Ukleti kanjon, trideset i sedmi dio

– Indijanci nemaju konje – reče Jubal.

– Zapalit ćemo šumu tako da vjetar vatru nosi na njih!

– Izgubili smo šibice  sa svim ostalim– reče Braxton.

– Djevojke znaju zapaliti vatru trljanjem drva o drvo!

– Drveće je još vlažno od kiše – reče Braxton.

– Koješta! Već se osušilo!

            Tada se umiješa Dulce: – Nepotrebno se prepirete jer možda ništa od toga nećemo trebati ili moći učiniti. Znam, i mi smo smišljale puno stvari prije bijega, a doživjele nešto posve drugo.

            Morali su priznati da je u pravu.

– Kako god bilo – reče Braxton – Moramo ostati tihi još koji sat, a nakon toga polazimo.

Četrnaesto poglavlje

            Sjedeći na konju, Miguel Ramon de la Concha ogorčeno je promatrao rupu koje mu je na cilindričnoj kapi načinio metak. Manja s čeone strane, a veća, počupanih rubova sa stražnje strane. Skinulo ju je s njegove glave takvom žestinom da se, onako na konju,  ukočio kao oduzet. Da je bilo samo malo niže…

            Bilo bi znatno gore nego što je s onim vojnikom koji, eno, sjedi ondje na tlu i previja se od bolova držeći se za rame krvavim prstima, a dva zdrava vojnika oko njega ne znaju kako da mu pomodnu. 

            Gledajući tako tu oštećenu kapu izgledao je više kao usplahireni dječarac, a ne kao časnik koji je vodio vojsku u bitku. Opazivši da mu prilazi Martinez brzo metne kapu na glavu i namjesti svoju masku nedodirljivoga.

– Gospodine poručniče, imamo jedanaest ranjenih; šest u mom vodu, pet u Gonaslesovom. Od toga su tri iz moga vrlo teško ranjena. Jednoga smo izvukli iz rijeke, ranjen je u prsa i nagutao se vode, teško da će preživjeti – izvijesti Martinez.  

– Znači, nemamo mrtvih – reče potporučnik – Znači, u one ćemo rupe iskopane rupe ipak zatrpati onu trojicu bandita.

            Dočasnik ne reče ništa na taj cinizam.

– Martinez, skupite sve ranjenike i deset vojnika za pratnju, pa se uspnite iz kanjona i predajte ih Castanedi. Poslije ćete se vratiti s pojačanjem. Naravno, ako ga  pukovnik odobri.

– Na zapovijed!

– I još nešto, odnesite opljačkano zlato – reče, pa posegne u bisage i iz svake izvadi po dvije duguljaste vreće.

– Hoće li deset vojnika sposobnih za borbu biti dovoljno ako nas netko putem napadne? – upita Martinez preuzevši ih.

– Očekujete napad?

– Sve moguće u ovom …

– Da, recite slobodno: ukletom kanjonu!

– Također ne znam što da izvijestim pukovniku, tko nas je napao?

            Potporučnik se nagne pridržavajući se za jabučicu sedla: – Banditi, svakako. Jedni su banditi pucali na meksičku vojsku u korist drugih bandita. I svakako  zaslužuju biti streljani. Recite pukovniku da se ovdje vodi rat i da nemam namjeru povlačiti se. Uz to ga zamolite da mi pošalje pojačanje. Uostalom, sada možemo mirnije disati, opljačkano zlato je pronađeno.  

– Znači, vi idete dalje u potragu? Uzvodno ili nizvodno?

– Uz zaštitu Sv. Sebastijana, koji je,ako što vidite, metak koji je bio namijenjen mome čelu preusmjerio tri prsta više, idem dalje nizvodno jer mi se čini da zlikovaci idu z tom smjeru. Priznat ću, bit ću znatno oprezniji i mudriji nego do sada. Na kraju krajeva, posao nam nije težak, pucat ćemo na sve što se kreće jer, čini se, ovdje nema ljudi na koje se ne bi smjelo pucati. Mislim da ta volja sada prožima sve ljudstvo koje imam na raspolaganju.

– Žao mi je što ne mogu biti s vama, poručniče.

– Požurite, Martinez i možda neće propustiti zabavu.

– Na zapovijed!

Petnaesto poglavlje

            Pošli su netom je žuti Mjesec izvirio preko ruba kanjona. Oprezno i tiho, skoro na prstima. U šumi je bilo mračno, ali djevojke su svoj vid u proteklih godinu dana prilagodile tami poput mačaka. Silazeći, naišli su na izbočinu s koje su se krošnje razmaknule stvarajući prozor. Ugledali su rosom posrebrenu dolini i u njoj komad vijugava, živog srebra. Neka je usamljena ptica negdje pjevala svoju beskrajno dugu propovijed.

            “Kako je lijepo!”, pomisli Braxton. Poželi da ovaj kanjon može biti njegov dom. I dom ovih  ljudi oko njega. I onih koji bi došli!

– Što si se tako zamislio?! – trgne ga Jubalov šapat.

– Ja?! Ništa! – odgovori brzo uplašen od pomisli da je Jubal s njihova lica uspio pročitati što mu se vrzma po glavi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *