Jozef K. na moru

Jutarnje sunce probudilo me u nepoznatom krevetu u nepoznatoj sobi. Sve čega sam se mogao sjetiti bilo je da se nalazim na nekom otoku.  Otvorio sam prozor, to je trebalo pomoći. Ali nije, pogled mi je pao na lučicu u kojoj nije bilo nikoga,  ni ljudi ni čamaca, izuzev onog jednog na suhom, preokrenutog naopako i ostavljenog korak do mora.

Naslonivši se na ogradu terase prešao sam pogledom od većeg lukobrana na lijevoj strani do manjega na desnoj, preko puste polumjesečaste rive i pratećeg niza starinskih fasada te pokoje palme između to dvoje. Doručak i kavu zasigurno su mi spremili vlasnici ovoga apartmana i bit će da oni, možda samo ona, teže on, žive u prizemlju kuće.

Sišao sam priželjkujući da naiđem na nekoga uvjeren da će mi se sve razbistriti kad ga ugledam, ali ništa od toga: nikoga nisam susreo, a iz prizemnog ulaza u kuću nije se čuo nikakav šum – jutarnji mir u dvorištu činio se tako sakrosanktnim da se nisam usuđivao narušavati ga kućnim zvoncem.

Uz dvometarski dvorišni zid trubolikim svijetlocrvenim cvjetovima prštao je grm oleandra;s druge strane ulaznih vrata rasli su kaktusi nalik na bodljikave pogačice nalijepljene jedna na drugu,a korak dalje nešto zimzeleno sitnih listova čemu nisam znao ime. Ostalo je prekrivala  požutjela trava, osim staze od betonskih kvadrata koja je vodila od veže do kućnih vrata i stepenica kojima sam sišao iz apartmana. Sastavljen od nekih ravnih i nekih zakrivljenih metalnih šipki, portun je škripao nekakvom alternativnom glazbom dok sam ga otvarao i zatvarao.

Izašavši, okrenuo sam se u nadi da ću ugledati poštanski sandučić na njemu biti prezime mog stanodavca, ali zid je bio gol.  

Nalazio sam se u uskoj uličici ograđenoj visokim i ne osobito marno izgrađenim zidovima. Na suprotnoj strani, malčice desno, slično onakav portun smješten u kameni barokni dovratak s lukom. Preko zida viri tamnozelena mirta, nekoliko njenih crnih bobica zgaženo na asfaltu ostavio je crne točkice poput tinte. Bit će da je ulica jednosmjerna i da vodi na rivu, koja je tu, na dva koraka lijevo.

Stupivši na rivu, pogledao sam lijevo i srce mi je poskočilo od radosti: ondje je bio parkiran moj auto!

Da, samo što mi to nije pomoglo. Ja sam se i do tada sjećao svega do sjedanja u auto i polaska na put. Sjećao sam se i toga da sam silno želio taj odmor jer ću zaboraviti na posao na kojemu sam pregorio. „Burn Out“, to mora biti razlog ovoj amneziji.

Ipak jedna korisna informacija: moj auto je jedini nosio pločice sa ZG, ostala tri-četiri nosila su oznake ST. Znači, nalazim se negdje je u središnjoj Dalmaciji! Da, tako je, otputovao sam na onaj otok…

Znate ono kad vam je nešto navrh jezika? I već htjedoh posegnuti za smartphoneom da s dva pritiska prstom okončam agoniju, ali sve je ostalo na trzaju ramenom – računala, mobiteli, poruke i društvene mreže, od toga sam i izgorio! Ne, povratak pamćenja mora se dogoditi prirodnim putem, ovo je kao da alkoholičar želi drmnuti „samo još jednu“. Uostalom, što nedostaje ovom miru i tišini koji me okružuju?

Pošao sam rivom na desno, uz terasu praznih stolova. Kafić „Riva“ bio je zatvoren, a čovjek bi očekivao da usred ljeta očekivao barem bude otvoren ako već ne bi od ranoga jutra vrvio domaćim i stranim kavopijama. Ni dućan, ni kiosk, smješteni u istom onakvom prizemlju – vrata i dva prozora sa svake strane, nisu radili. Da nisu to ljudi evakuirani zbog neke smrtonosne zaraze, a moj su domaćini zaboravili da im na etaži spava gost? Ako i jest tako,zaraza nije opasna za mačke jer evo, jedna pretežito bijela s velikom crnom pjegom na leđima i pokušajem istoga na tjemenu blaženo hoda uz zid suvenirnice, koja je, dakako, zatvorena.

Ovo je bilo nešto poput onih Kafkinih priča: probudiš se u stanju koje ne možeš promijeniti i moraš ga prihvatiti kao način svog postojanja.

Naravno, i slastičarnica i njena terasa bili su mrtvi, ali na vratima se bijelio se kvadrat s ispisanim radnim vremenom. A uz radno vrijeme piše ime vlasnika i adresa – prići, pročitati i sve će biti razjašnjeno!

I već sam zakoračio, kad li nešto zamrmlja; daleko  preko krovova. Nedovoljno dugo da bih razaznao što je to. Možda je netko nakratko upalio moped, ali mu se ugasio. Ili se predomislio,  pa ga je sam ugasio? To bi potvrdilo ono čemu sam se nadao: da život i danas zapravo teče uobičajeno, samo se što se većina ljudi iz nekog posebnog razloga premjestila negdje drugdje.

Davnih dana služio sam vojni rok na brodu koji je po dva tjedna bio privezan kod Češke vile, smještenoj u Viškom zaljevu nasuprot grada Visa. Jednog zimskog dana čuo kako se u gradu upalio automobilski motor, kako kreće, ubrzava, vozi i vozi, pa usporava i naposljetku se gasi. Jedan jedini auto. Grad je bio tako pust i da se čovjek pitao ima li u njemu žive duše.

I tada mi sine: da nisam u Komiži? Trajektom u Vis, pa autom do Komiže?

Odmaknuo sam se od zgrada sve do bitve na rivi i pogledao iznad krovova. Ne, Komiža se nalazi ispod visokog brda, a ovo je pitomo i nisko s crkvom i tornjem na vrhu.

Onda mi pogled padne u more. Izgledalo je kao smaragdno zelena želatina u kojoj pliva plova riblje mlađi nalik na crno trunje. Uz samu rivu dubina nije prelazila metar i pol.

Ugledam dvije srebrnkaste salpe kako marljivo i predano poput ovčica brste alge s podvodnog dijela rive. Ostao sam tako sagnut  i samo ih gledao.

A kada sam podigao pogled, imao sam što i vidjeti: u daljini, na ulazu u zaljev nanizalo se mnoštvo što većih, što manjih barki i brodica!

Vraćali su se, ma gdje bili. Oni će mi napokon sve razjasniti.

I ne, nisu me razočarali, ali dok još su tako dolazili poput nekog cunamija ja sam žalio što su ovi mir i tišina i blaženo neznanje tako kratko potrajali.     

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *