Pustinja

Hladno mi je u sumraku nalik na deset pomrčina sunca. Stara automobilska guma i boca što do pola viri iz pijeska sve su što oko sebe vidim. Nekoliko koraka dalje glatku pješčanu bjelinu guta sivilo nalik na kišni oblak. Mogu čuti pijesak kako sipi ugibajući se pod mojom težinom i to je jedini zvuk ovdje. Nevidljivi potoci počinju obavijati moje tijelo i ja pomišljam na zimsku odjeću.

            A kažu da su se ovdje nekad zelenile šume i polja na kojima su pasla  krda divljih životinja i golema bi se jata ptica krešteći dizala u vis kad bi koje grlo palo plijenom neke od zvijeri što su uvijek vrebale. Tekle su potoci i rijeke nastanjeni ribama, rakovima i školjkama. Ljudi je na svijetu bilo malo, vrlo malo, a životinje su bile krupne i brojne, pa hranu nije bilo teško naći. Ozareni lovci  donosili divovske komade mesa dok su im u susret trčala razdragana djeca ispred njihovih nasmiješenih žena. A onda je sve to polako potisnuto, otjerano, progutano …

            Pritisak u mojim ušima postaje nesnosan, počinjem se gušiti, ovo mjesto po svemu nalikuje na grobnicu! Ispuštam kamen iz ruku i bivam uznesen u vis.

            U mojim ušima grgolji dok putujem prema ulubljenom suncu pored kojega maše par nogu i bijeli se dno barke.  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *