ukazao se neki krajolik zanimljivih crta. Odluči sletjeti tamo. Uostalom, možda ga neka litica izazove. 

            Marsoljot, letjelica nalik na avion s krilima dvostruko dužim od onih na Zemlji, dizala se i spuštala pomoću raketa, pa je, dok je amartirao, uzvitlao pijesak zaostao među kamenjem. Krajobraz ga je  u prvi ga je mah podsjetilo na dno rudokopa uranija nedaleko sibirskog gradića u kojemu je rođen. No, ondje je bilo cesta i staza za hodanje koje su se spiralno spuštale, a ovdje je bilo samo kamenitog bespuća. Odjenuo se i izašao.

            Hodanje bi bilo mukotrpno, ali marsovska gravitacija omogućavala mu je da skače s kamena na kamen, s gromače na gromaču. Valjalo je samo dobro procijeniti je li doskočište stabilno.

            A onda ugleda nešto koliko – toliko ravno: dno nekog vijugavog rova dubokog do gležnja. Sine mu da to mora biti ostatak nekog davnašnjeg bujičnog vodotoka, koji je tavoreći ispod debelih, tek sada odnesenih naslaga pijeska ostao pošteđen erozije vjetra. Došao mu je kao staza, pa pođe njime. Idući tako, naiđe na mjesto gdje se spajao sa širim i dubljim rovom. Pomisli da je to možda bio potok. Njegove sumnje potvrdile su se kada je ugledao niz kamenova koji su se pružali poprijeko korita. Bili su uglađeni cijelom visinom, osim pri vrhovima – očito su im ti dijelovi većinu godine virili izvan vode. A potok se pružao naprijed primajući u sebe sad ovdje, sad ondje nove bujice. Strane su mu postajale sve razmaknutije i sve bliže visini koljena.

            Vrati se do marsoljota, uzleti i nastavi pratiti tok u niskom letu. Korito se širilo i širilo da bi se na kraju spojilo s nečim kudikamo širim od sebe – rijekom! Jasno se naziralo kako joj je desna obala jače erodirana zbog rotacije planeta.  A rijeka je tekla dalje, upijala pritoke i njene su strane bivale sve udaljenije jedna od druge. Odluči sletjeti u nju i pogledati je  izbliza.

            Strmine nakadašnjih obala pružale su se desetak metara u vis. Sastojale su se od tankih slojeva sivog, krtog kamenja koje se lako dalo otkalati i izvući. Prijalo mu je činiti to, štoviše, uživao je  u tome dok zrelo  ljetno sunce onako, gotovo kao na Zemlji, posvuda oko njega prosipa svjetlost staroga zlata.  Zaigran poput djeteta, na jednoj od tih pločica opazi šare. Pogleda ih i zapanji se!  Optička varka? Pareidolija? Halucinacija? Ali, ne: oklop, nožice i ticala jasno su se isticali s podloge. U ruci je držao fosil nekakvog trilobita ili možda raka! 

            Dok je ushićeno promatrao tu stvar, opazi da dolazi marsoljot! Jevgenij. Sletio je blizu njega. Na Zemlji bi takvo slijetanje proizvelo zaglušujuću buku i vihor, ovdje je izazvalo tek nešto jače hučanje  uz oblačak prašine.

– Vidi! –  pokazao mu je fosila još iz daljine..

             Onaj tko se zaprepastio, bio je on, Sergej! Jer Jevgenij nije ni pogledao, samo je odmahnuo rukom i rekao:  – Pusti to, došao je tvoj trenutak.

– Što?!

–  Ono zbog čega si došao ovamo kao i svi drug, ja ću to srediti!

            U prvi mah se pitao o čemu taj govori, ali pogled na njegove luđačke oči iza stakala skafandera kazao mu sve. Klecne, ustukne korak!

– Ali, ti si ovdje da nas čuvaš!

– Trebao sam vas čuvati dok se plan ne ispuni, a sada mogu s vama činiti ono što najviše volim – ubijati vas! Što misliš, tko je Nikolaju ispalio hitac? Je li se Leonid sam našopao tabletama? I kako je Fjodor skočio? A Volođa, on mi je pobjegao, pobjegao!

– A tvoja pokora?

– Koješta! Nisam ubio samo svoju suprugu, ubio sam na desetke drugih, što muškaraca, što žena. Ne mogu si pomoći! Vas sam čuvao samo zato jer su mi obećali da će mi,  ako baza bude izgrađena, poslati nove s kojima mogu činiti isto!

            I smijući se zlurado kao u kakvom lošem filmu Jevgenij kroči prema njemu pružajući svoje ručetine.  Sergej odnekud smogne snage da pokrene svoje udove smrznute od strave, pa pločicom u ruci zamahne prema njegovom viziru. Kamen se rasprsne na sve strane! Jevgenij se panično uhvati za staklo. Na njegovu radost, a na Sergejev užas, pukotina je bila samo površinska. Psiholog ubojica  nasrne,  sruši ga na tlo, pa ona, pritisnuvši ga ljevicom za vrat, desnicom potraži kamen da mu, kako je vikao, smrska glavu.

            A Sergej napipa neku iščupanu kamenu pločicu, tako usku, tanku i šiljatu da je bila posve nalik na nož. Silovito ju je, kako  to može samo netko željan života, zario u Jevgenijevo lijevo pazuho. Jednom se kao dijete užasnuo čuvši cvilež psa kojeg tuku, ali to je bilo ništa prema kricima koje je Jevgenij ispuštao. Prevrnuvši se na stranu, zapomagao je pritiskujući mjesto iz kojega je šištao zrak rasprskavajući krv. Ubrzo malaksa, jauci mu se stišaju i on se složi na tlo kao prazan skafander.

            Sergej se ni najmanje nije osjećao kao ubojica. Valjalo je naći još fosila i sastaviti priču o nekadašnjem  životu na Marsu. Mogao je reći da je sebi i drugima uzeo život.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *