Ukleti kanjon, četrdeset i šesti dio

Braxton se još najviše radovao kruhu, prava sreća nastala je kada su pronašli i nožić kojim se on i sve ostalo može rezati.

– Sve je ovo lijepo, samo ja sam sada žedan – rekao je.

– A tko nije? – na to će Jubal.

– Ondje dolje teče cijela rijeka – pokaže Nathan palcem preko ramena.

– Moramo poći dalje – reče Salma ozbiljna lica.

            Slijepljena kosa i obrazi zamusani dimom činili su je još ozbiljnijom. Uostalom, svima su lica bila ocrnjena dimom.

– Da najprije prebrojimo streljivo i podijelimo ga – rekao je Braxton.

            Izbrojali su stotinu i trideset metaka, što je značilo svakome po dvadeset i jedan, a za preostala četiri vukli su slamke. Kratkih su rukava ostali Nathan i Ninel. Dobitna četvorka im se smijala. Braxton nije mogao objasniti zašto se smije i bio je siguran da ni ostalo troje to ne može; jednostavno, bilo je nečega smiješnoga pri pogledu na Nathana i Ninel, osobito na mrgođenje s kojim su to smijanje primili.

            Smijeh im je sredio misli i donio poleta za nastavak puta. Da se najprije treba malo još malo uspeti da bi se moglo baciti pogled na dolinu i razmjere požara, to se nekako samo po sebi podrazumijevalo.

            Uspeli su se pedesetak metara i naišli na liticu. Zaobišli su je uspinjući se i zatim pošli do njenog stjenovitog ruba nalik na krnje zube. Ovdje nije moglo rasti drveće koje bi im zaklanjalo pogled. A pogled je bio zapanjujući!

            Braxton je jednom vidio snijeg: bjelina pokriva tlo i ističe drveće, svaku njegovu grančicu. Ovo je nalikovalo tome: tlo je pokrio pepeo, a spaljena debla i grane crnile su se na njegovoj bjelini. Na pojedinim su se mjestima iz tla dizali uzani stošci dima; nad dolinom je, jedva nešto poviše njihove razine ležao tanak sloj dima nalik na sinoćnju maglicu. Oštru granicu crnine činila je samo rijeka, njena se desna obala zelenila zdrava i netaknuta. Stajali su tako, s puškama na ramenima i bisagama uz noge, upirući se rukom u koljeno prednje noge da se ne strmeknu preko ruba litice, i kraljevski promatrali prozor pred sobom. I uživali u svježini lahora na osunčanim licima.

– Gorjelo je dok nije naišlo na vodenu prepreku – podsjeti Jubal na ono što je govorio.

– Vidi – upro je Nathan prstom – gorjela je i bjelogorica, ali nije svugdje do kraja izgorjelo. Ona krošnja tamo je sva izgorjela s desne strane, a s lijeve je čitava. A i uz obronak se penjalo dok je moglo.

– Još nije gotovo – reče Braxton- još na mnogim mjestima tinja. Ne možemo se spustiti, mogli bismo stati u kakav žar ispod pepela ili bi jači vjetar mogao raspiriti novu vatru. Moramo naprijed po obronku, a to će biti naporno. Loše je i to što je više gorjelo u našem smjeru, nego u onome iz kojega dolazimo.

– A da se popnemo i napokon izađemo iz kanjona? Pa skoro smo na polovici! – reče Salma gledajući uz obronak.

– Vidiš kako je strmo i šumovito. A i tko zna što bi nas gore dočekalo -odgovori joj Braxton.

– Možda pueblo kao onaj tamo! – upre Dulce prstom na drugu stranu.

            Svima se otme uzdah nakon što su pogledali u tom smjeru: na rubu kanjona na suprotnoj strani bijelila se hrpica kuća, kao da su došle zirnuti dolje, ali to je bio prvo ljudsko naselje koje vide nakon toliko dana, a djevojke i godina.

            Braxton je, tko zna zašto, pogledao i lijevo i onda radosno uzviknuo upirući prstom: – Samostan! On je samostan!

            Pitali su ga gdje zureći zbunjeno.

– Odmah uz crtu one padine, ono bijelo iznad čega se diže nešto bijelo šiljato!

– Pa, da ono je zvonik!- uzvikne Ninel – Sigurna sam, zvonici u daljini upravo tako izgledaju!

            Nathan je bi sumnjičav: – Ono? Iz onog zaobljenja nalik na stražnjicu?

            Svi se nasmiju, osim Ninel, koja ga prijekorno pogleda.

– Što? Pa, upravo tako je zaobljena.

            Nitko nije mario za njegovi obranu; gledali su prema samostanu s dlanovima iznad očiju.

– Ako požurimo, možemo do večeri biti tamo – reče Braxton, pa zamišljeno upita: – Koliko već putujemo? Sedam ili osam dana?

– Sinoćnja noć bila nam je osma – reče Jubal.

– Znači, ovo nam je deveti dan – reče Nathan.

– Oteglo se – zaključi Braxton, pa pokaže prstom na padinu uz spaljenu dolinu i reče. Spustimo kojih pedesetak jardi, bit će puno ugodnije hodati.        

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *