Ukleti kanjon, trideset i osmi dio

– Prekrasno! – reče sada Salma stojeći na mjestu s kojega se on brže – bolje maknuo.

            Sada i Jubal zastane i baci pogled. Ništa nije rekao, a nije ni trebao.

– Što si se sada ti zamislio? – došapne mu Braxton nalazeći se dva – tri koraka niže.

– Prelijepi pogled – odgovori Jubal bez okolišanja, pa doda – Šteta što je ukleto.

            Spustivši se u dolinu, u još veći mrak, odlučili su u hodu se primaknuti rijeci jer su  zemljištem uz obod svako malo morali zaobilaziti neki oveći kamen ili stijenu. Mjesečina je posve pristojno svijetlila kroz krošnje. Nekoliko je puta ozbiljno zašuškalo u blizini, ali kada bi oni stali, zašuškalo bi se još samo jednom ili nijednom. Životinje su bile mudre.

            Kad se Mjesec sakrio iza drugog ruba kanjona, postalo je mračno i napredovali su sporije.  U praskozorje, s jutarnjim vjetrom, odlučili su potražiti sklonište. Teško je bilo naći nešto takvo. Zato su se, već umorni i potaknuti skorim izlaskom sunca, o čemu je neumoljivo pjevala sva sila skrivenih ptica, izabrali za veliki grm ispod čijih su se najnižih grana mogli zavući. Bila to kao neka kolibica i nije bilo dvojbe da će ih štiti od sunca.

            Jeli su i zaspali.

            Braxtona je probudio neki govor!

            Poskočio je i ugledao djevojke kako mu prstom preko usta daju znak da šuti. Izgledale su napeto i prestrašeno.

            Jubal i Nathan su hrkali. Taj zvuk nije bio poželjan. Zato ih probudi pazeći da prvo što ugledaju bude prst preko njegovih usta.

            Osluškivali su. Prepoznali su meskaleroški govor. To su neki muškarci opušteno čavrljali. Govor se približio grmu, ali nedovoljno da izazove tjeskobu, nakon čega se stao udaljavati i postupno zamro. Nakon toga se više nije vraćao.

– To su Indijanci u lovu – reče Braxton.

– U lovu na koga? – upita Natan.

– Prilično su bučni za lovce – primijeti Jubal.

– Kao da su tek pošli u lov, stišat će se putem – reče Ninel.

– Da, i mi brbljamo na početku, pa se stišamo – potvrdi Dulce.

– Ali, odakle su ovi krenuli? – upita Salma.

            Opazivši da je gledaju upitno, ona objasni: – Mi smo brbljale kada smo polazile iz skloništa, ali odakle su ovi došli? Pećina je predaleko.

– Znači da su to neki drugi Indijanci – reče Braxton.

– Nemoguće. Ovdje živi samo pleme koje je Caballero doveo – reče Jubal.

            Zagonetka.

– Znam! – podigne Nathan ruku u vis sav blistajući od nenadane spoznaje.

– Što znaš? – upita ga Jubal sumnjičavo.

– Zaboravili smo na rijeku! Indijanci su doplovili rijekom u kanuima. Mjesto na kojemu su pristali njima mjesto je s kojega su pošli u lov. Na životinje, ne na nas.

– Da, lako je doploviti rijekom nizvodno,a kako će uzvodno? – upita Jubal.

– Vući će kanue natovarene hranom. To je lakše nego plijen nositi.

            Nathan se tako ponosio svojom pameću, a Jubal je još tražio mogućnost da opovrgne njegove dokaze.

– Ako je to tako, to znači da su kanui ostavljeni negdje uz rijeku – reče Braxton ushićeno – Znate li što to znači?

– Možemo ih uzeti? – upita Salma.

– Ukrcamo se, pojurimo kao vjetar i do večeri smo vani! – odgovori on.

            Svi živnu od te pomisli.

– A što ako je kanu samo jedan? U jedan ne stanemo svi – javi se Nathan.

– Pametnjakoviću! – obrecne se Jubal – Čuli smo barem trojicu kako razgovaraju. Imali oni jedan kanu ili tri, gdje ima mjesta za čovjeka i plijen, ima mjesta i za dva čovjeka!

            Nathan se nije predavao: – Kako god bilo, moramo to saznati prije večeri jer oni će se do tada.

– Točno! – reče Braxton – i zato je najbolje da krenemo odmah, dok se Indijanci još udaljavaju. 

            Izašli su oprezno iz grma. Sunce je peklo. Od grma do grma, kroz visoku travu do kakvog šumarka u kojemu su mogli stajati i uspravno, hodali su u smjeru rijeke. Naišli su na ugaženu travu, stazu koju su načinili Indijanci i to im je pomoglo da odrede smjer kretanja. Braxton pomisli da su djevojke bile u pravu kada su u noćnoj hodnji ustrajale na zaobilaženju trave, ma koliko to produžavalo put. I ovako su Indijanci mogli opaziti stazicu od grmlja do grmlja, ali srećom nisu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *