Gdje Velika rijeka prestaje

            Neka vruća cijev, neki električni vod ili takvo nešto pucketalo je u postojanom ritmu, ali ništa se više nije micalo – zrakoplov se nosom zabio u pijesak i točka!

            Mrak je blijedio, zvijezde su nestajale i u tim trenucima oblici oko njih kao da su imali neku osobnost.  Imali su sreće strmoglaviti se u dovoljno veliku dinu na mjestu gdje svuda okolo množi stijenje; mahom nakošeno, nerijetko vodoravno, a ni ono zamalo pa okomito nije rijetkost. Naprijed, u smjeru njihovog prekinutog leta, otmjeno zaglađene linije dinica, koje ubrzo prerastaju u prave dine.  Dovde je zadnja oluja premjestila pijesak.

– Aaa, moje koljeno, moje koljeno – zapomagao je Adam.

– Šuti, meni krv curi s čela, pa ne tulim!– čuo se Branko.

– Prestanite vas dvojica! Moramo se izvući iz ovoga i potražiti zaklon, za desetak minuta će granuti sunce i začas smo na plus pedeset – reče im Ciril.

            Iskobeljali su se nekako. Adam možda zašepa kada se koljeno ohladi, ali za sada je hodao bez problema. Brankova poderotina na čelu imala je oblik pravoga kuta; obojila mu je nos i obraze, ali zapravo se brzo smirila. Ciril je u sudaru s tlom nezgodno zviznuo lijevom šakom o nešto tvrdo i boljela ga je, držao ju je u desnoj kao nešto jako dragocjeno. 

            Drhturili su, pustinjske su zore užasno hladne. Vratili su se u zrakoplov u ugodnijim položajima da bi izvukli opremu za preživljavanje; sve one stvari koje su im bile poznate, ali misli su da će im ikada zatrebati. Izvukli su i jakne, odjenuli ih i navukli kapuljače. Ubrzo ih neće htjeti ni pogledati, ali sada je hladno, tako hladno!

            Utoplivši se, sjeli su na tlo i osvrnuli se oko sebe. Dakle, to je Mrtva pustinja, najveći biotop na planetu, koji to zapravo nije osim po svojim rubovima jer ovdje kiša nikada nije pala i ničega živoga nema. Moguće da negdje pod zemljom mikrobi hibernirani u tko zna kojem eonu čekaju neki novi, povoljniji.

– Turbulencija! Ovdje ne bi trebalo biti turbulencija – vikne Adam.

            Nikako nije mogao osloboditi te misli; zamantrao je to kada su upali u vrtlog i nastavio dok je uzalud pokušavao izvući zrakoplov iz njega.

– Sve se mijenja, planet je živ – reče Branko. 

– Izgleda da polarni zrak ipak nekim visinskim strujanjima dospijeva dovde. Planine Gandijevog poluotoka ipak su više od sedam tisuća metara i hladni zrak ima dovoljno vremena da padajući otputuje daleko- reče Ciril, pa doda: – A ni ne mora biti ledeno hladan da bi izazvao turbulencije u sudaru sa zrakom koji se odavde diže, dovoljno mu je da bude mlak.

          Začuje se nešto nalik na tiho šištanje. Osjete strujanje na obrazima i shvate da to lahor pomiče pješčana zrnca. Zaškripi od siline udara slomljeni, ali neotrgnuti dio krila. 

– Pogledajte, samo su hrptovi zarudjeli, a već se diže vjetar! – pokaže Adam u daljinu – Bit će trideset dok pucneš prstima!

– Moramo se skloniti među stijene, najbolje u neku pećinu – reče Branko.

– Uzet ću one ribe, hladnjak je ostao čitav i vrućina im neće ništa – tada će Ciril.

– Nećemo valjda i njih vući sa sobom!? – usprotivi se Adam.

– Pusti to– reče Branko Cirilu gledajući ga ozbiljno-  Ionako nikuda ne idemo. Nemamo nikakvih izgleda.

– Koliko…?

– Šest tisuća kilometara najmanje do prve pustinjske biljčice.

– Da probam upaliti radio? – upita Ciril – Sada bi upotreba bila opravdana.

– Probao sam dok smo izvlačili stvari, ne radi – reče Adam.

            Vjetar podigne i zavrtloži pijesak, trebalo je  požuriti.

            Pećinu nisu pronašli, samo neku duboku usjeklinu u stijeni s kakvim – takvim svodom.  Ugledali su je kada je već fijukalo nanoseći u oči pijesak. Smirit će se to kad se sunce digne iznad obzora, a nakon toga će ugrijati, ali sada kao da nikada neće stati.

– Kada si poslao posljednju poruku? – upita Branko Cirila.

– Barem devetsto kilometara odavde.

            Adam izbroji nešto opako sebi u bradu, pa vikne. – Kome je pala na pamet ta glupost da megapteri u ovo doba migriraju preko pustinje kada lijepo znamo da idu okolo?! Nisu ludi!

– Ima pokazatelja da su prelijetali pustinju – reče Branko – Rizično je, ali megapter koji to uspije u prednosti je  nad konkurencijom: dočekuje ženke i prvi se pari. 

– To da radio valovi ometaju navigaciju letećih i morskih bića nedokazano je– reče Cirl tiho.

            Pošute.

 – Nadajmo se da dobro odrediti zonu pada – progovori Branko.

– I da će nas dovoljan broj ljudi tražiti dovoljno vremena – doda Adam.

– Inače nas samo Bogovi mogu spasiti – reče Ciril..

            Pogledaju ga obojica.

– Kada su bogovi koga spasili?- upita Adam s gorčinom u glasu.

– Priča se da jesu – reče Branko.

– E, priča se!

– A što je ono svjetleće što noću prelazi preko neba svakih sat – dva? – upita Ciril.

– Samo oveća stijena s nestabilnom putanjom. Takve izgore padajući na tlo, a ova je to nekako izbjegla. Ali, možda jednog dana  ipak kresne po nebu, pa da završimo s tim pričama!

            Zavuku se, boje reći natisnu, još malo dublje jer je počelo vijati unutra. Zaklonili su oči rukama.

– Ti si već jednom bio spašen iz pogibelji, ti bi trebao vjerovati da te prati sreća – reče Branko Adamu.

– Pa i tebe su spašavali, koliko znam!

– Jesu, i zato vjerujem u spas. 

– Da, samo da ne završimo na sudu kao što sam ja završio nakon što su nas spasili – reče Ciril.

-Na sudu? Zašto? – upita Branko.

– Uletjeli smo u golemo jato vivaka, propeleri su ih smrskali na stotine i sabili ih u motore.  Zato smo se srušili.

– Užas! – reče Adam.

            Ciril klimne glavom.

– Gdje je to bilo? – upita Branko.

– Na Hrptu, i to u tropskom predjelu. Pali smo u gustu prašumu u guduri između grebena. Stabla visoka preko dvjesto metara, a zaustavili smo se negdje na stotinu pedeset. Možeš zamisliti: one magle, one krošnje pune rose i sva ona stvorenja koja nikada ne dotaknu zemlju!

– Čitavi?

– Meni nije bilo ništa. Pilot je slomio nekoliko rebara, a navigator ruku u laktu. Svejedno su ga za kaznu poslali u rudnik olova. Otvarao ga je s ostalima na mjestu na kojemu smo pronašli žilu.

– Ali, taj je rudnik, koliko znam, u međuvremenu zatvoren – reče Adam.

– Iskopano je olova koliko je Vijeće odredilo, a tunel je ostavljen crvenim šišmišima. Zbog njih smo i išli onamo, to je bio plan: iskopati najnužniju količinu olova i rupu ostaviti njima jer su rijetka vrsta koja se našla pred izumiranjem.

– Zašto su izumirali? – upita Adam.

-Napala ih je neka crijevna bolest. Sada su, pretpostavljam, stabilno. Ta jedna golema kolonija stvorena u bivšem rudniku bila je dovoljna za stvaranje kritične mase otpornih na bolest.

– A navigator, je kažeš, bio kažnjen?- upita ga Branko.

– I pilot, ali on je radio na poljima oko Grada. Ja sam bio kopilot i mene su oslobodili, premda je tužitelj tvrdio da sam i ja kriv. A zapravo nitko nije bio kriv. Navigator je propisno isključio radio i radar nakon petnaest minuta upotrebe. Nitko nije mogao znati da je jato ispred nas! Čovječe, na tri tisuće metara visine naletiš na oblak od nekoliko tisuća vivaka!

– Nije li to ona vrsta koja prelijeće greben da bi se gnijezdila s druge strane na obali Južnog jezera? – upita Adam.

– Upravo ta! Ali, tko je tada znao za nju?!

– Trebali su vas sve osloboditi – reče Branko.

– Nitko te neće osloboditi kada nepotrebno ubiješ stotinjak živih bića – reče mu Adam.

– I ja mislim da su trebali sve osloboditi, ali trebalo im je radne snage za rudnik. Sve je kopano ručno, s minimalnim narušavanjem okoliša. Iskopana zemlja je pažljivo posuta na mjestima velikih kišnih erozija. 

– Misliš da su navigatore osudili samo da bi dobili rudara? – pitao je Adam – Zašto onda i pilota nisu poslali u rudnik? I zašto su tebe oslobodili?

– Da ne bude previše očito.

– Hm – reče Branko- Malo mi je to nategnuto.

– Gle, vjetar je stao, potpuno je svanulo! – tada će Ciril.

            Izašli su iz zaklona i pogledali oko sebe: kamenje i stijene dokle ti oko seže na istok, pješčane dine koliko ti oko seže na zapad. Mlado sunce na obzoru već pali. Otresli su jakne od pijeska i skinuli ih, pa se vratili u svoj zaklon.

– Hajde, pričaj nam kako je u tropskoj prašumi Hrpta! Vidio sam iz zraka njegov sjeverni subpolarni dio, ali tropski nikada reče Branko – Što je bilo? Zaustavili ste se na nekom drvetu?

– Strmoglavili smo se ukoso, otkinuli smo vrh jednoga drveta i zaustavili se u krošnji drugoga; nosom smo se zabili u deblo između dviju grana. Oba krila polomljena, naravno. Radio je ostao čitav, pa smo ga uključili i uhvatili vezu sa zrakoplovom koji je poletio iza nas. Bio je veći i nosio je uzorke u Grad. Zapravo su nas brzo pronašli, ali bilo je napeto dok nisu došli.

– Skočiribe, je li? – upita Adam.

            Ciril potvrdi glavom i reče: – Kako smo padali kršeći krošnju i otresajući rosu s grana, rastjerali smo čitave čopore, svuda oko nas se orilo od roktanja. Ali, najgore je bilo kada sam  morao prijeći na drugo stablo i popeti se do polomljenog vrha da bi nas oni mogli uočiti. Ona dvojica su cviljela u bolovima i samo sam ja to mogao učiniti. Debela grana,a po njoj  tepih od mahovine i lišajeva po kojoj njoj gacaš kao u plitkoj močvari. Prepala me žabetina koja je iz nje iskočila! Ali, grana se stanjila prije nego sam mogao prijeći na granu susjednog stabla. Računao sam na to, pa sam ponio alpinističku opremu koju smo upotrebljavali u bespućima tražeći olovo. Vezao sam se  oko struka i napravio omču oko grane pa je gurao kako sam napredovao. Spustio sam se na granu susjednoga stabla i onda se popeo zabijajući klinove u deblo. Tako sam došao do prijeloma na vrhu. Odlomljeni vrh visio je naglavačke s njega držeći se s nekoliko žila, a ostale su stršile u vis. Meni je to došlo gotovo kao stolac u kojemu se mogu odmoriti.

– A skočiribe?

– Kažem ti, neprestano je roktalo oko nas, s vremena na vrijeme osula bi rosa poput kratkog pljuska, ali nije se dalo ugledati ih sve dok nisam sjeo tamo gore. Tada je odnekud naišao čopor vrste za koju sam kasnije saznao da se zove golema roktača. U prosjeku su nešto veće od čovjeka, što znači da nije rijetkost vidjeti onu koja je poprilično veća. Skakale su s krošnje u krošnju stvarajući oblačiće rasprsnute rose. Prošle su ispod mene i iznad zrakoplova i sve je bio u redu dok me jedna od njih nije uočila. Ta je stala i buljeći onim ribljim očima počela se penjati prema meni. Vidim one “čavle” na kraju peraja, ako to uopće jesu peraje, kojima se kvači za drvo i gledam ona usta otvorena tek toliko da se vidi niz “klinova”u njima. Mislim u sebi, udarit ću je užetom ako priđe blizu i već ga motam na dvoje, kad ona stane na domak meni, ali izvan dometa užeta.  Otvori usta i zarokće, a ja protrnem! Gledamo se tako, škrge joj se otvaraju u i zatvaraju kao lepeze iako sada nema ni kapi rose oko nje, pa diše na pluća. Jedna joj je peraja naprijed bliže meni, kao da bi se svakog časa mogla njome povući u skok na mene. A ja bih htio gledati u vis, da između niskih oblaka koji promiču ugledam zrakoplov. Imao sam dojam da je skočiriba inteligentna, da u tim velikim okruglim crnim očima čitam da sam joj zanimljiv, da mi  na neki način želi biti prijatelj, ali i da razmišlja o tome ne bi li me ipak radije pojela. I opet mislim da ću je udariti užetom, ali odmah zatim oklijevam jer ako to uže zgrabi svojim zubima ja ga više neću istrgnuti.

– I kako je završilo? – pitao je Adam.

– Tako što je počelo kišiti. Njenim je škrgama to prijalo, mojoj glavi nije. A onda je pukao grom! Negdje u blizini – bljesak i prasak istovremeno! Tako sam se prepao da sam zaboravio na opasnost, a kada sam opet pogledao niz stablo,  moje prijateljice više nije bilo.

– I onda je kiša stala, ukazalo se sunce, a ubrzo i spasioci? – pretpostavio je Branko.

-Da, tako nekako. Samo što nisu mogli odmah okrenuti motore i ostati lebdjeti iznad nas jer sunce nakon kiše stvorilo vjetar zbog kojega sam se i ja morao pridržavati za deblo. Pali smo oko podneva, a oni su tek kasno popodne spustili užad.

– Znaš – reče mu Adam – ja sam uvijek mislio da si ti bio među onima koji su pali u Crnu rijeku.

– Možda zato što sam pričao ono što mi je ispričao David, jedan od onih kojima se to dogodilo.

– Zašto su pali? Turbulencije? – pitao je Branko.  

– Ne znam, ali to nije ni važno. Pali su u ušće Crne rijeke u Središnje jezero. Bočata voda, vrlo zanimljiv ekosustav. Znalo se da crvenoperajke žive u gornjem toku, ali ne i da zalaze tako duboko.  Osim toga, one su biljojedi, uglavnom plutaju ispod vode i prokrvljenim leđnim perajama iznad površine upijaju sunčevu toplinu. Tipično gušterski.  Da, ali ovima su peraje debele i grimizno crvene, pa je dovoljno samo nekoliko trenutaka iznad površine da prikupe energije za sat – dva kretanja. A k tome su ove otkrile da je meso hranjivije od biljaka.

– I napale su ih?- pitao je Adam.

– Nisu dok nisu stigli na domak riječnog otoka prema kojemu su plivali. Do tada su samo kružile oko njih. Vjerojatno su se bojale svih tih ruku i nogu koje mlataraju. Ali, onda je jedan par nogu i ruku ostao usamljen jer svi ostali izašli na obalu i one su okušale sreću. Ishod je bio dobar i one su se pojagmile.

– Izgrizle su nekoga?

– Navigatora. Odvukle su ga natrag! Mogli su samo gledati kako vrišti tonući i izranjajući u sve krvavijoj vodi! Ništa nisu mogli učiniti, samo čekati da posljednji put potone.

– Strašno, strašno! – reče Adam.

– A sada bismo mogli prestati brbljati – reče Branko – Trošimo energiju i vlagu, koji će nam trebati kada noću budemo hodali.

– Ići ćemo negdje noću? – na to će Adam.

– Namjeravaš ovdje ostati? – upita ga Ciril.

– Onda je najbolje da pokušamo malo odspavati ako namjeravamo noću hodati – odgovori Adam.

            I zaspali su.

            Ciril je to shvatio kada se probudio. A probudio se zbog nekakvih šumova. Onako između jave i sna bili su poprilično jasni, a nakon što se razbudio uzalud je ćulio uši. Vjerojatno se nešto pomaknulo na zrakoplovu kako se metal od topline širi.

            Popio je oprezno gutljaj  vode iz boce. Još jedan. Dva!

            U mislima je sam sebi zaprijetio da će se tom bocom lupiti po glavi kao popije još jedan – vodu treba štedjeti!

– Mi smo pali u Veliko jezero – progovori Branko koji se do tada činilo da spava.

– Brbljaš! – prigovori mu Adam, koji je također iznenada otvorio oči.

– Neka brblja – reče Ciril – Brže će nam proći vrijeme.

– Lakše mi je kada zamislim svu onu vodu, ono prostranstvo koje je čista suprotnost ovome. 

– Turbulencije? – upita Ciril.

– Neki kvar na vodovima iz sunčevih panela, samo se odjednom sav kokpit ispunio dimom. I nismo imali kamo nego u vodu, isto kao oni tvoji.

– Ali, to znači da ste boravili na nekom otoku – reče Adam.

– Na Bijelom otoku. Posao nam je bio popisati kolonije dinotuljana i procijeniti koliko jedinki izlazi na obalu nesti jaja. Vjerojatno zato što se razmišljalo o zahvatu u njihovu populaciju, vidio sam da žene glavešina nose njihova krzna. Posljednji smo napustili otok, zakopali organski otpad, reciklirali smo što se moglo, a ostali otpad utovarili u zrakoplov. Uzletjeli smo i nakon otprilike dvije tisuće kilometara zamirisao je dim. Pilot je ipak uspio sletjeti na trup; da je pod nama bilo ravno čvrsto tlo samo bi se malo natukli. Ovako smo smjesta iskočili s prslucima za spašavanje u hladno, uzburkano more. Nikada neću zaboraviti kako je voda bila crna; nebo je bilo kišno, ali voda mi se činila tamnijom nego što je zbog toga trebala biti. 

– Ali, uspjeli ste prije toga poslati poruku? – pitao je Ciril.

– Jesmo, samo što se najbliži zrakoplov se nalazio na Crnom rtu. Da se barem nalazio na Gašparovom otoku, ali ne, oni su ga morali preletjeti da bi došli do nas.

– Koliko im je trebalo? – upita Adam

– Nešto više od šest sati. Srećom, uzletjeli smo nakon doručka jer smo noćili smo na otoku. I srećom, zrakoplov nije potonuo. Stvorila se neka zračna komora koja ga je držala tik iznad površine,  pa smo se mogli popeti na gornju plohu trupa i krila. Nije ona bila suha, stalno su plavili valovi. A sreća je i to što smo svojom težinom stajali na sredini jer bi inače neki jači val napravio polugu na krilo, a zrak bi onda pobjegao i zrakoplov potonuo. Zapravo, sreća da taj val nije naišao dok smo bježali s jedne strane na drugu…

– Bježali, od čega? – upita Adam.

– Od morskih sova. Naišla je plova, odjednom su počele preskakati površinu usporedo s nama. Sovuljage duge oko tri metra od kljuna do vrha perja na repu.  Da su bile manje, ne bi bilo nevolje, ali njima smo se činili zanimljivima: neki čudan predmet plutalo ej po moru, a na njemu su mirno sjedila tri komada veličine njihove uobičajene lovine. Bilo je samo pitanje vremena kada će se neka od njih zaletjeti.

– I zaletjela se? – upita Ciril.

– Izletjela je na krilo aviona i ravno na mene! Klizila se koliko se dalo, a onda je zaškripala pokušavajući se nožnim čaporcima uhvatiti za podlogu. Škljocnula je onim kukastim kljunom uz moje bedro. Na vrijeme smo sva trojica pobjegli prema nosu zrakoplova. Onda je otklizala natrag u vodu, ali druga je otkrila da smo do pojasa u vodi i zaveslala krilima na nas. Bježi natrag gdje si bio!

– I tako stalno? – upita Ciri.

– Na trenutak su nestale, vjerojatno im je pozornost privukle neke ribe, ali ubrzo su se vratile. Zezale su neprestance, pobrinule su se da nam ne bude dosadno. Tek ih dolazak zrakoplova otjerao.

            Adam se smijao: – Jadni, mogu vas zamisliti kako trčkarate amo – tamo!

– Da, smiješno – prizna Branko mračno – I ja sam se smijao kada sam čuo priču kako su cvrkutave strvinarke odvukle čovjeka u svoj podzemni brlog.

– Da, pogodim: još jedni koji su se srušili? – reče Ciril.

– Ne,oni su sletjeli. Otkazali su im motori, ali uspjeli su naći komad travnjaka na koji se može sletjeti.

– Gdje je to bilo? – upita Adam

– U Međuzemlju, ali ne blizu Crnog rta, nego bliže Središnjem jezeru, zapravo samo petstotinjak kilometara od obale. Nije nevolja bila u cvrkutavoj stvrinarki, ona ne napada nikoga, samo što će i strvinu odvući u podzemnu smočnicu ako je nađe. Zapravo, odvući će  i ono što se još miče, ali nema dvojbe da će uginuti. I to je tom čovjeku, botaničaru, spasilo život.

– Spasilo život, a htjele su ga pojesti?- čudio se Adam.

– Radi se o tome da je toga dana puhao proljetni vjetar, a kako je sve cvjetalo, raznosio je pelud. Prava prilika plavi lijes da prokrijumčari svoj miris.

– Plavi lijes? Mesojetka? Vidio sam je samo na snimcima – reče Ciril.

– I bolje da nisi bio blizu nje! Jer privukla bi te svojim mirisom i ti bi legao u njenu lovku nju kao u lijes. Botaničar je osjetio njezin miris. Bio svjestan o čemu se radi, ali htio je barem izdaleka vidjeti to čudo. To mu je bila greška: tako ga je opilo da se više nije mogao oduprijeti. I dobro da se onako pijan spotaknuo o kamen, pa pao i udario glavom u neki kamen. Naišla je strvinarka i odvukla ga u brlog.

– Strvinarka je otporna na miris?- upita Adam.

– Neke su životinje otporne.

– Njoj strvina miriše opojno- reče Ciril

– A kako su ga našli? -pitao je dalje Adam.

– Primijetili su da je odlutao, pa su se dali u potragu za njim. Naišli su na mesojetku u trenutku kada nije ispuštala miris, ali kažu da su neki su papci virili iz jedne sklopljene lovke. U blizini su u niskoj travi uočili prugu koju je ostavilo neko  povlačenje, a oko nje troprste tragove. Išli su tim tragovima i ugledali botaničareve noge kako vire iz zemlje. Bio je malo preširok za njihov tunel, ali već bi one nekako to sredile. Odmah su stali kopati rukama. Bojali su će se ugušiti ili da će ga ozlijedi kljunovima. Kada su došli do kukova, povukli su ga natrag. Išlo je teško, a na kraju vidjeli i zašto: dvije strvinarke su se kljunovima držale za ovratnik njegove košulje. Jedva su ih otjerali u rupu, stalo su se vraćale po ono što su smatrale da im pripada. Kažu da je pred rupom ostala hrpa njihovog paperja kada su napokon odustale

– A botaničar? – upita Ciril.

– Prodrmali su ga, ispljuskali i onda je došao  k sebi. On je onako ošamućen vidio da ga ptice vuku, ali mislio je da spava i sanja.      

            Branko nakon toga potegne iz svoje boce. Dva – tri gutljaja; pet – šest.

– Bolje da još malo odspavamo – reče Ciril – Žeže podne i usta nam se suše.

            Tako je i bilo.

            Ovaj put ga je probudilo Adamovo drmusanje za rame: – Jesi li čuo, jesi li čuo?!

            Osluškivali su zajedno. Ništa.

– Neki šumovi? – upita Ciril – I mene su prije probudili.

– Vjerojatno kamenje puca od vrućine; noću se ohladi, a sada se naglo širi od ove jare – reče Adam.

            Branko otvori oči, protrlja vrat, pa reče: – Pogledajte, još malo će sjena vrha one stijene doći do nas. Onda će biti lakše.

– Da, samo je pitanje koliko će se zadržati – reče Adam.

– Pa, i ti si padao! – sjeti se Ciril – Kako i si se ti spasio?

– Pilot i kopilot su poginuli. Razbili smo se i zapravo smo Emil i ja nekim čudom prošli s nekoliko modrica i ogrebotina. Poslije smo pješačili natrag prema bazi na obali Malog jezera. Udaljenost? Sitnica od dvije tisuće kilometara. 

– Nisu vas tražili?- upita Ciril.

– Pojma nisu imali što se dogodilo.

– Stepa?- upita ga Branko – One ptičurine trkačice?

– Krali smo im jaja. Tako su hranjiva! Jedno jaje i možeš hodati cijeli dan!

– Naravno, ako mama nije u gnijezdu – reče Ciril.

– Ili ako mama ne naiđe i ulovi vas kako nosite jaja – reče Branko.

– Nismo nikada imali problema s pticama zbog gnijezda, ali zamalo smo zaglavili sa skočavcima.

– Skočavci? – začudi se Ciril – Oni imaju opaki pogled, ali uopće nisu opasni za ljude. Mi smo premala lovina za njih,

            Adam se slagao klimajući glavom: – Istina, naše su oči u razini njihovih i krećemo se na njima glup način. Ništa ih ne izaziva da skoče na nas i nigdje se ne ukazuje mjesto u koje bi mogli dovoljnu duboko zagristi sjekutićima. Čuo sam da dadu podragati ispod brade i iza ušiju i da tada stenju od ugode. Mi to nismo probali, ali naišli smo na mlade u leglu smotanom u visokoj travi.

Mladinci su zaista ljupki, izgledaju kao golemi zečevi, što zapravo i jesu. Teško je odoljeti da se ne poigraš s njima. Vjerujete mi, nema ništa slađe od valjanja u travi s mladim skočavcem.

– Ali, onda je došla mama!

– Trebali biste čuti taj zvuk, to zviždukavo režanje! Kud koji, mili moji! Okomila se na mene! U dva skoka me stigla i učinilo mi se da će me trećim strati,pa sam se bacio u dalj i zakotrljao.Odustala je od mene i skočila prema drugima. Bježao sam, a kad sam se zbog krika osvrnuo iza  ugledao sam Filipa u skokačvčinom zubalu: probola ga je ispod lopatice i onako iskrivljenog ga tresla kao krpu!  I što sam mogao? MilSim da ga je poslije dala mladuncima ga vježbaju ugrize na njemu, a možda su ga i pojeli.

– Strašno – reče Ciril.

– Da – potvrdi Adam – Umiljata se životinja lako pretvori u zvijer. Sjećam se priče prvog supruga moje sestre …

– Da pogodim – prekine ga Ciril –  I oni su se srušili?

– Nisu zbog kvara ni uzletjeli – odgovori Adam – Zaputili su se uz obalu natrag u bazu.

– Uz obalu čega?- upita Branko.

– Južnog ledenog jezera. Tristotinjak kilometara na minus dvadeset ako je sunčan dan.

– Što su tamo radili? – upita Ciril.

– Tražili su polarne štakore. Otporni su na svakojake bolesti i trebalo ih je proučiti u njihovom prirodnom ambijentu jer bi se tako moglo doći do nekih saznanja koja bi koristila medicini.

– I štakori su ih napali? – pitao je Branko.

– Nisu, napali su ih bijeli poniji. Nevjerojatno, je li? Naišli su na njihovo krdo, a jedna od žena koja je bila u skupini pošla je prema njima. Pitomi su, ali su pobjegli. Osim jednoga. On je samo stajao i ona mu je prišla posve blizu. Ispružila je ruku da ga pomiluje po grivi i on joj je tada odgrizao prste!

– Sve? – upita Ciril. 

– Ostao joj je palac i pola kažiprsta. Ali, mislim da je ne bi bio ujeo da nije bilo doba parenja. Mužjaci su tada ćudljivi i agresivni.

– Odgrizao joj je prste svojim biljojedskim zubima? – čudio se Branko.

– Da, ali oštrim biljojedskim zubima! Ne hrane se oni samo lišajevima i mahovinom, počaste se oni jajima ptica i strvinom, navodno znaju pojesti i mladoga ptića ili neko drugo mladunče. Uopće nisu tako dražesni kako izgledaju.

– Ma,čujete li vi to?! – prekine Branko pripovijedanje.

            Ciril i Adam se pogledaju: da čuli su, nešto između grebanja i kišenja!

            Ali, otkud to dolazi i što bi to moglo biti?

            U prvi im se mah činilo da im se od vrućine priviđa: podnožje one stijene čiju su sjenu očekivali kao da je proključalo! Doista, mrvilo se su sitne grumenčiće koji su se izvrtali jedan preko drugoga. Između njih provali nešto sitno crno što je imalo glavicu, trup i  nekoliko pari nožica. Rijeka sitnih stvorova! I to kao poplava pođe ravno prema njima!

            Nećkali su se trenutak – dva, ali onda je svaki vrisnuo za sebe i pobjegao. Ostavili su  i odjeću i vodu.  A sunce je žarilo, pekao je svaki kamen o koji su se oslonili rukom trčeći u bespuću. Nisu mogli dugo tako, polegli su ispod stijene koji je pružala sjenu barem za glavu.

– Što je ono?! – pitao je Adam.

– Ne zna što je, ali izgleda kao da je gladno i da želi nas! – odgovori Branko.

– Nekakvi kukci, mravi, što li? Čekali se hibernirani u podzemlju, vjerojatno su ih probudile naše vibracije. Činilo im se da napokon pada kiša  – reče Ciril.

– Oni bi ručali, pa natrag na spavanje – reče Branko.

– Evo ih opet! – uzvikne Adam.

            Onaj  je zvuk bivao sve bliži. Vrvjelo ih je sve više;  stijene iza njih oblije crnilo. Bježi!

– Ovamo!-  vikne Adam.

            Stijena škrto nagnuta stvarala je plitak, kao nožem odrezan hlad. Jedva mjesta da sva trojica legnu, ali njima je bila raskoš. Disali su teško, vrući zrak palio je dušnike. Nisu se znojili, znoj je isparavao kako bi dospio na kožu.

– Znate što – reče Ciril onako zadihan – Znam zašto smo se srušili, sinulo mi je!

– Zbog turbulencija – reče Adam.

– Strašno si pametan!- odbrusio mu Branko.

– U pravu je, zbog turbulencija – reče Coril – Ali, zašto smo na njih naišli? Zašto je promijenjen plan, pa smo sa Sjevernog jezera upućeni na Južno i to točno preko Vulkana 32, koji je u tim trenucima eruptirao? Jeste li se ikada upitali?

– Zar bi moglo biti namjerno? – upita Adam.

– To bi značilo da nas je netko htio da nas dim erupcije zahvati – reče Branko.

– Točno! – reče Ciril – Ali, izbjegli smo. Zato su nas uputili preko Velike pustinje kada nailaze turbulencije, a morali su znati da nailaze!

– Htjeli su da nastradamo!– zaključi Adam.

– Ali, zašto? Netko mora odgovarati zbog toga! – Branko je bio bijesan.     

– Znaš da je broj dozvola za rađanje ograničen – reče mu Ciril – Dok netko ne umre, nema novog djeteta. Sad, nekome se žuri da ima dijete, a zanemarivanje starih ili bolesnih bilo bi teško izvesti, ali nepredviđeni slušaj, čista nesreća, to bila prava sreća! Zato svi oni padovi zrakoplova, tako se to radi!

– Idu! – uzvikne očajnički Adam.

            Ono šumeće grebanje se opet približavalo, glasnije nego ikada i valjalo je bježati. Ali, uzalud su ustali:  crnilo se lijevo i desno, crnilo se im sprijeda i straga! Mogli su samo toptati nogama kada je došlo do njih. Ciril osjeti kako mu se nešto penje uz nogu ispod nogavice. I neka ga sitna točkica zapeče kao stotine sunaca!

            Vrisnuo je! Ne jednom i ne sam.

            A kroz vriskove mu se učini da čuje nekakvu jednoličnu buku…

            Otvori oči.

            Ono što je doživio kovitlao se tu negdje iza očiju, ali to se nikako nije dalo pomaknuti ispred njih. Ipak, jedno je sjećanje sezalo unatrag, u pometnju nejasnih oblika – ona buka, onaj  zujavi huk koji je zasjeo na ono grebanje! On nije izblijedio, nego je , naprotiv, postao jači i stvarniji, bio je živ, bio je tu.

            Postane svjestan da se nad njega naginje ljudsko lice.

            Lice se odmakne u visu i on se upita kakvo je to lice. Činilo se previše glatkim i blistavim da bi bilo stvarno; oči su bile tako bistre, ali ukočene.

            Visok i vitak čovjek u bijelom samo se okrene i  i izađe kroz ovalna vrata, zapravo rupu u metalnom zidu, pa ih zatvori.   

            Ciril tada opazi da leži trećem krevetu u nizu: do njega je u svome ležao Branko, a njemu s druge strane ležao je Adam. Potom pogleda svoje ruke: zavoji su mu ih omotavali do laktova, a na isti ga je način stezalo u nogama do koljena. Branku su se zavoji desnicom penjali do ramena, a motali su mu se i oko čela, pa  preko lijevog oka dobrim dijelom preko obraza. Adamu su osim čela i o obih ruku do pazuha zauzeli cijelu desnu nogu ispruženu iznad bijele plahte. Ciril shvati da se ispod zavoja nalaze opekline od kiseline onih kukaca koja je dovoljno jake da doslovno izgori kamen te da bi ih užasno boljele da se onaj čovjek nije pobrinuo da ne bude tako. Vjerojatno je za to zaslužna ova naopako obješena boca iz koje kroz tanko crijevo nešto toči kroz iglu zabodenu u njihovi nadlanicu. 

– Jeste li vidjeli ovoga?! – rekao je pokazujući bradom na vrata.

– To je bog! Jedan od bogova! – reče Adam.

– Ima ih još? Vidio si ih, sjećaš se? – ponada se Ciril.

– Ne, sve mi je nejasno u glavi, ali pretpostavljam da nas nije sam spašavao.

– Kakav je to bog?- upita Branko – To su nekakav stroj u ljudskom obliku!

– Strojevi ili ne – reče Ciril – oni su došli samo da bi nas spasili, pa su za nas bogovi!

– Znači da je istina da bogovi odozgo motre na nas i da katkada priskoče u pomoć – reče Adam – Jer, kako su inače mogli znati da su nam životi ugroženi?

– Prebrzo zaključuješ – reče Branko – Tko zna zašto su nas spasili i kamo nas sada vode.

– Zar bi nas spašavali i njegovali da bi nam poslije naudili?- upita Ciril.

            Na to pitanje nije dobio odgovor.

            Tada opazi na zidu ovalni prozorčić, malu presliku vrata. Vidi li on to nebo kroz njega, neke tanke, slabašne cirostratuse? I hrabro ustane s kreveta! Ono crijevo na ruci dopuštalo je tek da baci pogled kroz prozorčić. Ugleda dio krila i dvije elise s kojima se onaj zujavi huk slagao.

            Ali, taj je huk vani morao biti strašno glasan, od njega bi sve živo pobjeglo!

            A onda opazi neobičnu tvar kojim je zid bio obložen – to nije bilo mi biorazgradivo, nije bilo reciklirano, to je bilo izravno uzeto iz prirode. Zapravo, ništa što ga je okruživalo: metal, cijevi, plahte, ovo crijevo koje vidi do njegove ruke, ništa od toga se nije činilo u skladu s prirodom, nego, naprotiv, sve se činilo prvi put upotrebljenim. Bogovi! Oni mogu što drugi ne mogu; mogu što je čovjeku zabranjeno. Inače ne bi bili bogovi.

               Htjedne reći da lete nad pustinjom, kad u daljini ugleda  poznati prizor: bljeskavu prugu okruženu zelenilom, a na njenom kraju Grad: zelena površina protkanu većim i manjim, užim širim bijelim površinama čiju pravocrtnost nagriza ono isto zelenilo.

– Grad, vidim Grad! Voze nas kući!

– Bit ćemo slavni, bogovi su nas spasili!– reče Adam.

– Čekaj malo – na to će Branko – Ne znaš što će o tome misliti ono koji upravljaju Gradom.

– Veliko vijeće ne može biti protiv bogova – reče Adam.

– Ne mislim na Veliko vijeće, mislim na one koji doista vladaju Gradom, na one koji mogu srediti da se srušiš zrakoplovom. Možda oni znaju o bogovima nešto što mi ne znamo.

– Vidim Grad! Grad, Grad!- uzvikne ponovo samo da prekine Brankovo gunđanje.

            Obuzeo ga je ushit kao i uvijek kada bi se vraćao dom svih ljudi na planetu sagrađen na njegovom najprikladnijem mjestu, ondje gdje  Velika rijeka, najduža i najdublja na svijetu, nakon što tisućama kilometara prodire u Veliku pustinju malaksa i počinje nepovratno hlapiti. Tu ljudi ne narušavaju nijedan biotop, a grade svoj vlastiti u skladu s drugima. Jer, govorilo se, ljudi nisu s ovoga svijeta i moraju nastojati da što manje remete njegov sklad.

– Jeste li se ikada pitali kako su ljudi došli na svijet? Točnije, kako su ljudi i bogovi došli na svijet jer čini mi se da su oni još manje s ovoga svijeta? – zamišljeno postavi Ciril pitanje.

            Adam i Branko samo slegnu ramenima. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *