Ukleti kanjon, dvadeset i deveti dio

Ali, njihovi su konji u tom trenutku preskakivali visoko grmlje na rubu šume. Ono ih zaštiti od pogleda i vojnici nisu mogli vidjeti na kojem će mjestu ujahati među drveće.     

            Tek što su to učinili, oko njih zaprašti: zrna su lomila grančice, krhala grane, zabijala se u debla, a neka se i odbijala zujeći. A morali su usporiti da bi mogli projahati između debala, katkada i skrenuti kada bi im se na putu našla neka grana ili poleglo stablo. Ipak, nakon dvadesetak metara mogli su biti sigurni da će svako zrno, doletjelo ono izravno ili negdje odbijeno, biti zaustavljeno prije nego stigne do njih.

            I vojska je ujahala u šumu, čuli su ih iza sebe kako se dovikuju. Ali čuli su ih i lijeve strane – to su bili oni koji su pošli travnatim putem pored šume i koji su, nije bilo dvojbe, namjeravali presjeći im put.

– Evo ih! – začuje se i već idućeg trena uslijedi nekoliko hitaca, a zrna zaprašte oko njih. Nešto je poput ose prošlo pored Braxtonova trbuha. Pogleda u nevjerici: zrno mu je poderalo košulju koja mu se izvukla iz hlača!

            Baci pogled i između debala ugleda pet -šest vojnika na konjima; ciljali su prema njima puškama.

– Sakrij se iza stabala! – vikne i mamuzama povuče konja u zaklon.

            Nathan i Jubal nisu na vrijeme napravili isto, ali, srećom, zrna nisu nikoga pogodila. Zaustavivši konja tako da je u sedlu virio iza debla, Braxton izvuče pušku, ubaci metak i nacilja. Nathan i Jubal učine isto.

            Odapeli su istovremeno kad i vojnici. Braxton osjeti vjetar na čelu od zrna koje ga je promašilo; jedan se konj svali, a vojnik vješto iskoči sedla prije nego mu je pričepio nogu.

-Jesam ga! – uzvikne Jubal i ubaci novi metak u cijev.

            Vojnici zbunjeni padom svog druga odustanu od napada; jedan pruži ruku onom ena tlu, on skoči na konja njemu iza leđa i oni odgalopiraju. Ostao je samo ranjeni konji njišti koprcajući se

            Prestavši s pucnjavom, potjeraju konje dalje u bijeg.

– Napuni te puške, trebat će nam – vikne Braxton puneći pušku u jahanju.

            Nije im trebalo dvaput govoriti da učine isto.                       

            Naišli su na udolinu čijim je dnom tekao potočići. Siđu, pređu ga i uspnu se. Uspevši se, zastanu – pred sobom su čuli glasove. Jubal opsuje, pa reče: – Sijeku nam put!

– Moramo desno – reče Braxton.

– Desno je rijeka, stisnut će nas uz nju! – na to će Nathan.

– Pokušat ćemo ih zaobići prije nego dođemo do nje- odgovori Braxton i zamamuza konja.

            Prilika za zaobilaženje nije se ukazivala jer stalno im se činilo da im dolaze s lijeva i da  ne mogu u tom smjeru.

            A onda su ih i ugledali! Dobro je što su se u tom trenutku nalazili na blagom humku, a tih dvadesetak vojnika je dolazilo odozdo, malom čistinom, pa su, kad su i oni njih ugledali i podigli puške zapucali. Nikoga nisu pogodili, ali okrenuli su se i potražili zaklon među drvećem.

            A oni udare desno, što dalje od njih. To je značilo kretanje natrag, prema mjestu gdje su trebali biti streljani, ali nisu imali izbora.   

            Jašući u sjeni debelog sloja krošanja, ugledaju pred sobom svijetlu rijeku. Nabujala i mutna od kiše, prolazila je noseći pokoju granu. Zastali su i okrenuli se:  lijevo se čulo rzanje nekog konja, a desno neki povici.

– Moramo preko rijeke! – reče Braxton.

– Koliko je duboka? Možda odnese konje! – reče Jubal.

– Preko je livada – reče Nathan- potražimo neko drveće da nas štiti kad izađemo!

– Moramo što prije; ako stignu dok ne prijeđemo, bit ćemo kao zečeve u polju!- odgovori Braxton.

            Pogledali su se: trebalo je prijeći rijeku, ali trebalo se i odlučiti na to.

– Vidimo se preko! – reče Braxton i potjera konja.

            Pošao je između dva tanka hrasta koja su se bratski nadvila nad rijeku. Kroz prozirnu se vodu ispod njih žutio mulj i neka je ribica uspješno odolijevala struji. Flash kopitima pljusne u to; nije ga trebalo posebice tjerati, već se bio naučio na prelaženje rijeka.

            Konji bi tu širinu rijeke na suhom prešli u desetak koraka, ali kroz vodu i po muljevitom dnu koraci su se usporavali i kratili. A i dubina je rasla i rasla, močila jahačima potkoljenice, butine, pojas, i preko pojasa!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *