Ukleti kanjon, trideset i treći dio

– Da … – reče Nathan.

– Da… – potvrdi Braxton.

            Neko su vrijeme šutjeli. Braxton je gledao u konje vezane iza hrasta čije bi dlaka povremeno bljesnula osvjetljena vatrom. Trudio se ne slušati buku i smijeh kauboja. Tad se sjeti nečega.

– Znate što? Volio bih da ih sada zaskoče Meksikanci ili možda Indijanci, samo da ih pobiju. Nije važno što bi i nas jedni strijeljali, a drugi zaklali!

– Možda se to i dogodi! – reče Nathan – Na vjerujem da je onaj de la Concha odustao tako lako. Oni su zapravo glupi što su zapalili vatru, vidi se na milje.

– Da, samo što su gadovi upucali puno vojnika, pa su oni vjerojatno otišli po pojačanje – reče Jubal.

– Nadam se da će ih zaskočiti … Poslije … – reče Braxton.

– Da … – reče Jubal.

– Da…  – potvrdi Nathan.

            Ponovo su ušutjeli.

            Nakon nekog vremena javi se Nathan: – Znate što? Kada malo razmislim, vi ste mi najbolje društvo koje sam ikada imao. Nikada nisam ni s kim nisam doživio toliko pustolovina, disao punim plućima na galopirajućem konju, osjetio da zaista živim, a ne da samo pokušavam to. I možda si, Brax, u pravu; možda smo doista postali prijatelji.

– O hvala ti, Nath, doista! – reče Braxton na rubu smijeha.

– Nije smješno! – reče Jubal – On je u pravu. I ja moram priznati da je ova jurnjava zapravo bila nešto kudikamo bolje od sjedenja u zadimljenom salunu pod svjetlom petrolejke. Samo da je bilo sreće…

– Htjeli, ne htjeli, sutra ćemo biti trojica prijatelja – reče Braxton.

– Da… – reče Nathan.

– Da … – potvrdi Jubal.

            Braxton je shvatio da ga je san svladao tek kada se trgnuo iz njega. A trgnuo se kada je osjetio dlan na ustima. Mekan i vlažan.

– Šššš … – čuo je tiho kraj uha.

            Pokušao je očima dohvatiti toga iza sebe, ali umjesto toga mogao je samo gledati u  kauboja ogrnutog dekom kako poguren s puškom sjedi na skinutom sedlu dok drugi leže i hrču u zboru. Taj nije smio čuti što se događa.

            Ležao je naslonjen glavom na Jubalove noge, on na isti način na Nathanove, a Nathan na njegove. Neznanac iza njega htio je da se prevrne nabok. Surađivao je.

            Pitao se sanja li: nepoznati je nožem rezao užad koja mu je vezivala ruke!

            Ruke su mu postale slobodne!

– Ššššš … – čuo je ponovo.

            Umirio se.

            Nepoznati dođe do njegovih nogu da mu ih oslobodi i on uz pomoć ono malo svjetla s vatre i nešto mjesečine kroz lišće opazi da nepoznati ima vrlo dug kosu. A onda shvati da to uopće nije nepoznati, nego da je to poznata – djevojka koju je spasio od medvjeda!

            Slobodnih ruku i nogu ona je uhvati za glavu i zagleda joj se u lice. Da, ona!

            I poljubi je u usta najsrdačnije što je mogao!

            Zbunio ju je. Tek tada postao da ona ruci drži nož…

            Nije ju dugo tako gledao, okrenuo se Jubalu i pokrio mu usta dlanom.

– Ššššš – sada je on ispustio u njegovo uho.

            Djevojka jpožuri prerezati njegove konopce.

            Uto zaržu konji i oni se svi prestrašeno trgnu!

            Stražar pogleda prema četveronošcima. Ustane, protegne noge i prošeće.  Ispod polusklopljenih kapaka Braxton vidje kako gleda prema njima. Trebao ih je vidjeti posložene kao  što su bili i ništa ne posumnjati, pa su u tren oka obnovili one položaje i zaledili se. Zurio je neko vrijeme, pa napravio korak prema njima. Još dva!

            Potom namjesti deku bolje oko ramena, vrati se do vatre, baci suharak – dva u nju i potrudi se da sjedne kako je i prije sjedio.

            Djevojka, koja se bila pritajila u plitkom jarku potoka, pričekala je još neko vrijeme. Kad ga je prodrmala za rame, Braxton je znao da je vrijeme za nastavak.

            Nathan bi od iznenađenja bio kriknuo da mu Braxton nije čvrsto stisnuo usta, a Jubal mu nalegao na prsa. Braxtonovo šištanje u uho umirilo ga je posve.

            Pođu za djevojkom pazeći da stopalima ne slome neku suhu grančicu, dapače da neki suhi list ne proizvede nepotreban šum, a nakon toga da ne pljuskaju idući kroz ledeni potok.

            Vodila ih je četvronoške kroz grmlje. Jedva su razaznavali obrise u mraku.

– Sve u redu? – čuo se iz mraka šapat na španjolskom.

– Sve u redu – odgovori na isti način djevojka koja ih je vodila.

            To su u mraku čekale one preostale dvije.

– Idemo dalje na isti način – reče osloboditeljica Braxtonu.

            Sada su bili prijatelji koji imaju prijateljice!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *