Ukleti kanjon, trideset i četvrti dio

Trinaesto poglavlje

            Svaki su čas očekivali viku iza sebe, možda i hitac – to bi im dalo pojma koliko su daleko odmakli onako naslijepo, zamalo u potpunom mraku, pazeći da budu što tiši.

            Tiha nije bila ona kuna ili tako nešto što je zakričalo u blizini i skamenilo ih na trenutak!

            Ništa nisu čuli iza sebe. Ni kada je počelo svanjivati i kada su već ušli u prohodniji dio šume, sada već odavno hodajući nemarno, vukući noge jer sile su ih počele izdavati.

            Zato bi na trenutke neki od njih jednostavno pao na tlo, moleći tako ostale da pričekaju. A njih nije trebalo moliti da se i oni zaustave.

            U tim su trenucima znatiželjno razgledavali obrise svojih spasiteljica. Mlade Meksikanke u  tipičnoj nošnji, haljinama koje su oni vidjeli samo pobacanima po travi. Djevojka koja ih je oslobodila nije nosila samo naprtnjače kao ostale dvije, nego i o rame ovješenu  staru pušku koju su našli kada su spašavali mulu. Činila se prsatijom od svojih drugarica i kuštravije kose. K tome i pomalo ljuta i prkosna jer je hodala pogleda uprtog u daljinu. Kada su sjeli smjestila se podalje od  Braxtona i on se upitao je li to zbog toga što ju je naljutio onaj poljubac. Nakanio je  reći joj da je to bilo bratski, ništa više, ali nikako nije uspijevao susresti se njenim očima da bi počeo razgovor. Velikim, lijepim očima…

            Ona koja sjela blizu Jubala  činila se najvtkijom, možda zato što je kosu splela u dvije pletenice, a onoj treća nedaleko Nathana, bila je nešto snažnija cura istaknutih bokova.

            Cure su čavrljale, uglavnom o tome da ih bolje noge jer odavno nisu toliko hodale i o tome kakvo bi ih vrijeme moglo zadesiti na putu.   

– Kamo nas vodite? – upita Braxton.

            Pitanje je bilo upućeno onoj s puškom, ali i svakoj koja je bila voljna odgovoriti.

            Odgovorila je ipak ona spuškom okrenuvši glavu prema njemu, ali gledajući negdje mimo njega: – Što dalje. Sada je najvažnije pritajiti se dok nas traže.Vjerujte nam, znamo to.

            Njen ga je glas podsjećao na neko voće, nije mogao reći koje.

– Od koga bježite?- pitao je dalje

            Djevojka ne odgovori, ali umjesto nje dubljim, ali toplim glasom odgovori ona s pletenicama:- To je duga priča. I nije sada važna.

– Zašto ste nas spasile? Dovele ste sebe u nevolju – upita je Jubal.

            Umjesto nje visokim glasom u kojemu se naziralo nešto majčinskoga odgovori ona treća: – Vi ste spasili nas,  mi smo spasile vas.

– To znači da ste nas sve vrijeme slijedile! Jer kako biste inače znale da smo u nevolji? – reče joj Nathan.

            Nijedna od nije na to ništa rekla.

– Da – reče Braxton – zašto ste nas slijedile i ugrozile svoje živote? Iz pukog osjećaja zahvalnosti?

            Činilo se da će ponovo muk nakon neodgovorenog pitanja potrajati, ali čuo se hitac!

            Zvuk oslabljen zbog daljine, ali s obzirom na to koliko su hodali, činilo im se preblizu.

– Možda je to Kirby upucao onoga koji je bio na straži – reče Braxton i krene ustajati u namjeri da pođe dalje, ali spozna da jedva ustaje.

– Moramo nešto pojesti, umrijet ćemo od gladi – reče Jubal.

– Imamo sušenog medvjeđeg mesa- reče ona vitka s pletenicama posežući za naprtnjačom do nogu.

– Već ste osušili medvjeda kojega smo upucali! – začudi se Nathan.

– Ne-  reče okrupna – njega smo ostavile. Mužjak je i previše žilav. Ovo je medvjedica koju smo ulovile krajem zime.

– Ulovile ste medvjeda?! – Braxton se i čudio i divio.

– U zamku. Kao što smo ulovile bezbroj zečeva, pet – šest srna i jednog jelena. Morale smo da bismo preživjele – reče ona s puškom

            Braxton je htjedne upitati koliko ima streljiva za pušku, ali zamirisala mu je medvjedina i on zaboravi na sve.

            Kada je sunce, još uvijek skriveno, obasjalo kanjon, Braxton opazi da se suprotna strana udaljila i da joj pod vrh  poput zuba sjekutića iz šume izbijaju litice. Kad se okrenuo i pogledao u vis, vidio je da je isto i na vrh ove strane u čijem su se podnožju nalazili.

– Naći ćemo neko potok, pa ćemo poći uzvodno da zametnemo trag. Onda se možemo odmoriti – reče ona s puškom.

– To mi je poznato – rekao je Braxton.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *