Ukleti kanjon, četrdeset i treći dio

Nathan je uspješno probio donji stranu, ali s gornje je pregrubo ključno i jaje mu se razbije u ruci. Da ne bi izgubio dragocjenu sadržinu,on stisne prste, pa poliže sve što mu se zalijepilo između njih, po dlanu i nadlanici. Svi su mu se smijali.

            Ruke je oprao u rijeci, a Jubal se htio i napiti vode, ali Braxton mu reče da to nije zdravo.

– Kao da se nisam napio vode kada sam pao niz slap!

– Znam, ali misli da ipak ne bi trebao piti ovu muljevitu vodu u plićaku – reče Braxton, a djevojke se slože s njim.

– Već ćemo mi naći neki potočić, strpi se – reče mu Dulce i on odustane od namjere.

            Nakon toga slijedio je trenutak koji bi se mogao nazvati svečanim: zatrpali su žeravicu i pošli dalje svjesni da će s ovim što su pojeli hodati cijeli dan i da do sutra u ovo doba, a možda i kasnije neće jesti.

– Možda prije noći ugledamo samostan, ne može više biti daleko – reče Braxton.

– Vjerojatno se s jednog od obronka već vidi – reče Nathan.

– Da, zamislite, naš cilj se već vidi! – prihvati Braxton.

– Ako se još i ne vidi, vidjet će se uskoro – doda Jubal.

            Nije im bilo jasno zašto ih djevojke gledaju s takvim divljenjem.

            Nastavili su u tišini.

            Nisu se udaljavali od rijeke više od deset koraka i to samo kada je skretanje bilo povoljnije od probijanja kroz splet trnja i povijuša. Braxton začuje iza sebe glasanje ptica, pa se upita nisu li to one liske otkrile da su im gnijezda ispražnjena.

            A onda ga probode žalac strepnje! Stao je, ali ne samo on, i Salma i Dulce su isto. Ostali su ih upitno pogledali, ali u tišini im ništa nije trebalo objašnjavati jer dobro su poznavali taj zvuk – topot kopita! Bio je daleko, gubio se i pružao varljivo nadu da mu se samo pričinilo, ali onda se vraćao.

– Ugledali su dim – rekao je uvjeren da govori ono što svi misle.

             Isto je tako kao svi pogledao naprijed, ima li pred njima tako gustog raslinja da se u njemu mogu sakriti? Dvjestotinjak koraka niže dizao se zid crnogorice, kroz nju je jahač mogao proći, ali prije toga raslo je nešto srednje visine što je nadvisivalo mnogo gustoga i niskoga, isto ovakvoga u kakvome su se prije skrivali a bi jeli.

– Nađimo nekakvo trnje, glog ili slično i pritajimo se u njemu- reče Salma.

            Zvučalo je kao da je našla rješenje, pa su je poslušali.

            Nisu našli trnje, ali bilo je gusto. To ih nije zadovoljilo, pošli su dalje u nadi da će naići na nešto doista trnovito što bi odbilo onoga tko želi ući u to, Nisu, vratili su se i odlučili ostati  tu gdje jesu jer topot je zvučao prokleto blizu.

            Braxton se pitao jesu  li to vojnici ili kirbijevci. Ili možda netko treći jer na ovom ludom mjestu se nikada ne zna. Uskoro je začuo govor, nerazgovijetan, ali nesumnjivo španjolski. Nakon toga i neke odsječne rečenice – vojnici, nesumnjivo.

            Slijedilo je razdoblje tišine u kojoj su slušali samo vlastiti dahove, pjev ptica i zujanje kukaca. A onda struganje, zvuk koji proizvode konjska tijela kada se očešu o neku granu! Neki konji su prilazili, frktatli su.

            Onako klečeći na tlu, oni se nesvjesno zgrbe. Hoće li opaziti   njihove tragove u travi? Uvijek su se trudili prolaziti što više uz grmlje…

            Konji su stali. Od njih ih je dijelilo tri četiri koraka gustiša.

            Netko je sjahao. Netko je prilazio bliže. Zašuška granje koje razmiče. Sad ovdje, sad ondje. Taj netko zastaje. Zastaje zato što pokušava nešto uočiti ili zato što je uočio.

– Ovo je kao da tražimo iglu u plastu sijena – čulo se kako govori.

– Pregledali smo, idemo dalje – čulo se drugoga, po svemu sudeći u sedlu.

            Onaj je uzjahao i oni odjašu dalje.

            Oni ostanu svejednako nepomični i pogrbljeni – možda je varka!   

            Čekali su i čekali. Već su ih i zglobovi zaboljeli.

– Otišli su – naposljetku šapne Braxton.

– Otišli su ispred nas – reče na isti način Jubal – Želimo li naprijed, moramo proći pored njih.

– To znači da moramo ići noću kao i do sada – reče Salma.

– Ionako nam se spava – reče Ninel – Barem meni. Ta išli smo cijelu noć!

– Najbolje da odspavamo malo dok sunce ne zađe – reče Dulce.

– Samo, netko mora bdjeti. Da netko  ne naiđe i da prodrma one koji počnu hrkati – na to će Nathan.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *