Ukleti kanjon, dvadeset i sedmi dio

Rekavši to, poručnik se okrene i ode odrješitim korakom.

– Kako će nas kazniti? – upita Nathan.

– Ne znam – odgovori Braxton.

– Poslat će nas na robiju kurvin sin, eto kako! – vikne Jubal.  

            Nakon približno pola sata dojaše Gonsales. Braxton nejasno ču kako poručniku daje prijavak o nekom povoljnom mjestu. Nedugo zatim odvezali su im ruke, ali samo zato da bi im ih zavezali s prednje strane i onda ga zavezali konopcem za jabučicu sedla svojih konja. Konje su poveli naprijed, a oni su morali trčati za njima zavezanih ruku. Svaki se od njih pod dva tri puta spotaknuo i pao, pa zastrugao po tlu dok se nekako opet nije ustao u trk za konjskim kopitima. Kada su napokon stali, onako zadihani, izmučeni i izgrebani po koljenima i butinama, ništa im drugo nije bilo na umu nego da taj predah što duže potraje.

            Odvezali su im ruke i gurnuli ih u stranu, na nekakvu livadicu s travom koju je noćašnja bujica polegla u jednom smjeru.

– Jedite! – reče Martinez bacivši im u mokru travu obilatu količinu suhe govedine.

            Morila ih je glad i zbog toga su navalili. Jeli su poput mačaka ili pasa i vojnici su se tome smijali.

            Nahranivši se, bili bi na trenutak predahnuli sjedeći na travi držeći koljena obuhvaćena rukama, ali onda pred njih stane De la Concha na konju. 

– Ovlašten sam da prekršiteljima zakona sudim na licu mjesta. U skladu s time proglašavam vas sudionicima u pljački i osuđujem na smrt streljanjem!   

            Skočili su na naoge kao ubodeni!

            Sledili su se kada su vojnici škljocnuli zatvaračima i puške uperili njih.

            Pred njihove noge odnekud padnu tri kratke vojničke lopate.

– Vamos, cavar! – čulo se.

            Nisu požurili latiti se lopata.

– Kopajte! – zapovijedi De la Concha – Ovdje gdje stojite. Ako ne želite kopati, strijeljat ćemo vas odmah!

            Braxton posegne za lopatom, a Nathan i Jubal požure slijediti ga. Zabije lopatu i preokrene busen trave. Početak izrade njihovog posljednjeg počivališta …

– A strijeljat ćemo vas i ako budete zabušavali! – nadoda poručnik odmičući se na konju.

            Sunce je obasjalo kanjon i ptice su propjevale. Prekrasan dan. A oni? Oni su kopali, hrpa  iskopane zemlje je rasla, rupa se produbljavala.

– Nešto vam moram priznati – reče Braxton zabadajući lopatu – Lagao sam vam!

            Nathan i Juball ga upitno pogledaju.

– Nisu konjokradice ukrale konje mome očuhu, nego ja. Učinio sam to da mu se osvetim jer me mrzi.

– Hoćeš reći mi zapravo jesmo konjokradice, a oni koji su nas ganjali vlasnici su konja?! – zaprepasti se Nathan.

– To su konji moga oca! Majka ih je naslijedila, a Kirby je stekao pravo na njih ženidbom. To nije pravda! Mi zapravo nismo konjokradice!

            Juball se nasmije, podrugljivo.          

            Nekoliko su trenutaka šutke kopali, a Nathan reče:- I ja sam tebi lagao!

            Braxton ga pogleda u čudu, a Juball sa zanimanjem.

– Da, lagao sam! Nisam bio u rendžerima. Prijavio sam se, ali odbili su me jer sam kratkovidan. Zato sami i promašio onog vepra.  Žudio sam za pustolovnim životom i zato sam se predstavljao kao bivši rendžer, a tvoj mi je prijedlog zvučao kao ostvarenje snova. Eto!

            Juball je hihotao. Njih dvojica se osmjehnu – da zaista je smiješno kada malo promisliš.

– Vas dvojica pojma nemate zašto se ja smijem – reče on smijući se i kopajući.

            Pogledaju ga upitno.

– I ja sam lagao!

            Sad su se i oni nasmijali, ali u nevjerici.

– Da, jesam! Namjeravao sam vas odvesti do odvesti do rječice Rio verde. Plitka je, ali poprilično široka na jednom mjestu, a noći su bile s mladim Mjesecom i vi ne biste primijetili da to nije Rio grande. Zapravo, možda biste i primijetili, ali ja bih već bio daleko sa svojih stotinu dolara.

– Krasno – reče Braxton – Trojica lažljivaca nasjela četvrtom lažljivcu!

– Barem smo tim – reče Nathan.

– Da – reče Juball – I bit ćemo tim do kraja.

            Sunce se dizalo i njihova su čela bivala sve znojnija. Stajali su do koljena u rupi tri puta tri koraka. Postali su žedni,ali sam  i pogled na onog vojnika koji ih je čuvao s puškom u naručju  kazivao je da nema smisla pitati ga vode. To bi usporilo posao, a njima će ionako uskoro biti svejedno…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *