Tito – šteta što je bio komunist

Josip Broz Tito se u javnosti pojavljivao noseći pancirnu košulju i pištolj s kojim je i spavao držeći ga ispod jastuka. Pancirka mu je spasila život u atentatu  1950. godine u Dubrovniku, a od pištolja su ga odvojili tek liječnici u Ljubljani kada je pao u komu iz koje se više nije probudio.  Košulju otpornu na metke počeo je nositi nakon sukoba sa Staljinom kada je postalo jasno da će se zbog toga naći onih koji će i po cijenu vlastitoga života pokušati oduzeti njegov. Uostalom, bilo bi smiješno da general, maršal i vrhovni zapovjednik nosi pancirku. Pištolj, naprotiv, ide uz te atribute, ali vatreno je oružje postalo sastavno dio njegovog života znatno ranije, onoga trenutka kada je postao komunist, točnije boljševik.

Tim činom osudio je sebe na činjenje mnogih loših i zlih stvari da bi sačuvao život. A u svojoj srži, držim i zato ovo pišem, nije bio ni loš, ni zao čovjek.

Za Titove je protivnike užas je čuti da ga netko smatra dobrim čovjekom. Tito je kriv za pokolj na Bleiburgu i Križnom putu, potom za progone i ubijanja političkih neistomišljenika, za podruštvljavanje imovine i za sve ono loše što je komunizam donio. Nasuprot tome njegovi će obožavatelji isticati punu zaposlenost, dobivanje besplatnih stanova i mogućnost ljetovanja na moru. Oni i ne smatraju Tita boljševikom, to je za njih pogrdni izraz kojim treba označavati sovjetske komuniste – staljiniste, za njih je Tito bio nešto poput legendarnog kralja Artura i kralja Matijaša Korvina.

Potpuno im je nevažno što su komunisti s njim na čelu oslobađali zemlju od nacista i fašista ne da bi donijeli slobodu i demokraciju, nego da bi širili komunističku revoluciju. U posljednjim danima rata Tito je požurio osloboditi Trst jer je planirao prodrijeti u Italiju i širiti revoluciju što se dalje može prije nego stigne vojska zapadnih saveznika. U konačnici je morao vratiti Trst.

Želja za što većim teritorijem pod komunizmom, to je ono što ga je vodilo; bio je Che Guevara prije Che Guevare. Sve je to činio kao jedan od Staljinovih podčinjenih i da nije bilo sukoba sa Staljinom, što ga je natjeralo da pristane na suradnju sa SAD-om, mi ne bismo imali samoupravni socijalizam s trapericama, žvakaćim gumama i coca-colom, nego čemer kao i sav ostali socijalistički blok.

Je li Tito mogao spriječiti pokolje neposredno nakon rata? Nije, sve i da je htio.  Njegova je vlast ovisila upravo o zaluđenicima koji su bili spremni oduzimati živote u ime komunističke ideje ili, još gore, kojima je ta ideja služila kao pokriće za sadistička iživljavanja. Sve što je Tito mogao učiniti bilo da ih pohvali i potapša po ramenu.

Prema Ženevskoj konvenciji, vojnik koji čuva zarobljenike ima pravo ustrijeliti onoga koji pokuša pobjeći. Računa se da dotični bježi da bi se pridružio svojima i napao vojsku protiv koje se bori i stoga je zdravorazumski onemogućiti ga u tome kao na bojnom polju. Australci u sastavu britanske vojske u Prvom su se svjetskom ratu zabavljali su se tako što bi zarobljenika bocnuli bajunetom u stražnjicu, a kada bi uplašeni nesretnik pobjegao, upucali bi ga. Sve po zakonu.

I sad, ako je netko upucan na Križnom putu, što je Tito trebao učiniti? Povesti istragu? I ako se dokaže da je Ženevska konvencija kršena kazniti krivca? Pa, on je smaknuo jednog od neprijatelja o kojima su mu do tada govorili ih treba uništavati gdje god i kako god se može! Da je takvu istragu ipak bilo moguće provesti i da je krivac bio kažnjen, recimo, u smislu vojne discipline, Titu bi to okrnjilo ugled i oslabilo vlast koju je tek bio stekao i koja još nije bila učvršćena.

Obično diktatore zamišljamo kao pojedince koji jednim potezom olovke, jednim zamahom ruke, jednim pritiskom na dugme ili tipku enter mogu pokretati ili zaustavljati sudbinske događaje, ali to nije tako: diktatori moraju osluškivati i pažljivo surfati na raspoloženju suradnika bez kojih ne mogu vladati. Staljin je bio velemajstor u zastrašivanju i uklanjanju onih koji bi mu mogli ugroziti vlast, ali kad su 1941. godine napali nacisti on je unatoč dotadašnjem zatiranju religije i crkve dopustio služenje misa za spas domovine jer mu je svaki domoljubni osjećaj u narodu bio dobrodošao. Tako se i Tito nakon sukoba s njime okrenuo zapadu jer mu je bilo jasno da bi ga gladan narod mogao stajati glave.

A o glavi mu je prije svega radio dio onih istih fanatika koje je prije tapšao po ramenu. Bilo je teško razaznati koji je od njih na njegovoj strani, a koji na Staljinovoj. Otuda buđenja u noći i pitanja: „Jesi li za Tita ili za Staljina?“, pa ako smatraš da kao pravi komunist moraš biti za generalisimusa i predsjednika Sovjetskoga sveza koji poput pape objavljuje svoje poslanice narodima svijeta, marš na Goli otok!

Bilo bi najjednostavnije i najsigurnije sve te protivnike likvidirati, ali ne, oni su se, ako nisu umrli od napora, vraćali kući i u miru nastavljali sa svojim životima. Istinabog, dobro preodgojeni.  Isto tako nisu svi ratni zarobljenici pobijeni. Tisuće njih, pa i oni koji su svjedočili ubijanjima, vratili su se kućama. Da je Tito htio, mogao je zapovjediti da se i jedni i drugi pobiju do zadnjega i to bi bilo izvršeno.

Tito, također, nije živo raskošno. U njegovim kupaonicama nisu ugrađivane zlatne pipe za vodu kao u Ceausescuovim, njegovi sinovi nisu se bahatili ulicama i zlostavljali građane, nisu prebacili milijune dolara na bankovne račune u Švicarskoj. Kad malo promislimo, to je vrlo čudno jer rijetki su koji se tako ne bi ponašali da im je diktatorska moć. Tito se, naprotiv, brinuo da dobro bude radniku, vojniku, seljaku, studentu, mladoj majci, umirovljeniku. To su činjenice.

Možemo sada govoriti o Udbinim likvidacijama u inozemstvu, ali to spada u ona nužna zla i nužno oslanjanje na zločince.  Uostalom, i mnoge su demokratske zemlje pribjegavale likvidaciji osoba opasnih za državu.

I da, Tito je po zapovjednoj odgovornosti kriv za partizanske zločine u vrijeme i nakon rata, i za likvidacije tajnih službi, ali za Tita kao političara možemo samo reći da je šteta što je bio komunist.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *