U mraku sobe

Kako se probudio, tako mu je sinulo da kasni na posao, pa je u onom mrklom mraku zbacio plahte sa sebe i skočio na noge. Prstima lijeve ruke, kojom je pri tom zamahnulo u širokom luku, pokupio je zavjese i čvoknuo po prozorskom staklu.

            Kako je to moguće?! Od kreveta do prozora tri su koraka, zar se preko noći zid približio?!

            Sljedećeg trena postane svjestan da iz susjedne prostorije čuje pulsirajuću glazbu

pomiješanu s kakofonijom glasova koji jedan drugoga pokušavaju nadjačati  i njemu se razbistri: on je dočeku nove godine s prijateljima, samo što se tako oprasio od viskija da na nogama nije mogao stajati, pa su ga pospremili u domaćinov krevet. Ili možda u krevet njegovih roditelja koji nisu kod kuće?  To nije mogao znati jer stajao je u tami sobe u koju nikada nije kročio.

            I dok su tako plahte, tepisi i ostali namještaj mirisali nepoznatom nijansom, njemu se u glavi sve više razdanjivalo.

            Okupili su se u stanu prijatelja, sve dečki, cure ni za lijek. Počelo je poprilično dosadno: do ponoći još četiri sata, na televiziji usiljeno tamburaju s djedomrazovskim kapicama na glavi, a oni se prisjećaju ljetošnjih doživljaja, kojih i nije bilo na pretek i nisu bili bogzna što. Tu i tamo s ovalnog tanjura na stolu nabodu fetu sira i pršuta,  pokoju maslinu ili polovicu po dužini rasječenog krastavca.  Poslije treba nešto popiti, a pića večeras ne nedostaje. Među svim onim pivima, vinima i pjenušcima našao se i jedan otmjeni viski.  Natočio si je prst crvenkastosmeđe tekućine u četvrtastu čašu, nazdravio prijateljima i srknuo.

            Ubrzo još jednom, pa još jednom – vraški dobar viski!

            Nakon što je iskapio čašu, natočio si je ponovo i, nije prošlo puno, još jednom.

            Ispivši treći viski, zaključio da bi bilo dovoljno za opuštanje i podizanje raspoloženja. Ali, zašto ne bi još jedan, kad mu tako prija, a nova godina je?  Pijući četvrti prst viskija sjeti se da šaka ima pet prstiju, pa zašto ostavljati posao nedovršen? Popivši, smjesta je natočio još jednom.

            Viski na viski i on se doskora smijuljio svakome tko bi nešto rekao i bio je silno ponosan na sebe zbog toga. Uostalom, zašto se ne bi smijao prijateljima kad govore sve same gluposti i to tako brzo da ih normalan čovjek ne može razumjeti? I bolje nego gledati u onaj glupi televizor je razgledavati novogodišnje drvce.

            I dok je promatrao kuglice, zvjezdice i slične po njemu obješene stvari, sine mu je genijalna ideja: ovo drvce je isto što i ona drvena lutka za vježbanje kung fua, ali ovo je za boksače jer umjesto onih drvenih ruku ovdje visi mnoštvo onih malih boksačkih vreća! Stao je pred bor i počeo: direkt u srebrnu kuglicu ispred, lijevi direkt u onu do nje, desni kroše u zlaćanu sa strane. Primijetivši njegovu aktivnost, društvo mu stane klicati! Eto, nešto se dešava na ovom partyu i to upravo zahvaljujući njemu. A valja nešto i popiti u to ime!

            Vratio se svom dragom viskiju i ponovo natočio prst. Isto se trena zamislio: zašto taj “prst” uvijek mora biti vodoravan?  Za novu je godinu sve nekako posebno i drugačije nego inače,

pa neka onda taj prst za promjenu bude uspravan! I natoči još, do visine malog prsta. Ali, onda primijeti da bi postigao visinu srednjaka da je natočio do samog ruba čaše. Iskoristio je tu mogućnost.

            Da ne prolije dragocjenu tekućinu podižući čašu, on sjedne za stol, privuče je po njemu oprezno do ustiju, pa je s obje ruke oprezno nagne, kao dijete koje se tek uči piti. Popio je do pola, ali druga polovica nije dugo čekala na red.

            A onda odluči vratiti se boksanju. Da, samo, kad je krenuo ustati, stražnjica ga je povukla  natrag! Jednostavno, nije mogao. Čuo je o tome, ali to nikada do tada nije doživio.

            Uskoro sve pred njegovim očima počne izmicati, ništa nije uspijevao pribiti pogledom.

I smuči mu se …

            Čuo je kako netko govori da mu je zlo i drugi glas koji kaže da ga treba odvesti u toalet. Bio je zahvalan rukama koje su ga uhvatile za nadlaktice i podigle. Izgledalo mu je kao da ga vode na vješala, a umjesto njih dočekala ga je školjka.  Kleknu je pred nju, nadvio se nad vodom u njenom dnu i mučnini dao na volju. Šteta kruha, pršuta, sira i viskija kojima je zasuo bijeli porculan.

            Ponovio je to nekoliko puta.

            Izmučilo ga je, mirisao je kao bebin podbradnjak, ali bilo mu je lakše

i zato ja zahvalno grlio školjku – spasiteljicu.

            Pomogli su mu da ustane. Sjećao se još da se umio,  a kako su ga poslije odveli u krevet, to nije pronašao u memoriji.

            Sada je stajao u mraku, otriježnjen, nimalo mamuran i odlučan da se vrati među ljude.

            Okrenuo se,  pipajući došao do kraja kreveta,  pa pružajući ruke kao ticala pošao u smjeru glazbe i žamora.  Cilj mu je bio sklopka za svjetlo, ali ishod je bio još bolji: dodirnuo je kvaku i vrata. Sad će ih otvoriti i eto njega u normali!

            Da, ali glupa kvaka se blokirala i ne da se pomaknuti!

            Zabuba šakom po vratima; snažno, da ga čuju.

            Ponovi to još dva puta.

            Glazba se stiša, začuje glasove koji govore: “To je on, to je on!”

            I ti se glasovi stanu približavati vratima. Odmaknuo se korak – dva od njih da ga ne lupe kada se otvore.

            Nije trebao.

            Jer vrata se jesu otvorila i svjetlost je provalila u sobu,  ali ne točno ispred njega nego korak desno. On je lupao po vratima ormara!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *