Ukleti kanjon, četrdeset i peti dio

Brzo su zapalili dva nova pramena i prenijeli ih svaki do svoga bora. Nisu se trudili biti tihi, a konji su stali glasno toptati.

– Tiše!- čuo se stražar.

            Braxton pomisli da je možda već osjetio dim, a uskoro će ugledati plamen. Vatra se već penjala uz deblo onog prvog bora. Pobjegli su.

– Ma , što je to?!- čuli su uzvike iza sebe.

            Broj uzvika se povećao i pomiješao s rzanjem i toptanjem konja. A potom zvuk koji je Braxtonu razgalio dušu: niz sitnih, silovitih pucnjeva – plamen za zahvatio grane!

            Četvero s druge strane oprezno je promatralo kako u noći narastaju plamene krošnje. Konji su poludjeli, nekoliko ih se odvezalo i udarilo u trk. Stražari su dali uzbunu, ali i nisu trebali jer je buka probudila većinu. Među njima i de la Conchu.

– Odvežite konje! Uhvatite konje! Ugasite požar!- vikao je.

            Vojnici su hrpimice potrčali izvršiti zapovijedi. Oružje im za to nije trebalo, samo bi i m smetalo.

– Sad ili nikad! – reče Nathan i istrči iz šume.

            Najbližem se vojniku nalazio nekih tri – četiri koraka iza leđa. Pokupio je bisage s jednog ležaja, a zatim se još više osmjelio i zagrlio piramidu pušaka, ponio je i uskočio natrag u grmlje. Za njim je isto učinilo i ostalo troje. Neki su se vojnici na trenutak okretali natrag, prema njima, ali, ako su ih i opazili, u onoj polutami i pomutnji nisu ni po misli da nisu njihovi.

            Tridesetak  koraka dalje stali su da bi sagledali plijen. Ukrali su sedam pušaka – jednu viška i osam bisaga – dvije viška. Pušku su ostavili, a sadržinu bisaga, bilo je tu i hrane i streljiva, prebacili u ostale.

            Orijentirajući se prema Mjesecu, Braxton i Salma pođu natrag. Vatra se širila i brže nego što su htjeli i narančasto osvjetljavala izmaglicu. Jedan im je odbjegli konj presjekao put!

            Pošli su u krug i više nego što su namjeravali.

– Bojim se da ih nećemo moći naći – reče Braxton.

– Vatra se širi, izgorjet će cijela šuma – reče Salma.

– Tako je! Moramo prema obroncima.

            Potrčali su prema obroncima kadli začuju huk sove!

            Braxton namjesti dlanove i hukne dvaput.

            Sova se ponovo oglasi – on odgovori na isti način.

            Pošli su prema huku.

            Hukalo je sve bliže. Napokon su na mjesečini, ali i svjetlosti vatre ugledali obrise ljudi. I na njima obrise puška i bisaga!           

            Djevojka se izgrlile cičući; Jubal i Nathan mu pruže ruku i čvrsto se rukuju.

Osamnaesto poglavlje

            Požar se širio brzinom koju nisu očekivali, katkada bi žitki oblaci dima potpuno zaklonili Mjesec. Što hodajući, što trčeći nailazili su na zvjerad koja bježi pred opasnošću: put im je presjekao jelen, pa zec, pa kuna i još nešto od čega su uočili samo leđa, a nisu bila malena. Mrzili su to što moraju ići natrag u kanjon umjesto naprijed. Zato su težili prema obroncima uvjereni da će se tuda vatra sporije širiti.

– Nadam se da je vojska spas potražila s druge strane rijeke, ne bilo i lijepo i njih sresti putem- reče Braxton.

– Volio bih vidjeti njihova lica kada otkriju da im nedostaju puške i oprema – reče Nathan.

– Ja bih volio vidjeti neku vodenu prepreku kao što je rijeke iza koje ćemo biti sigurni od vatre – rekao je Jubal.

            Nisu naišli na tako nešto. A put do obronaka trajao je duže nego što su mislili. Vjetar je po vremenom donosio guste oblake dima koji su prijeti gušenjem. Sve je ipak ostalo samo na kašljanju.  Iscrpljeni, znojni, djevojke kosa slijepljenih za lice napokon su naišli na zemljište koje se naglo uzdiže. I sada je bilo muka uspinjati se. Dobro je što je drveće bilo bjelogorično, bez smole koja potiče vatru. Zastali su na trenutak da se odmore i kako su popadali na tlo, tako su i zaspali!

            Kad se Braxton trgnuo u javu već se sivilo jutro. Slame i Dulce su već bile budne.

– Čini se da je stalo – rekla je Salma.

            On se samo opružio natrag.

            Ovaj ga je put probudilo drmusanje za rame. Činio je to Jubal. U drugoj je ruci držao kobasicu koja se sjajila na jutarnjem suncu: – Uzmi! Ova pripada tebi. Požuri jer padam u iskušenje da je sam smaknem!

            Ostali su već marljivo jeli ono što su pronašli u bisagama. Pršut, slanina i kobasice.

– To su uzeli od seljaka, a da nisu platili – reče Dulce.

– Misle da im se mora dati jer su vojska – reče Salma.

– Koji put plate – oprezno će Ninel – Kad sam bila mala djed mi je pričao da su platili duhanom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *