Crveni kupe

            Parkirali smo crveni kupe ispred kuće, na svježe nasutom tucaniku kojim smo se dovezli s ceste.

            Moje se prijatelj odazvao na stričev poziv da vidi kako je sredio staru rodnu kuću na selu. Zapravo je htio čuti kako mu stric hvali auto i tako se još jednom uvjeri da one lijepe novce za polovno vozilo nije dao uzalud. Iz istog je razloga pozvao mene da pođem s njim. Putem sam mu rekao da dobro vuče, da sjajno drži cestu i da zvuči kao prva zvijer. Ne znam je li mu bilo dosta.

            Kad smo se dogovarali o polasku rekao sam da bih volio da stignemo dok je sunce još dovoljno visoko da mogu prošetati oko kuće i pronaći koju gljivu. Nekoliko dana ranije doživio epifaniju čitajući o gljivama: gljive su  po svojim oblicima, bojama i svojstvima čudesne; želim ih brati!              

            Ugledavši nas kako izlazimo iz auta, stric je izašao iz kuće. Nosio je plavi kombinezon vrlo sličnog tirkiznoj drvenariji na kući koju je ofarbao u bež.

            Moj prijatelj se ustobočio gledajući kuću i rekao da nije vjerovao da će tako dobro ispasti.  Stric je, nakon što se upoznao sa mnom, napravio krug i pol oko auta, zavirio u unutrašnjost i rekao da je to strašna mašina i da vrijedi svake lipe. I onda nas pozvao da uđemo u kuću.

– Idite vas dvojica, ja ću malo prošetati oko kuće dok još ima sunca da vidim ima li koja gljiva – rekoh ja.

– Da, unutrašnjost možemo razgledati i po mraku – reče moj prijatelj stricu pokazujući namjeru da kao pravi drug pođe sa mnom.

– Dobro, onda – reče stric, pa pokaže rukom s lijeve strane kuće –  Ako želite gljive, idite ovuda do velikog hrasta, pa onda skrenite desno i naići ćete na dolac u kojemu sam znao naći lisičke. Dok se vi vratite, ja ću spremiti nešto za večeru.

            Skinuo sam jaknu i odjenuo prsluk s puno džepova jer mi se taj odjevni predmet činio tako gljivarski „cool“ i ponio platnenu vrećicu.   

            Pošli smo kako je stric rekao i zašli u šumarak tankih grabova, koji je rastao svuda iza kuće. Išli smo nekih pet – šest minuta i stigli do hrasta. Nije bio onako velik i debeo kako smo očekivali, bio je to zdrav i snažan mladić od stotinjak godina. Pošli smo desno i doista, naišli smo plitku vraču. A na njenom se dnu žutilo nešto što kao da je bilo potrgano, pa razbacano – lisičke!   

            Već sam se sagnuo da ih uberem, kad me prijatelj upita jesam li siguran da su to doista lisičke.  Da, istina, lisička se može zamijeniti s  otrovnom zavodnicom!

            Mašio sam se za džep u namjeri da proguglam razliku. Mobitela nije bilo! U žurbi sam ga ostavio u jakni. Rekao sam mu što se dogodilo i neka on pogleda kakva treba biti  lisička. Opipao je sve svoje džepove i to dvaput, ali uzalud.

– Šit, ostavio sam ga kod mjenjača!

            Sjetio sam se da je u vožnji razgovarao. 

– Šit! – rekoh – Može nekome pozliti, a mi ne bismo imali čime pozvati Hitnu!

            Ipak sam ubrao lisičke, lako ću ih baciti ako nisu prave.

            Potom smo se popeli uz suprotnu padinu vrtače i nastavili tražiti. Nakon pedesetak koraka uzviknuo sam: – Tooo!

            Pred nama rasli grabrovi dedeki, puno grabrovih dedeka!

            Sve smo ih pokupili.

            Potom smo nastavili strijeljati pogledom po šumi ne bi li uočili novo nalazište. Ta grabovi su rasli svuda oko nas, zašto još negdje ne bi rasli i grabrovi dedeki?

            Nisu.

– Sunce je palo, bolje da krenemo natrag – reče moj prijatelj.

– Da, što smo našli, našli smo.

            Okrenuli smo se i pošli svojim stopama ostavljenima u šumskom tepihu od suhoga lišća. Tepih se stanjio, tlo otvrdnulo i stope su nestale.           

– Ovuda! – rekao sam i pošao lijevo uvjeren da je to pravi put.

            Ubrzo smo stali: našli smo se na strmini na kojoj je drveće raslo pod oštrim kutom, pa se činilo da se nalazimo u nekom golemom vlasištu, a ni ja ni moj prijatelj nismo se sjećali da smo to primijetili dok smo dolazili. Pokušali smo nešto prepoznati, ali ne, nismo je sjećali ni one pri vrhu odlomljene suhe grane, ni onog korijenja koje viri ispod stabla, a ni onog kamena koji se izdigao iz zemlje, pa je mahovina požurila pokriti ga.

– Znam da smo išli po ravnom dok se nismo počeli spuštati. Znači, uspinjemo se dok ne dođemo do ravnoga – rekoh.

            Uspeli smo se, ali ta se zaravan  pokazala kudikamo grbavijom nego što sam je zamišljao. Ponovo nismo znali na koju stranu udariti.

– Šutimo neko vrijeme dok ne čujemo auto kako prolazi cestom, pa ćemo ići u tom smjeru dok ne izbijemo na nju – predložih.

            Tišina, tvrda i beživotna.

– Da, tako je to, upravo sada neće proći ni jedan auto – rekoh.

– A da vičemo?

– Tko će te čuti? Večer se spušta i vjerojatno su već svi u kućama. A i ne želim ispasti glupan koji se izgubio. 

– A da mi jednostavno nastavim ići naprijed? Već ćemo naići na nešto što ćemo prepoznati.

            I tako smo nastavili ići mijenjajući smjer kad bi nam se iz nekog neobjašnjivog razloga učinilo tako napraviti. Sunce potonulo iza obzora, zaključio sam to po tome što me vlaga ugrizla za nadlaktice. Prsluk je postao nedostatan, sada bi dobro došla jakna. Platnenu vreću s gljivama, koju sam u početku nosio s posebnom pažnjom, sada sam, onako s ručkama omotanima oko palca, nosao kao zamalo suvišan teret.

            Pred nama skoči nešto teško od silnih mišića!

            Kao da smo kroz debla i granje vidjeli obrise tog tijela, a opet kao da nismo.

            Nakon pedeset metara slaloma između grabova, zaustavili smo se hvatajući dah.

            Sada smo zaista bili u nevolji jer je sumrak svakim časom jačao.

– A da mi ipak vičemo? – upitam.

– Nemojmo paničariti. Svuda okolo su sela, mi ne možemo biti daleko od neke kuće. Treba samo da ugledamo neko svjetlo.

            Išli smo samo da idemo.

            A onda, u sivilu sumraka, kroz granje i lišće mi uočimo neke okomite crte. Produžili smo i ubrzali korake. Uskoro više nismo bili u šumarku, nego u grmlju grabova i morali smo se provlačiti između gustog granja. Naišli smo na odbačeni štednjak, nekoliko starih automobilskih guma i hrpu praznih limenki, sve obraslo kupinama. Odnekud doplovi vonj nečeg ustajalog.

             Provukavši se kroz otpad ugledamo stražnje dvorište neke kuće. Zaključili smo da vonj vjerojatno dolazi iz naslaganih malih kaveza i da vrata koja smo uočili zasigurno vode u podrum jer uz njih stoji stara drvena bačva.

            Htjedoh poći naprijed, kadli me prijatelj uhvati za lakat: – Stani! Ono je krv!

            Večer je već bila tu, ali na betonu ispred vrata ipak su se razaznavale dvije – tri mlačice već zgrušane krvi. Nedaleko njih ležala je zgužvana hrpica.

– Zaklali su kunića iz kaveza, ono je koža – rekoh.

– Ovi kolju! Nemojmo se zalijetati  kao što smo se zalijetali do sada. Najprije moramo vidjeti s kim imamo posla!

            Pošli smo na lijevo, oprezno, da ne šuškama previše. Pred nama se ukazivao ugao kuće,  ali  onda nam je pogled zastrlo zid bujnog grmlja. Produžili lijevo pokušavajući očima probiti kroz prepreku. Kad nam je to uspjelo, ugledali smo prednju stranu kuće.

            Pred njom je na tucaniku stajao crveni kupe. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *