Ukleti kanjon, trideset i peti dio

Nasmiješila se. Bio je to veliki osmjeh kao u sretnog djeteta, ali kratko je trajao jer se, primijetivši da on očarano zuri, smjesta uozbiljila.

            Na danjem svjetlu mogli su u potpunosti vidjeti tko ih je spasio. Prsata s puškom pokazala se još prsatijom nego što se ranom zorom činilo, a pogled je zapinjao i na njenim usnama – malo većima, malo debljima od uobičajenih. Onu vitku nisu krasile samo dvije debele pletenice, nego i dva velika smeđa oka, a treća je djelovala dražesno u svojoj punašnosti.

            I one su razgledale njih i uglavnom im se nije svidjelo ono što vide: Braxtonov nabubreni nos, Jubalova razbijenu arkada i Nathanova rasječenu usnicu s oteklom desnima. I sva trojica zarasli u trodnevne brade.

– Kako se zoveš? – upita Braxton idući za onu s puškom.

– Samo sam čekala kad ćeš me to pitati!

– Pa, kada vi ne pitate, moramo mi! Ja sam Braxton! A ti?

– Salma – odgovori ne okrećući se.

– Salma? Lijepo ime.

– Znala sam da ćeš to reći.

– Pa, kad si tako vidovita reci, koliko još ima do tok potoka kojega tražimo.

– Ne znam. Ovdje nikada nismo bile. Ali, znam da se svako malo s obronaka spušta neki potočić.

            Braxton stane, okrene se i upita ostale dvije kako se zovu.

– Dulce – reče vitka.

– Ninel – reče treća.

– Lijepo! – reče Braxton – Ovaj  ovdje je Jubal,a ovaj Nathan. A sada, kada smo se upoznali, možemo dalje.

– Želiš li možda ti voditi. Braxtone? – upita ga Salma s jasnom naznakom ironije.

– Zašto ne? Ionako ne znamo kamo idemo.

            Ipak je pričekao da ona povede i sve opet bude kao što je bilo.

            Nisu išli još dugo i naišli su na ono što su tražili – potočić. Plitak i strm, sa skliskim kamenjem, ali što je, tu je. Na prvu se njegovu kaskadu popeli i nastavili uzvodno, ali druga je bila viša i tu su zaključili da je vrijeme da prestanu močiti noge. 

            Zaobišli su je, a nakon toga nisu još dugo išli. Salma je pronašla glatku stijenu oko koje je raslo nisko mlado drveće i dva visoka koja su natkrila njih i udubinu u podnožju stijene.

– Mislim da se ovdje možemo skloniti i odspavati malo. Padam s nogu – rekla je Salma.

            Braxton je primijetio da su svi blijedi, iscrpljeni i s podočnjacima nalik na kanale i zaključio da ni on sam ne može bolje izgledati. Popadali su u tu udubinu gdje koji. Mirisala je na vlagu, lišće i zemlju. To je posljednje što je Braxton pomislio prije nego ga je san presjekao.             

            Potpuno se probudio postavši svjestan da će sunce ubrzo zaći iza ruba kanjona.

            Primijetio je da su Jubal i Nathan već budni. A onda ga je zabolio nos! To zbog toga što mu ga je Salma klečeći pored njega dodirnula rupčićem natopljenim nečim.

– Budi miran, od ovoga će ti oteklina splasnuti – rekla mu je “prijeteći” mu i dalje s komadom tkanine u ruci.

– Poslušaj je, malo peče i početku, ali doista pomaže – reče mu Natan skupljenim prstima oprezno podupirući rasječenu usnicu.

– Peče poprilično – reče Jubal s povezom preko čela koji mu je pridržavao jastučić iznad lijevog oka – ali da pomaže, pomaže.

            “Nije tako strašno” pomisli Braxton nakon što mu je Salma nekoliko puta ušla u nosnice, a  on trznuo glavom.

– Kakav je to lijek? – upitao ju je.

– Od trava koje su nas naučile skupljati bake.

– Bake? I one su živjele u ovom ukletom kanjonu?

            Na to nije odgovorila, samo se okrenula i ustala da spremi rupčić.

– Da, zaista, cure, otkud vi na ovoj divljini, a? – upita Jubal, a pitanje je bilo više upućeno Dulce, koja je sjedila najbliže njemu.

            Samo je pogledala u stranu.

– Mora biti da vas je neka velika nevolja natjerala ovamo jer ovamo se, koliko sam razumio, samo  tako dolazi – reče Natan i pogleda Ninel, koja je sjedila na ovećem kamenu.

            Stamena cura mu uzvrati čvrstim pogledom, pa reče: – Pobjegle smo da sačuvamo svoju čast.

            Natan zaokruži usta kao da će reći. “O!” , ali sve ostane samo na trzaju glavom.

– A tko vam je tu čast htio oduzeti? – upita Braxton.

– Don Jose de la Sevilla – odgovori Salma sa zamjetnim ogorčenjem.

            Nije im bilo jasno zašto su se nasmijali. Još manje su razumjele zašto Braxton kaže da bi se sada Rosinanta ritnula i da se zbog toga još više smiju.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *