Ukleti kanjon, trideseti dio

U matici na sredini konjima su virili samo vratovi; raširili su nozdrve. Na trenutak ih je struja zanijela, Braxton već pomisli da će morati skliznuti sa sedla da životinji olakša hod, ali  Flash junački povrati ravnotežu i u još nekoliko koraka izađe iz matice i opasnosti.

– Ljudi, najradije bih poljubio svog konja! – reče Nathan.

– Mojemu neće nedostajati zobi, kunem se! – reče Jubal.

            Ushićenje im pomute uzvici na španjolskom. Čuli su ih lijevo iza sebe.

– Dobro da su daleko! – reče Braxton pogledavajući u tom smjeru.  

            Butine su mu upravo izranjale iz vode.

– Da, ali … poče Nathan, ali ne dovrši jer mu zrno prozuja pored glave, i to s druge, lijeve strane!

            Još nekoliko hitaca se začu iz toga pravca i još su jednom imali velike sreće da ih ništa  ne pogodi.

            Zamamuzaju konje da se što brže uspnu na obalu kad začuju odrješit povik iza sebe. Braxton prepozna Gonsalesov glas – izdao je naredbu vojnicima da ciljaju. Zamislio ih je kako čučnuvši na jedno koljeno smireno ciljaju u njih dok na konjima izlaze iz vode.

– Baci se! – vikne izvlačeći pušku iz navlake i istovremeno klizeći sa sedla. Plotun odjekne iza njih!

                   Zakotrljao se po tlu; Nathan i Jubal također. Baci pogled da bi se uvjerio da su čitavi, pa odapne nasumce na drugu stranu. Oni također.

            Ispali još – dva tri hica, pa se otkotrlja u stranu, iza nekog grma. Splet njegovih izbojaka štitio je koliko – toliko, a kroz njega se mogla provući cijev puške. Nathan i Jubal našli su isto rješenje  na drugoj strani livadice.

            Tada počne pucnjava koja je podsjećala na sinoćnu oluju: pucali su vojnici ispred, pucali su s lijeva i  s desna. Braxton je polegao obrazom što niže dok su se iznad njega trgale grančice i lišće. Da se mogao ustati i otrčati u šumu, a učinio bi to u pet – šest skokova, imao je izgleda da se spasi, ali ustati se značilo je biti izudaran olovom. Da je barem mogao uzvratiti paljbu, ali koliko bi to trajalo? Imao je  još pet – šest metaka u pušci i ovih dvadesetak u revolveru i njegovom pojasu.

            Začuje pljuskanje – to su vojnici zaštićeni paljbom prelazili rijeku! Za koji trenutak bit će ovdje i napunit će ga olovom! Ali, skinut će barem jednoga prije nego ga ubiju!

            A onda se upitao priviđa li mu se u smrtnome strahu ili doista čuje pucnjavu iza sebe.  Kriču li do doista vojnici i ruše li se doista u rijeku? Viče li Gonsales doista da se povuku?

            Iz šume iza njih izgalopira mnoštvo konjskih nogu; jahači su pucali lijevo i desno klikćući na njemu poznati, teksaški način. Tako je lijepo bilo naći se među svojima!

            Kada je prestalo pridigao se i pogledao njihove spasitelje. Ugledao je Joea, Eda i ostala poznata lica ispod stetsona i jedno jako poznato: sivooko lice Kirby Hilla!

            Kesio se u sedlu držeći revolver uperen u njega.  

Dvanaesto poglavlje

            S neopisivom gorčinom na licu Braxton položi pušku na tlo, pa podigne obje ruke. Na trenutak je poželio u Kirbya i u koga god još, samo da u uzvratnoj vatri svih tih cijevi uperenih u sebe nestane s lica zemlje jer je ovaj jad koji ga je spopao bio gori od smrti. Želja za životom je ipak bila jača. Ali, kakav će to biti život i koliko će još trajati?

            Upravo to su ga pitali pogledi Nathan i Jubala dok su polagali oružje. Cinični osmjesi na licima njihovih progonitelja, umornih, ali zadovoljnih što su napokon ulovili ono što su gonili, kazivali su da predstoji igra mačke i miša. 

            Kirby zavrti revolver oko kažiprsta i tako ga spremi, pa sjaše. Ostali učine isto. Nisu žurili, nisu imali kamo im pobjeći.

– Što je Brax? Nisi valjda mislio da odustali na Riju grande? – upita ga Kirby prilazeći mu opušteno.

– Kako ste prošli pored Camacha?

– Cama – što? Valjda misliš na one Meksikance. Oni su otišli odmah nakon što se ujahali u kanjon. Pratio sam njih i vas kroz dalekozor. Mislim da znaš koji.

            Braxton je šutio. Znao je koji. Njegova oca. Njime je kao dječak promatrao okolicu ranča.

– Da – reče Kirby tobože zamišljeno – Priznajem da smo pogriješili što smo pošli drugom stranom rijeke. Htjeli smo vas preteći i presjeći vam put, ali tamo stalno neki potok, pa neko jezero i izgubili smo vas. Ali, znali smo da ste tu negdje i da ćemo prije ili kasnije naići na trag.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *