Ukleti kanjon, četrdeset i sedmi dio

Dojadilo im je ići bespućem na nakošenom zemljištem. Osim toga, nisu imali pregled koliko su napredovali. Nadajući se da su već zaobišli opožareni dio, spustili su se, ali kada su naišli na prva izgorjela stabla, digli su se natrag.

            Bilo im je mrsko naići na guduru u koju su se morali spustiti i tako gubiti vrijeme, ali bilo im je drago naići na potok u njenom dnu. Napojili su se i oprali svoja lica od gareži.

– Ovaj potok teče u dolinu, što znači da se najvjerojatnije ispriječio vatri na putu – reče Braxton.

– Tako je! – reče Salma – ne moramo se penjati na drugu stranu, samo pratimo potok.

            I doista, u dolini je drveće je s njihove strane izgorjelo, ali s druge se strane potoka zelenilo. 

            Obuzeo je ih je osjećaj sličan onome kada se stigne kući. Njihov cilj je još bio daleko, ali vidjeli su ga i zato – naprijed!

            Rado bi bili opet vidjeli rijeku, ali to bi značilo ići ukoso i time sporije napredovati prema izlazu i svom cilju. Zato su samo hodali, više nisu ni razgovarali, samo su hodali ne mareći za odmor. Kroz šumu i preko proplanaka koji su se otvarali u njoj.

            I upravo prelazeći proplanak, onako nijem, Braxton iza sebe začuje topot kopita. Svi su ga čuli! I svi su znali što im je činiti – potrčati naprijed u šumu, pa zaleći s metkom u cijevi puške.

            Svi kao jedan ležali su ciljajući u smjeru iz kojega se čuo galop; dapače i njištanje konja!

            Svaki čas će se pojaviti između drveća pred njima; Kirby ili vojnici, svejedno, oni su odlučni braniti se koliko je god moguće.

            I pojavili su se!

            Konji bez jahača. Četiri sivca, neosedlana i s uzdama koje vuku po tlu.

            Svima je bilo jasno da su to konji koje vojska nije uspjela pohvatati.

– Idemo polako, da ih ne preplašimo – reče Braxton.

– Ne brini, ako išta znam, to je prići konju – reče Nathan.

– Konje me vole, nemajte straha – reče Jubal.

            Konji su se malo trgnuli ugledavši ih kako im prilaze, ali njihovi su ih glasovi umirili. Uskoro je svaki svoga milovao po njušci i tapšao po vratu. Onaj četvrti odmaknuo se i stao pasti.

– Trebalo bi i ovoga uloviti – reče Braxton.

– Reci djevojkama da nam pridrže ove, pa ćemo i njega uloviti – reče Jubal.

– Tako je Djevojke, izađite! – mahne im Nathan rukom.

            One radoznalo izađu noseći i njihove puške.

            Trenutak prije nego što su preuzele uzde, onaj četvrti konj zanjišti! Sva se tri konja uznemire. Umirujući svoga, Braxton baci pogled prema konju. Imao je i što i vidjeti: za njegova se  leđa pandžama zakvačila golema puma!

            Ritajući se, konj je zbaci ostavljajući usporedne krvave crte na svojim leđima i slabinama. A puma kao da je skočila natrag i prije nego se našla na tlu!

            U tom trenutku Braxton je pogodi hicem iz puške!  

            Puma rikne i savije kao pogođena golemom pešću. Nesvjesna što se događa, htjedne ponovo ričući u napad. Tada odjeknu Jubalov i Nathanov hitac. Zvijer ostane ležati na zemlji mičući stražnju lijevu nogu kao da samo s njom hoće hodati.

– Ovaj put nisam promašio! – reče Nathan.

– Ovaj put smo napravili previše buke. Ako su neki od naših prijatelje u blizini, sada znaju gdje smo- na to će Braxton.

– Bacimo bisage na konje i tutanj! – reče Jubal.

            Tako je i bilo.     

Devetnaesto poglavlje

– Zabrinuo sam se za vas, poručniče, cijeli se kanjon ispunio dimom, osjetilo ga se dovle – rekao je pukovnik Castaneda poručniku koji je, vidljivo umoran, stajao pred njim s kapom pod miškom.

            Netom prije toga ušao je njegov ured, stao, pozdravio i predao izvješće koje mu je bilo mrsko izgovoriti: povukli su se nakon noćnog požara, kojega su, nema dvojbe, podmetnuli oni koji su im ukrali puške i opremu, a prema njegovoj procjeni to su ona ista trojica koja su izmakla ruci pravde i koju su zaštitili oni gringosi koji su iz stroja izbacili desetoricu njegovih. Sveukupno, zvučalo je kao katastrofa!  

– Nemate se čega stidjeti, de la Concha, dapače, novac je vraćen vašom zaslugom. Kada je narednik Martinez zatražio pojačanje u prvi mah sam pomislio da ga vratim s porukom da se povučete svi, ali pristao sam dati onu desetoricu iz pričuve samo zato što mi se činilo da su dobri izgledi da uhvatite bandite.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *