Užina s čiopama

Ako ste novinar kao ja ili obavljate neki drugi posao koji katkad zahtijeva izlazak iz ureda, onda vam se vjerojatno dogodilo da jutarnji rani predah, užinu, dočekate, kako se to veli, na terenu.

Dogodilo mi se da odlučim užinati u selu u kojemu sam se zatekao. Znao sam da je izbor u seoskoj trgovini pristojan, pa zašto onda ne izbjeći gužvu u trgovačkom centru? Trgovina je smještena u prizemlju Društvenog doma, najveće i jednine urbane zgrade u mjestu. Dvokatnica je to nalik na kutiju za cipele samo što joj je veći dio pročelja blago uvučen, pa s obje strane ostaje nešto što podsjeća na začetak ili možda ostatak sravnjenih tornjeva. Kao i svugdje po manjim selima, trgovina je ujedno i kafić: ovdje se ispijaju se kave iz automata i nazdravlja pivom, rjeđe nečim drugim iz rashladne vitrine. Ulaz u zgradu, a time i u trgovinu, okrenut je zapadu i zato u jutarnjim satima obiluje hladovinom, pa su mještani su u onaj uvučeni dio zgrade postavili stol i klupe za sjedenje.

Pozdravivši okupljene ušao sam u trgovinu i izabrao pecivo i salamu.  Ljubazna prodavačica  posložila mi je salamu u kruščić.

Izašavši, pozdravio sam ponovo okupljene i vratio se u auto u sjeni zgrade.

Vrata sam ostavio otvorena, a lijevu nogu vani, na tlu. Tako sam počeo uživati svoju užinu. Potpuno sam se prepustio slasti.

Sjene krovova zgrade rezale su travnjak u nastavku asfalta.  Uznapredovalo ljeto u potpunosti je požutilo travu.

Onako žvačući zalogaj postanem svjestan da

                                                      Cičući,

                                                      bumerangolike sjene

                                                      brišu travnjakom

Čiope!

To su cičale čiope!

Čiope me nisu drage. Njihov sumanuti let i glasanje koje katkada podsjeća na vrištanje odbojni su mi. Kad sam bio dijete mislio sam da su to lastavice. S vremenom sam otkrio da su lastavice slične,  ali u toj sličnosti stubokom drugačije. Obje ptice ciče, krila su im srpasta, lete brzo, često mijenjajući smjer, a gnijezde se pod strehama. Samo što je lastavicama let blag i oku ugodan, a cičanje ljupko i nalik na cvrkutanje.  Lastavice se ne boje ljudi, gnijezde se i iznad ulaznih vrata u kuću, a tko se ikada našao s čiopom oči u oči?

Pojevši užinu zgužvao sam vrećicu u kojoj sam je držao, bacio je na suvozačevo sjedalo, metnuo lijevu nogu unutra, pa zatvorio vrata i kresnuo ključem i ubacivši u prvu brzinu, krenuo napuštati selo

Ni na tren nisam pomislio da pogledam u vis, u nebesko plavetnilo kojim cičući brišu čiope

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *