Richmondski atentat

            Čekao zapovijed za juriš čučeći u rovu. Tek što im kacige izvire, s druge će strane zapucati i netko će od njih skliznuti natrag. Krv u blatu postala je njegova svakodnevica. A kako je to ljetos bilo nezamislivo!

            Istina, tisak je pisao o napetostima i gomilanju trupa u Kaliforniji, ali nitko nije  vjerovao da bi se doista moglo desiti nešto što ružno. Približavao se kraj lipnja, južnjačko je sunce bivalo sve jače i građani Richmonda su obdan zapadali u letargiju da bi navečer živnuli, obično na nekoj od bezbrojnih terasa na kojoj se svirao jazz. Život je bio lijep i svi su vjerovali da će dovijeka ostati takav.

            Jednog od tih upeklih prijepodneva izašao je iz taksija na Aveniji Gettysburg ispred zgrade Ministarstva unutarnjih poslova. Bila je to velika bijela zgrada nalik na Panteon, kojoj se na jarbolu  iznad friza vijala zastava  Konfederacije američkih država. Jedna od onih  građevina  koje u  provincijalaca izazivaju divljenje, ali njemu je, rođenom i odraslom u metropoli, takav prizor bio svakodnevica, premda je morao priznati da se nikada  nije uspeo jednim od tih prostranih stepeništa i zašao iza kolonade stupova. Taj je dan bio pozvan da to učini.

            William Faulkner čekao ga je u kožnatom naslonjaču Predstojnika ureda za metropolitansku sigurnost. Gospodin oštro podrezanih sijedih brkova  bazdio je na viski, ali, bio je to otmjeni burbon i dobro mu je stajao. 

– Sjednite, Lee!

– Hvala! – rekao je, objesio polucilindar na vješalicu do njegovog, posegnuo za stolicom do tapeciranih vrata, postavio je ispred stola od mahagonija, ne preblizu,  i sjeo.

            A onda onaj zašiljeni pogled. Suočavao se s time cijeli život. Ljudi bi procjenjivali koliko je nalik na svog djeda, generala Roberta E. Leeja, bez kojega, kako se veli, Juga ne bi bilo, ali bi istovremeno mjerkali još   nešto – koliko je nalik na baku crnkinju. Bio je plavokos, imao je plavu bradu, usne mu bile tanke, ali lice bi mu ljeti naglo potamnjelo. Najkasnije do polovice srpnja, ma koliko se on držao hladovine. Njegovom su se ocu,  Leejevom sinu, istinabog izvanbračnom, ali nositelju tako reći svete krvi,  vrata u društvenoj hijerarhiji katkada sama otvarala, ali onda bi se, budući da  je spadao među obojene, isto tako iznenada zalupila.

– Imam osjećaja da me cijeli život vrata udaraju po nosu – običavao je reći.

            I njega je mučio taj razdirući osjećaj kreni-pa-stani, ali njemu je ipak bilo lakše jer mu je majka bila bjelkinja. Govorilo se da je od nje naslijedio onu samosvijest i odlučnost koja je bila presudna da se kćer uglednog plantažera pamuka uda za mulata, zbog čega ju je otac razbaštinio.

– Izvrstan ste detektiv! – reče Faulkner odustajući od onog pogleda, ali ne smekšavši ga do kraja.

– Hvala, gospodine!

– I čujem da sate nedavno postali otac, čestitam!

– Hvala! George je veliki dečko i obožava noćno plakanje. Nismo se već danima pošteno naspavali!

– Ni ja ne spavam u posljednje vrijeme i zato sam vas pozvao.

            Te su ga riječi zbunile. Pokazao je to diskretno nakosivši glavu. 

– Izabrao za jedan vrlo specifičan zadatak. Nadam se da vam to ne stvara neugodnosti.

            Neugodnosti zbog “specifičnog zadatka” Je li zbog uzrečice da kada treba počistiti znamo-već-što uzmeš crnca

– Pretpostavljam da je moj zadatak u skladu s proklamiranom politikom Južnjačke velikodušnosti – rekao je.

            Obojica su znala što to znači.

            Izraz “Južnjačka velikodušnost” potekla je o predsjednika Konfederacije Jamesa Garnetta, a značila je pomoć bijelaca u društvenoj afirmaciji svih njenih obojenih građana. Nakon što su Meksiko, Gvatemala, Belize, Honduras i Nikaragva ušli u KAD, pa su njihovi žitelji zapljusnuli ono što je njima bio sjever i preuzeli lošije plaćene poslove, stara rasna podjela postala je besmislena jer ti ljudi niti su bili crnci, niti su, po s južnjačkim mjerilima, bili bijelci.

– Četvrt stoljeća nakon ukidanja ropstva mi još robujemo starom načinu razmišljanja. Vrijeme nas polako gazi i budemo li na tom ustrajali, pregazit će nas i zato se toga moramo osloboditi – kazao je predsjednik Garnett u jednom od svojih govora.

            Naravno, tu temu nije spominjao u predizbornoj kampanji jer je očekivao otpore konzervativaca. Bio je u pravu. Štoviše, Alabama  je izdala proglas protiv takve politike. No, sve su druge države, po običaju, gledale u  Virdžiniju, a ona je,  premda ni ona bez unutarnjih otpora, tu politiku odlučno provodila.

            Faulkner se nagnuo na stol i nalaktio ispreplevši prste.

– Virginija je, dragi moj Lee, uvijek bila prva. Dali smo prvih osam predsjednika u Uniji i prvih pet u Konfederaciji. A i Cornfield je rođen u Virdžiniji! Stoga imamo obvezu predvoditi Konfederaciju. A ona u budućnosti može puno, tako neizmjerno  …

            Zastao je na trenutak.

            Dakako, on je dijelio taj osjećaj ponosa i ushita.

– I ovaj vaš dolazak ovamo na neki se način tiče toga – reče Faulkner i ponovo utone u naslonjač.

            Lee se dobrohotno osmjehne i raširi ruke: – Ponovo me zbunjujete, gospodine Faulkner!

– Sve ću vam objasniti! Njemački prijestolonasljednik princ Wilim sa suprugom princezom Cecilijom dolazi u posjed Konfederaciji, to znate

– Naravno, tisak već danima piše o tome. Brod je već nadomak Newporta.

– Preksutra princ stiže vlakom u Richmond. Provozat će ulicama prije dolaska u Predsjedničku palaču. Naravno,  uz njegovu rutu bit će policajac do policajca, a one koji bi mu mogli na bilo koji način nauditi već smo pospremili iza brave. Ali, ima tu još nešto.

            Tu je znakovito zastao.

            On je čekao.

– Imamo naznaka da se sprema atentat na njega!

            Zadržavši hladnokrvnost,  Lee se promeškolji na stolici.

– Oprostite, ali ne razumijem zašto bi netko ubio njemačkog princa. Osim ako nije neki anarhist.U Europi su popularni u zadnje vrijeme.

– Anarhist možda, ali qiu bono? Vidite, Njemačka je naš uzor i partner u industrijalizaciji i socijalnoj politici, a mi njima dragocjen saveznik u Silama osovine kao izvor sirovina i uporište u zapadnoj hemisferi. Samo što europske članice Sila osovine s Njemačkom na čelu,  otvoreno traže preraspodjelu svjetske moći, a to se  Britancima i Francuzima ne dopada, žele i dalje vladati svijetom kao što vladaju i zato su u svoje društvo uvukli Jenkije. Sada vam je jasno ovo s Kalifornijom, zar ne

– Ja ipak mislim da ćemo se na kraju dogovoriti i podijeliti je kao što smo podijelili Kentucky i Missouri. To je oboma u interesu.

– Promislite malo pažljivije, Lee! Već smo se stoput mogli dogovoriti, ali oni uvijek nađu neku začkoljicu da to ne uspije. Jenkiji ne mogu podnijeti to što su nam se pridružili Oklahoma, Novi Meksiko i Arizona, a osim toga nikada odustali od ideje da nas vrate u Uniju. Oni na Konfederaciju gledaju kao na privremeno nenormalno stanje koje će se kad – tad normalizirati. Morate znati da je njihov ljudski i industrijski potencijal jači od našega, o čemu se kod nas ne govori  Njihove tvornice oružja rade punom parom i sve ih je više. Uostalom, zato se mi i oslanjamo na Njemačku, da bismo što brže uhvatili korak s njima.  

– Što bi prinčeva smrt time promijenila

– Vidite, cijela Europa je napetom stanju kao i Kalifornija. Samo se čeka dobar povod pa da se krene u obračun s onim drugim, nedostaje tek iskra koja će zapaliti bačvu baruta. Nijemci ne bi tek tako prešli preko ubojstva princa, optužili bi Britance za urotu, a time i njihove saveznike Jenkije. Mi već zbog nacionalnog ponosa ne bismo mogli ostati po strani i u tim bi se uvjetima jedan hitac u Kaliforniji pretvorio bi se u nešto puno, puno veće.

– A onda bi Nijemci i saveznici pritekli nama u pomoć,  Britanci i Francuzi poradili bi u korist Jenkija i eto ti veselja po cijelom svijetu!

– Shvatili ste zašto loše spavam, zar ne

– Kako vam ja mogu pomoći da se pošteno naspavate   

– Vidite, izvor moje informacije je …Pa, nepouzdan! Ipak, informacija je takva da je neizostavno treba provjeriti.

            Faulkenr tada sa stola uzme omotnicu koju je on bio primijetio, ali joj nije pridavao važnost i pruži mu je.

– Ovdje vam je sve: adresa na kojoj trebate ići razgovarati, tisuću dolara za troškove, plan grad s rutom prinčeva kretanja i ovlast da angažirate bilo kojeg policajca bilo gdje i bilo kada. Auto vas čeka u našoj garaži. Imate slobodne ruke, ali djelujete sami i inkognito. I, naravno, djelujte što brže!

            Preuzeo je omotnicu  i sjeo natrag. Zastao je, bilo je očito da oklijeva nešto upitati. Faulkneru je sve bilo jasno.

– Bez obzira na ishod vaše istrage jamčim vam da ću se založiti za vaše promaknuće. Uz vaše podrijetlo i Južnjačku velikodušnost problema neće biti.

– Opravdat ću vaše povjerenje.

            Dali su mu najobičniji Ford T, kakvih je ulicama jurilo bezbroj. Jenkijevski auto, dakako, jer u cijeloj Konfederaciji nije bilo tvornica automobila, tek se govorkalo o tome da njemački BMW namjerava izgradi tvornicu u Južnoj Karolini.

            Izvezavši se iz garaže, potražio je pogodno mjesto na kojemu bi otvorio omotnicu. Bio je ogladnio, valjda od uzbuđenja, pa se odlučio za jedan burito u meksičkom restoranu. Meksikanci koji su pristizali s juga otvarali su takve su zalogajnice, što bi se reklo, na svakom uglu. Bivale su sve omiljenije jer se za male novce moglo na brzinu pojesti nešto ukusno. Strpavši u usta posljednji zalogaj, odlučno je potrgao papir i izvadio njegovu sadržinu. Sve je bilo onako kako je Faulkner rekao. Adresa je glasila: Ulica Jefferson 10,  gospođica Bella – Bel, obratiti se madam Janet. Time su stvari postale jasnije.

            Jeffersonova ulica nalazila se u istočnom, poslovnom dijelu grada nedaleko burze kukuruza. Stambena zgrada od crvenih cigala nije se razlikovala od ostalih u nizu.

– Pa, naravno, samo izvolite. Doduše, malo je rano, ali ako je tako hitno … – rekla je vragolasto bucmasta madam, koja je mogla glumiti dobru vilu u nekoj dječjoj predstavi.

            Djevojka koju su zvali Bella Bel dočekala ga je u korzetu, u sobi crvenih zidnih tapeta i pokrivača na prostranom krevetu. Očito, bila je iz neke srednjoameričke zemlje. Imala je izrazito velike, lijepe oči. I ne samo oči … Izraz koji se stvorio na Leejevom licu nije ju iznenadio.

– Imate li nekih posebnih želja, inspektore – upitala je pjevljivim glasom i tako se nedužno osmjehnula.

– Ovdje sam poslom – reče Lee i sjedne na bogato ornamentiranu stolicu.

            Osmjeha je nestalo s njenog lica. Bila je bistra i shvatila je koga ima pred sobom. Prijazno upitala: – Kako vam mogu pomoći, inspektore

– Imam informaciju da znate nešto o atentatu na njemačkog princa

– Ne znam može li se to tako kazati

– Svejedno, slušam vas!

– Jedan od mojih posjetitelja pohvalio mi se da sprema iznenađenje za princa i da će o tome cijeli svijet pričati. Rekao je to s nekakvim luđačkim osmjehom na licu. A i inače je čudan.

– Što još znate o njemu

– Znam da je profesor povijesti na Virginijskom univerzitetu. Voli pripovijedati o prošlosti, kada počne ne zna stati. Jednom mu je skoro vrijeme isteklo koliko se zapričao.

– Kako mu je ime

–  John Booth

– John Booth Ima ih tuce tuceta u Richmondu! Gdje stanuje

– To mi nikada nije spomenuo, a mi ne postavljamo intimna pitanja gostima.

– Hm, da, naravno … Mlad, star

– Trideset i koja

– I samo o povijesti vam je govorio Mora biti da je o još nečemu pripovijedao

– O Sjeveru. Proputovao je Uniju do Velikih jezera. Čini se da obožava Jenkije. To je neobično, ali rekla sam već, tip je čudak.  

– Je li vam još nešto govorio o princu.

– Ništa više. A i to je spomenuo onako usput. Zato nisam bila sigurna trebam li mu to uopće spominjati.

– Kome

– Pa, gospodinu Faulkneru.

– Hm, da, naravno! 

            Pozdravivši se s Belom Bel, koja mu ja kazala da bi ga voljela sresti u normalnim okolnostima i plativši madam za provedeno vrijeme, odvezao se na Virginijski univerzitet

            Rekli su mu da Booth nije došao na posao iako je trebao.

– Nije mu to prvi put. Toleriramo mu jer ga studenti vole, zanimljiv im je – rekao mu je rektor, gospodin s ufitiljenim brkovima, koji je očito bio jako ponosan na debeli zlatni lanac svog džepnog sata.

– Iz ovoga bih zaključio da ga ga vi i ostala gospoda profesori ne volite.

– Booth je oduvijek bio čudak. Okrenuo je sve protiv sebe znanstvenim radom koji je nazvao “Izgubljeni poraz”. Cijela akademska zajednica se zgražala!

– Što je to tako grozno u tome

– Osnovna njegova teza je da Sjever trebao dobiti građanski rat i da je Unija trebala opstati. Pobjedu kod Gettysburga naziva tragedijom koja dogodila slučajno jer smatra da su Jenkiji trebali pobijediti. Lee tada ne bi prodro do Washingtona, a Velika Britanija i Francuska ne bi priznale Konfederaciju. On strašno žali za starim Sjedinjenim američkim državama jer misli da su mogle postati najmoćnija zemlja koju je svijet vidio.

– Nešto, očito, nije u redu s tim gospodinom. Možete li mi reći gdje stanuje

            Pet minuta kasnije jurio je u zapadni dio grada, u Ulicu Južne Karoline. Bila je to pristojna i mirna ulica sa stanovima za plaće kakve su one u profesora ili bojnik. Potražio je kućni broj   25 i stan na drugom katu. Našao je vrata s napisom “John Booth” i pokucao. Valjalo je to još dvaput ponoviti prije nego li su se s druge strane začuli šumovi. A onda je netko nedvojbeno maknuo poklopac sa špijunke. Nekoliko trenutaka kasnije vrata se otvore, ali samo koliko je dozvoljavao kratki lanac. U otvoru proviri domaćinova glava: kuštrava, kovrčava kosa i uvis začešljani brkovi te bunovan pogled osobe koja ne voli da je se prekida u poslu.

– Profesor John Booth

– Da

– Imate li trenutak vremena za razgovor o povijesnim temama

– A tko ste vi

            Lee skine šešir i reče: – Robert Lee, pasionirani povjesničar amater

– Robert Lee Imate zanimljivo ime. Uđite!

            Boothova radna soba i stol bili su pretrpani knjigama. One su imale pravo prvenstva, pa je i Lee sjeo na stolicu između naslaganih knjižurina.

– Jeste li za kavu – upita Booth.

– Hvala, ne pijem kavu

– Ja pijem i upravo sam skuhao – reče Booth, pa iz kuhinje donese stakleni vrč do pola pun crne tekućine i natoči sebi u čašu.

            Potom sjedne, popije do pola i upita: – Pa, što vas iz povijesti zanima, gospodine Lee

– Gettysburg

            Booth ga je gledao netremice. Točnije, jednom je žmirnuo.

– Jeste li došli da biste mi i vi održali lekciju o mojoj nedomoljubnoj, bogohulnoj tezi

– Iskreno govoreći, nisam, ali ipak me zanima zašto mislite da bi nam u Uniji bilo bolje.

– Sjedinjene američke države, kakve je stvorio naš Virdžinijac George Washington, bile su projekcija prosvjetiteljske Europe, ostvarenje snova najvećih umova starog kontinenta. Ta je država sa svojim industrijskim Sjeverom i agrarnim Jugom mogla postati velesila kakvu svijet nije vidio od propasti Rimskog carstva. A što smo dobili secesijom Dvije prostrane države koje reže jedna na drugu jer ih trula europska kolonijalna carstva huškaju jednu na drugu zbog svojih sebičnih interesa!

            Lee tada htjedne priupitati zašto je Gettysburg tragična greška, ali Booth ga preduhitri podižući kažiprst: –  A Gettysburg! Znate li zašto smo pobijedili Zbog jedne kobile!

            Lee je u tom trenutku pomislio da ima posla s luđakom i to se jasno vidjelo.

– Nemojte me tako gledati! Pickett nije imao nikakvih izgleda u napadu s dvanaest tisuća ljudi na pet puta više protivnika, koji su k tome bili zbijeni. I da su ih potisnuli, oni bi se ponovo posložili i vratili ga na početne položaje.

– Ali, tu je bilo topništvo s Little Round Topa koje je raspalilo po Jenkijima!

–  Jedini brežuljak kojega smo uspjeli osvojiti zadržati. Stvar vam stoji ovako: vaš imenjak je zapovjedio generalu Longstreetu da zauzme brežuljke čemu se on protivio jer su njegovi ljudi bili premoreni, ali je poslušao zapovijed, odnosno poslao je svog kurira na konju da odnese zapovijed za napad. Kada je stigao, njegov konj se uzjogunio i zbacio ga, pa odjurio u nepoznatom pravcu.  Objasnili su mu da i oni imaju problema s konjima jer se neka kobila pobjegla iz Gettysburga  muva okolo, a vlasnik se ne usudi potražiti je jer se boji zalutalog metka.  Tada se kurir, James Carpenter iz Alabame, pridružio postrojbi koje krenula na Little Round Top. On je bio ne samo odmoran, nego je dobro trčao, zato su ga, uostalom i izabrali za kurira, pa je požurio ispred drugih. Kada je stigao na vrh, imao je što vidjeti: s druge strane su se obronkom penjali Jenkiji! Bili su najviše stotinu stopa od njega. Smjesta je zapucao,pogodio jednoga  i oni su stali, zalegli i uzvratili. Naši su tada požurili i stigli na vrh trenutak prije njih. A onaj koji puca odozgo je uvijek u prednosti. Da nije bilo one kobile Jenkiji bi stigli prvi i mi nikada ne bismo gore postavili topove koji će im tući leđa dok Pickett navaljuje. To vam je povijest!    

– I mislite da bi se ona mogla poboljšati ako se nešto ružno dogodi …

            Lee je tu stao na trenutak: Booth je bio smušen, nije mogao pogoditi što slijedi.

– … njemačkom prijestolonasljedniku princu Vilimu

            Booth se trgnuo, oči su mu postale dvije bijele kuglice!

            Lee je potom nedvojbeno uočio trenutak kada je Booth shvatio da njegov gost nije lagao kada je rekao da je povjesničar amater, ali da je s razlogom zatajio koji mu je pravi poziv.

            Kao policajac koji nije od jučer Lee je također cijelo vrijeme računao na čašu i bokal na stolu kao na potencijalna oružja. Ali, nije smatrao da je Booth moguć za onako naglu promjenu raspoloženja i isto takav pokret!

            Crna je tekućina poletjela prema njegovim očima! Vruća tekućina!. Zaštitio se rukama, ali ipak ga je dohvatilo po licu. Više se bacio na knjige nego što je pao preko njih, sve u namjeri  da izbjegne Boothov udarac bokalom. Na tlu je posegnuo za pištoljem. Važnije od pucanja bilo mu je uvjeriti se da mu oči nisu nastradale. Kada se prestao brisati i utvrdio da mu nije ništa, Bootha više nije bilo u sobi. Balkonska su vrata bila otvorena.

            U dva je skoka bio na balkonu: željezno protupožarno stepenište bilo je spušteno do tla. Pogledao je lijevo – desno, ali stražnjoj uličici u tom trenutku nikoga nije bilo. Lupio je šakom po ogradi da je muklo zazvonila: ovo više nije bila rutinska provjera nekog akademskog ekscentrika, ovo je bila ozbiljna nevolja!

            Odmah je otišao u najbližu policijsku ostaju i mahnuo im ovlaštenjem ispred nosa. Nisu bili oduševljeni, a osim toga onako zamrljan kavom nije zračio autoritetom, ali morali su surađivati. Sve su policijske postaje u državi dobile opis bjegunca Johna Bootha. Telefonski je obavijestio Faulknera o razvoju događaja, a zatim odabrao dvojicu mladih detektiva da mu pomognu u pretresu Boothova stana. Za razliku od ostalih u postaji, ta dvojica brkatih momaka ozbiljnih pogleda, Ben plavokosi bijelac, a George kratko ošišani crnac, nisu imala ništa protiv sudjelovanja u  “potjeri od državne važnosti”, kako im je opisao zadatak.

– Knjiški moljac! – izviknuo je Ben ušavši u stan.

            Boothove knjige, bilješke i zapisi predavanja bili su prava muka za čitanje, ali moralo se. Ispraznili su sve ladice, pregledali fotografije i bižuteriju, prolistali sve knjige s polica, izvrnuli sve džepove i opipali sve postave odjeće u ormarima, povadili sve posuđe u kuhinji, zavirili ispod madraca i postelje, razrezali i rastepli jastuke, nisu zaobišli ni toalet, ali ništa znakovito nisu našli.

– Šefe, da kucam po zidu ima li kakvih šupljina – upita George.

– Jesmo li sve pogledali

– Mislim da jesmo – reče Ben.

– Nismo! – uzvikne tada Leen i na njihovo čuđenje uputi se prema košu za smeće pored radnog stola. Od tri zgužvana papirića prva dva su ga razočarala, bili su to računi, ali treći je bio zgoditak – ime i telefonski broj. Smjesta ga je okrenuo na Boothovom telefonu.

            Javio se stariji muškarac.

– James Willson – upita Lee.

– Tko zove

– Robert Lee, zovem u ime gospodina Bootha.

– A gdje je on

– U bolnici, slijepo crijevo.

            Ben i George se nacere, a Lee namigne.

– Zvuči kao neka smicalica – reče glas s druge strane – Nemojte misliti da ću vas čekati. Imam i bolju ponudu, ali ja sam džentlmen i držim do svoje riječi!

– No, dobro, gospodine, recite nam što da činimo!

– Kako, što da činite Neka Booth donese novac ili ako je doista u bolnici, možete ga donijeti i vi, meni je svejedno.

– Novac je spreman, ali postoji jedan problem – gospodin Booth nam nije rekao adresu.

            I James Wilson im reče adresu: Willson Publikacije, Ulica Jakovljeve rijeke 20.

            Willson je vodio vlastitu izdavačku kuću. Našli su ga u uredu u podrumu, s druge strane zida tlo su tresli tiskarski strojevi.

            Starac posve bijele kose i brade činio se sitan i ispijen, ali nije bio impresioniran činjenicom da mu tri momka za glavu viša od njega od kojih je jedan crnac  nisu donijela novac, nego imaju značke koje im daju pravo da postavljaju pitanja bez obrazloženja. Leeju je bio jasno i zašto – takav pogled i držanje imali su samo veterani Građanskog rata. Ponudio ih je viskijem, a kada su odbili, natočio je sam sebi, i otpivši gutljaj, upitao Leeja:- Kako ste ono rekli da se zovete

– Robert Lee.

– Zaboga, pa vi mu strašno sličite!

– Ne biste vjerovali, ali on je bio moj djed.

            Willson lagano zažmiri – shvatio je u čemu je stvar.

– Gettysburg … – rekao je zamišljeno – Na trenutak sam pomislio da nećemo uspjeti. Jesam, iskreno vam kažem! Prokletih Jenkija je bilo tako puno i bili su zbijeni kao ose u saću!

            Lee se zabezeknuo – Zar je Booth bio u pravu Ali, tko može reći što bi bilo kad bilo      

– Oprostite, ali koliko ste godina onda imali – upitao je Willsona.

– Šesnaest! Dječak, da, ali one sam klaonice izašao kao odrasli muškarac. Ali, pustimo to! Budući da ste vi policajci, pretpostavljam da od mog novca za najam nema ništa.

– Najam čega, gospodine

– Pa, mog poslovnog prostora u kojemu sam imao skladište knjiga! Booth vam nije rekao.

– Nije stigao – pobjegao je

– Pobjegao Rekao sam ja da taj čudak nije normalan čovjek!

– Znate li gdje je mogao otići

– Otkud bih znao Pretpostavljam da ste mu stan izvrnuli naopako, jeste li pronašli ključeve mog prostora

– Ne , nismo pronašli nikakve ključeve. Zar ste mu dali ključeve prije nego je platio

– Trebao je uzeti mjere za namještaj. Objašnjavao mi je nešto, pa sam pristao čudaku dati ključeve. Vidite, on je zapravo bio jedini koji se interesirao za taj stan, a nije ni pokušavao sniziti cijenu najma.  Nisam želio propustiti takvu priliku.

– Stan Rekli ste da je poslovni prostor

– Trebao sam hitan smještaj za knjige, pa sam kupio taj stan na dražbi, vrlo povoljno. U međuvremenu smo riješili problem i sada stan iznajmljujem.

– Na kojoj je to adresi

– Ulica Edgara Allana Poea 14, šesti kat. To je nedaleko Starog mosta

– Starog mosta – Lee je poskočio, izvadio iz džepa plan grada i hitro ga rasprostro po stolu.

            Ostali su ga gledali u čudu.

– Pa, to je na uglu s Ulicom brestova! Njome će princ doći do mosta da ga prešao i stigao do Predsjedničke palače – upro je prstom na papir pokazujući Ben i Georgeu.

            Willsonu ništa nije bilo jasno.

– Stan ima prozor na Ulicu Brestova, zar ne – upita ga Lee.

– Ima dva.  

– To je to! Planira pucati s prozora na princa. Želi ga sačekati kao medvjeda na čeki!

– Oprostite, nešto slabije čujem, učinilo mi ste da ste rekli “pucati na princa”

– Da, naš prijatelj želi upucati princa Wilima, koji sutra dolazi u grad.

            Willsom stane slavodobitno klimati glavom: – Znao sam! Znao sam da taj nije normalan, a ja, stara budala, idem poslovati s njim!

S rezervnim ključevima požurili su do stana u Poeovoj. Unutra su naišli na gole zidove i neakustično odzvanjajuću prazninu. Lee je odmah požurio do jednog od dva prozora i otvorio ga. Pogled se na dobar dio Ulice brestova ulice s jedne i na početak mosta preko Jakovljeve rijeke u koji se ona pretvarala s druge strane. Iznad njih su bila još dva kata.

– Ovo je najviša zgrada u ovom dijelu ulice, ima ga kao na dlanu – rekao je.

– Ako netko i pogleda u ovom smjeru kada odjekne hitac, vidjet će toliko prozora u koje treba pogledati, a on će se samo maknuti s ovoga – reče George.

– Sve što treba je mirno izaći i odšetati, a može se u umiješati u gužvu koju je izazvao i čuditi se što se događa – doda Ben.   

            Lee se odmakne od prozora i reče: – Pustit ćemo ga da uđe i onda poći za njim. Zaskočit ćemo ga dok bude otvarao vrata. Naravno, ako ga potjera ne uhvati prije toga.

– A što ako ne djeluje sam – upita Ben

– I što ako je promijenio izgled – upita George.

– Drago mi je da ste bistri momci. Zato ćete paziti tko ulazi u zgradu i osobito obratiti pozornost na one koji unose duguljaste predmete, kao što je recimo violina u kutiji. Moguće je da je pušku sakrio negdje u zgradi. Zato ćemo, kada se princ približi, upasti u stan bez obzira ne sve.

– Postoji još jedna mogućnost  – reče tada George.

– Da Njegovo Veličanstvo promijeni rutu, to si mislio?

– To bi bilo najbolje, pokvarilo bi planove svim atentatorima ako ih još ima – reče Ben.

–  Novine su najavile da će se Njegovo Veličanstvo s kolodvora ulicama Richmonda odvesti do Predsjedničke palače, a ovo je glavni prijelaz preko rijeke. Zar misliš da nam dolikuje da Njegovo Veličanstvo vodimo nekim sporednim, neuglednim mostom  Mogli bismo ga skrenuti Johnsonovom ili Holmesovom, ali on opet mora doći ovamo kao vepar na pojilo. Zato je ovo logično mjesto za  atentat.

– Ali, Ben je u pravu, što ako ima još atentatora – upita George.

            Lee slegne ramenima: – Iskreno, nije me briga. Neka nebesa pomognu dragom princu! Ja sam dobio zadatak da spriječim ovaj atentat i to kanim provesti do kraja.

            Sin ga je te noći plačem budio dvaput. Drugi put se nije ni vraćao u krevet, čekao je da se na istoku počnu ocrtavati linije krovova. Da je Booth bio uhićen ili da je , bilo on, bilo njemu netko sličan, ušao u zgradu, san bi mu prekinula zvonjava telefona, ali to se nije dogodilo. Dok je obavio jutarnju toaletu sunce se diglo dovoljno visoko da najavi još  jedan dan vrući od onog prethodnog. Pakleni dan!

            Našao se s Georgeom i Benom i odvezao ih do zgrade gdje su smijenili detektive koji su na nju motrili u smjeni od sredine noći do jutra. Ben je zauzeo mjesto trgovini čiji je gazda bio obaviješten da se radi o policijskom poslu i preko bombonijera u izlogu nadgledao ulaz, a George je to isto činio stotinjak metara niže iz auta parkiranog uz nogostup na blagom zavoju ulice. On se odvezao na kolodvor, ne da bi vidio princa kada izađe iz vlaka, nego da bi znao kada je u automobilu krenuo put Predsjedničke palače.

            Točno u deset i trideset iz gomile ljudi skupljene ispred kolodvorske zgrade začuo se uzvik oduševljenja od kojega su kao na iznenadnom povjetarcu zatreperili ručni parovi zastava Konfederacije i Njemačkog carstva. Pojavio se auto bez krova s vozačem krajnje usredotočenog na vožnju i otmjenim parom na stražnjim sjedalima. Leeju nije preostalo  ništa drugo zaključiti nego da  je onaj nosati tip u odori kudikamo raskošnijoj od vozačeve njemački prijestolonasljednik Vilim, a da je dama do njega, odjevena u bijelo i s bijelim šeširom nenormalno širokog oboda  na glavi, njegova supruga princeza Cecilija. On škrto i pomalo cinično odzdravlja oduševljenom mnoštvu, a ona je,  eto, smogla snage da to čini  s  donekle samilosnim osmjehom. Iza njih je jahao počasni odred Predsjedničke garde. Smjesta je sjeo u auto i odvezao se u Poeovu.

– Još ništa – reče mu George kada je ušao u njegov auto – Poštar je ušao i izašao i to je sve.

            Računao je da će povorci trebati pola sata da stigne do njih. Pogledavao je na džepni sat u namjeri da petnaest minuta prije vremena nailaska krenu prema stanu. I već je htio izaći kada se pred ulazom pojavi čovjek s plitkim šeširom koji je u ruci nosio oveću kožnu torbu. Hodao je ubrzanim korakom i isto tako skrenuo prema vratima te ušao u zgradu.

– To je naš momak – uzvikne Lee i oni hitro izađu iz auta.

Putem susretnu Bena koji je dolazio iz suprotnog pravca. Nije trebalo govoriti što slijedi – ušli su u zgradu vadeći revolvere ispod sakoa.

            Došavši do vrta stana, Lee je pritisnuo kvaku i lagano ih gurnuo – nisu bila zaključana.

            A onda ih naglo otvori, a Ben i George utrče s uperenim pištoljima!

            Zatekli su zbunjenog čovjek kraj otvorenog prozora usred posla – sklapao je dva dijela puške iznad prazne torbe.

– Policija, ruke u vis! – viknu njih dvojica kao da pjevaju u kanonu.

            Ali, čovjek je i sam ispustio pušku opekla i podigao ruke. To nije bio Booth, izgledao je kao običan ričmondski obiteljski čovjek, možda stolar ili vodoinstalater. Ali, kada mu je Lee počeo prilaziti nešto nezdravo bljesne u njegovom pogledu i on se hitro okrene prema prozoru i podigne nogu na njega! Glavu  i ramena već je bio prevali preko ruba kada ga je pograbio za skute sakoa i povukao natrag. Ben i Georga priskoče i uhvate ga za nadlaktice dok je još bio na tlu. Nije se opirao dok su mu lisicama vezivali ruke na leđa, ali je iz sve snage vikao: – Nikada nas nećete zaustaviti! Živjela Unija, živjela Unija!

– Koga to nećemo zaustaviti? Tko ste vi?

– Bijela pesnica! Primate crnje u Konfederaciju, preplavili su nas,  jednoga dana svi ćemo se pretvoriti u smeđu kašu, samo nas povratak u Uniju može spasiti!

– Koliko vas ima?

            Na to mu odgovori psovkom.

            Kroz otvoreni prozor začuje se graja. Lee priđe i pogleda niz ulicu: automobil s princem i princezom polako se kretao naprijed ulicom obrubljenom natiskanom svjetinom, koja mu je, kako se približavao, sve jače mahala rukama, zastavama i šeširima. A kraljevski par je ustrajno odmahivao, kao da dlanovima briše paru sa stakla.

            A onda mu pogled padne na suprotnu stranu ulice, pedesetak metara bliže dolazećoj povorci. Ondje je između dviju zgrada zjapila praznina. Očito, investitor koji je staru zgradu srušio nije žurio s izgradnjom nove jer su na humku od preostalog materijala i prašine nikli bujad i grmlje. U tom grmlju opazi čovjeka, a pored njegove glave cijev. I da stvar bude gora, čovjek je na trenutak pogledao prema zgradi, ravno prema njemu na prozoru.

– Brzo dolje, još je jedan s druge strane ceste!

            Ostavili su čovjeka vezanog za kvaku vrata, sjurili se niz stepenice, istrčali na ulicu i potrčali iza ugla.

– Policija, policija! – vikali su gurajući se i laktajući se kroz zid znatiželjnika.

            Neki nisu čuli što viču, pa bih bijesno pogledali. Jedan je policajac pozornik priskočio riješen da uvede red.

– Policija! – vikne Lee.

            Jedan je susret pogledima bio dovoljan da ga uvjeri u to.

            Trenutak – dva kasnije četvero njih je trčalo preko kolnika. Iz mnoštva se začuje nekoliko zvižduka. A povorka je bila blizu, manje od stotinu metara. Progurali su se kroz zid  ljudi i  onda prišli zelenom humku sa stražnje strane. Trudili su se ići što brže i k tome što tiše.

            Čovjek je čučao u grmlju i ciljao puškom. Nije ni slutio da se iz lovca pretvorio u lovinu. Lee ga je mogao upucati, ali hitac je tom trenutku, s princem na desetak metara, bio posljednje što mu je trebalo.

– Policija! Ruke u vis!

            Čovjek se prepadne, pogleda prema njima, onda na tren ponovo nacilja kao da se ništa nije dogodilo, a zatim, očigledno shvativši da mu je sve propalo, okrene cijev puške i postavi otvor ispod svog grla!  Nije bio navikao pritiskati okidač tako, prtljao je oko njega i to je Leeju dalo vremena da dotrči i strgne cijev u stranu.  Čovjek tada odgurne i njega i pušku i dade se u bijeg. Htio je kroz grmlje utrčati u mnoštvo, ali ga Ben i George i onaj policajac sustignu i obore. Tresnuo je na nekakve zaostale cigle nedaleko nogu posljednjeg reda natiskanih.

– Živjela Unija, živjela Unija! – vikao je dok su ga vezivali.

            Ali, njegova se vika nije čula – princ je upravo prolazio i prolamalo se klicanje i pljesak.

            Lee je odahnuo. Ben i George također. A i pozornik, koji je shvatio što je moglo biti.

            Htjeli su se vratiti po svoje poispadale šešire, pa svoju svezanu, drečeću lovinu odvesti na policijsku postaju, ali nisu – grunulo je!

            Eksplozija, pred njima, iz smjera mosta! I za njom vriskovi i njištanje konja!

            Potrčao prema mnoštvo koje trčalo prema njemu kao da se utrkuje. Preko nižih glava vidio je metež ispred mosta, ljudi su se saginjali i klecali oko nečega na tlu konjske su noge stršile u vis. Poskočio je da vidi bolje i tako opazio da automobil  s princem  i princezom prelazi preko mosta. Od toga mu ponovo lakne.

– Što se dogodilo – upita nešto težeg čovjeka koji je sporije trčao.

– Luđak je bacio bombu na onog Nijemca i skočio u rijeku

            Tek mu tada ništa nije bilo jasno.

            S Benom i Georgeom vrzmao se još neko vrijeme i slagao sliku od onoga što bi doznao. Još je štošta nedostajalo u toj slagalici kada je zaprepaštenjem shvatio da je postojao i treći atentator i da je taj na princa bacio ručnu granatu! Nešto kasnije doznao je da je pogodila princa u rame i pala ma sklopljeni krov automobila. Princ se osvrnuo i prepoznavši  stvar koju ima iza leđa učinio ono što bi svatko drugi – odgurnuo ju je kao što se tjera dosadna muha, pa sebe i suprugu sagnuo dolje. Granata je pala konju pod prednje noge i raznijela mu ih eksplodiravši te pri tom ranila nekoliko ljudi iz publike. Ležali su u lokvama krvi, a jedan se ljuljao držeći se za potkoljenicu kao da se žele odlijepiti od tla, ali ne može. Ali, auto s princem i princezom nije pogodio ni jedan geler.

            A atentator, to je bio mokri mladić koji je kašljao i slinio dok su ga dva pozornika vodila držeći ga za nadlaktice.

– Glupan se pokušao otrovati cijanidom, ali je otrov bio star – rekao mu jedan od kolega policajaca u civilu.

– Vrlo neuspješan momak. Kladim se priželjkuje smrtnu kaznu, ali neće mu uspjeti dobiti je, premlad je – reče Lee.

            Tog momka i onu drugu dvojicu koje su oni uhvatili odvezla je redovna ričmondska policija.

– Dečki, bili ste izvrsni! Predložit ću vas za promaknuće – rekao je Benu i Georgu na rastanku.   

            Sat kasnije besposleno je šetao gradom. Njegov je posao bio obavljen, osjećao se rasterećen i disao je punim plućima. Istina, imao je sreće  kao i princ, ali bitno da Booth nije uspio u svom naumu. A on i njegova organizacija će već dolijati, samo da ona trojica propjevaju.

            U takvom je raspoloženju ugledao pred sobom meksički restoran i istog časa poželio pojesti jedan burito. Neki su ljudi sjedili u restoranu, ali još ih je više jelo s nogu ispred ulaza ili su, uzevši burito, tortilju ili što li već i plativši konobaru kroz prozorčić, odlazili u obližnji parkić gdje bi to pojeli sjedeći na klupama. Svidjela mu se ta mirna, prisna atmosfera na zaobljenom uglu zgrade u slabo prometnoj ulici s puno hladovine. Kupio je burito i sjeo na klupu.

            Bila su preostala dva – tri zalogaja kada je začuo graju i klicanje. Pogledao je u tom mjeru i učinilo mu se da sanja: ulicom je dolazio auto spuštena krova s nosatim tipom u raskošnoj odori i bijelom ženom na stražnjem sjedalu!

            Kasnije će saznati da je  princ Wilim, obavivši razgovor s predsjednikom Garnettom i sve  ostale protokolarne dužnosti, odlučio otići u bolnicu i posjetiti ljude koje je bomba ranila. Učinio je to da bi svoje domaćine,  koji su mu se beskrajno ispričavali zbog tako lošeg dočeka, uvjerio da Richmond smatra prijateljskim i sigurnim gradom. Nisu ga ni pokušali odvratiti od toga, ali su ga ipak uvjerili da iz opreza pođe putem kojega nitko ne može predvidjeti, odnosno sporednim ulicama kojima je vozača usmjeravao jedan ministar unutarnjih poslova, koji je sjedio do njega. Taj put nije vodio pored meksičkog restorana, ali se ministar zabunio.  Shvatio je to upravo u trenutku kada su bili ispred restorana.

– Stanite, ovo je pogrešan put – rekao je vozaču i on je zakočio. 

            A onda se Leeju činilo da ima noćnu moru: jedan od tih ljudi koji su maloprije mirno žvakali zalogaja nije mahao, nego je u ruci držao pištolj! Vidio je to lice samo jednom, sada je bez brkova i kosa oko njega je kraća, ali prepoznaje ga po pokretima – to je John Booth!  Odgurnuvši čovjeka ispred sebe, on strupa do samog auta i uperuje cijev u princa! Lee strelovito grabi pištolj ispod sakoa, ali kasno, prekasno …  Pucanj – dva, tri! Još jedan!

            Ponovo metež kao prije kod mosta. Šeširi lete i kotrljaju se između nogu. Booth pokušava pištolj usmjeriti prema svojoj glavi, ali čovjek bijesna lica koji je skočio na njega držao ga za ruku i ne da mu da se ubije. Priskače drugi, još bješnji i udara ga, bolje reći poklapa pesnicom po glavi i prisiljava ga da nehotice klima glavom. Drugi skaču na auto kao da se ondje nešto dijeli besplatno. Lee trči prema toj gužvi i viče : – Policija, policija!

            Princ i princeza preminuli su u bolnici. Konfederacija je za organiziranje Bijele pesnice optužila Uniju i Britance, a Njemačka je tvrdila da ima dokaze da je bivši Unijin predsjednik svojevremeno o tome pregovarao s  veleposlanikom Ujedinjenog kraljevstva. Richmond je nakon toga zatražio od Washingtona da mu omogući uvid u njegove arhive, što je Washington odbio s gnušanjem. A onda su Južnjaci u svom ponosnom i pomalo operetnom stilu, kao nekada Robert E. Lee, vojskom krenuli dolinom Shenandoah  na Unijin glavni grad da Jenkijima pokažu tko je gazda. Ali, u zao čas! Jenkiji su bili spremni i s druge strane provalili u Virginju i Južnjaci su se morali vratiti da brane prilaze Richmondu. Dvije vojske sukobile su se kod Fredericksburga kao nekada. Jenkiji su poslali još vojske, Južnjaci također, borbe su se rasplamsale duž  čitave granice. A onda su Konfederaciji rat najavili Britanci i saveznici. Sljedeći dan su Njemačka i njeni saveznici stali uz Konfederaciju i nije trebalo dugo čekati da “veselja bude po cijelom svijetu”, kako je to Lee rekao Faulkneru.

            A Lee sada čuči u rovu  i čeka znak da u napad povede svoju četu. Jednu od stotine njih koje bezuspješno napadaju  Jenkije u rovovima i uspješno ih odbijaju kada uzvrate. Tako to traje već tjednima, a pomaka fronte nema. Kako su mu onda gromoglasno i tragično zvučala ona tri Boothova hica, a kako mu se sada, nakon četiri mjeseca ratovanja, čine nevinima, gotovo dječjima.

            Iz misli ga trgne prodoran zvuk pištaljke!

– Pokret! – viče Lee i hvata se za drvene ljestve.

            Za časak – dva njihove će kacige izviriti iz rova i s druge će se strane smjesta oglasiti puške.  Netko će kliznuti natrag.   

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *