Iznenađenje za mamu

Krila se uzlamataju iz podzemlja uz zamalo metalno zujanje, kao što su se onomad uzlamatala s obale rječice krila glatkih, sivoplavih ptica, samo što su ova nešto veća i jača – ovo su divlji golubovi, a ono su bile grlice. 

            Jato se vine se preko vršaka grmlja nagnutih nad jamu. Golubovi stanuju u njenim nišama do kojih još dopire sunce. Dublje preuzimaju tama i mraz. Kudikamo je dublje od rijeke. Dublje ništa ne živi, na dnu rijeke barem žive ribe.

            Njega su prepali, ali dječak ih nije ni zamijetio. Nije zamijetio ni da su stigli do ruba, samo je stajao onako držan za ručicu i spreman da nastavi dalje i dalje,  kao i do sada. On zapravo ništa nije mogao vidjeti jer mu je pogled zastiralo lišće grančice koja mu je ispriječila pred očima. 

            Došli su preko livade, iz šumarka pored ceste. Ostavili su za sobom staze u mladoj travi, jednu jasnu i pravilnu i drugu, užu, nejasnu, povremeno spojenu s prvom. Trava još raste i za dan-dva tragovi više neće biti vidljivi. Sjećao se da je prilazeći rijeci ostavio sličan trag u travi na ledini između dviju guštara, ali bila je to rijetka trava koja je izbijala između mahovine i lišajeva, pa staza nije bila izrazita. 

            U šumarku pored ceste ostavio je auto kojim su se dovezli. Jednostavno, skrenuo je u prazninu između drveća i vozio još koji metar dok grančice nisu zaškripale po limu. Poveo je maloga za ručicu, ali mali zapinjao je za nisko granje i mladice, nešto ga je od toga i ogreblo, pa je zamalo zaplakao i zato ga podigao u naručje on da se, sad s jednim, sad  s drugim rameno naprijed, probio do livade. Na čistini ga je smjesta spustio na zemlju i opet poveo za ručicu.

            Onomad se do rijeke nije morao provlačiti, samo je prolazio između gustiša. Osim na jednom mjestu gdje dvije nakupine grmlja zamalo srasle, ali i to zato što mu se nije dalo zaobilaziti ih. Osim toga, putem je skupljao kamenje i ubacivao ga u vreću. 

            Trogodišnjaku, za mjesec dana četverogodišnjaku, vlati su dopirale preko kukova. Hodao kao veliki unatoč tome što je lijevu ruku morao držati visoko ispruženu. Tri koračića za njegov jedan korak. Pogledom je, koliko se dalo, pratio cvijeće i leptire; potražio bi i on i kojeg od zrikavca da je mogao stati.

            Zrikavci su zrikali posvuda.

– Idi u podne, tada je u ovo doba godine manje ljudi vani nego u ponoć – rekla mu je.

            Nikome ne bi ni u ludilo priznao da se boji mraka, ali ona ga je nekako prozrela. Poput vještice!

            Pitao se je li doista tako kako ona kaže, ali nije se usuđivao to glasno izgovoriti jer propitivanja su je uzrujavala, a ona je prva osoba koja mu je skuhala ručak nakon tko zna koliko godina. Kliknuli su na prvu: isti pogledi, isti stavovi, isti razlozi za smijeh. Njena goropadnost bila je mana s kojom se dalo živjeti, dapače, na neki je način bila i privlačna. A mali? On je bio nešto poput onih haljina ili cipela koje kupila, ali ih nikada nije nosila. Puni su ih ormari. Prepuni.

– Koliko joooš?- pitao je mali ne gubeći ritam koraka.

            Odgovora nije dobio.

            Preko mora trave vodio ga je prema otoku zelenila. Kroz tu se guštaru prolazilo još teže nego kroz onu pored ceste, ali nije ga podigao u naručje kada su stupili u nju, ne za tih nekoliko koraka.

            I sada je stajao nedaleko ruba jame držeći maloga za ruku kao što je nekada stajao u rijeku držeći u ruci vreću. Mali je tako miran, a vreće je bila nemirna, u njoj se meškoljilo i bespomoćno mijaukalo.

            Njihova mačka, siva sa smeđim krpama i nešto bijeloga po trbuhu, okotila se u šupi. Sivi, crni, bijeli s crnim pjegama i šareni poput nje; slijepi kao šišmiši. Naviknuta da joj baca komadiće salame kad bi jeo sendvič, nije frktala na njega kada bi im prišao. Prvi ih je otkrio, ali njega je uz mačiće otkrila njegova teta. Neudata, živjela je s njima i što se njega tiče, samo je smetala. Uvijek joj je nešto bilo prljavo i smrdjelo je, a mačići – užas! 

            Optužila ga je ukućane nije obavijestio da se mačka omacila jer „to“ treba baciti. Usprotivio se, obratio se ocu i majci vjerujući da će stati na njegovu stranu i podržati njegovu želju da se mačići ostave, ali oni su stali na njezinu stranu, dapače, rekli su mu da će ih on metnuti u vreću i baciti u rijeku, da se nauči za drugi put. I da ne cmizdri zbog toga što će dobiti što ga ide!   

            Zavezao je vrh vreće u čvor,  zavitlao je i bacio. Nije pala daleko od obale, ali dovoljno da potone.

            Nije plakao, samo je osjećao kamen u prsima.

            Godinama poslije stidio se svoje slabosti u tim trenucima. Četiri mačića, pa što?

            Zasvira “High Way to Hell”!

            Požurio je izvaditi mobitel iz džepa jakne. Ona, zove s posla.

– Sve u redu? – pitala je.

– Da. Bit će …

– Požuri! – rekla je i prekinula vezu.

            Spremio je mobitel i pogledao maloga. On ga je gledao odozgo; čekao je ne misleći ništa.

            Odlučno se sagne, uhvati malog ispod pazuha i podigne ga. Onako uznesen, dječačić postane svjestan da nedaleko nogu čovjeka koji ga drži nema više tla na koje bi položio svoj pogled, nego samo neke vrtoglave praznine. Otvorio je širom svoja malena usta i svoje velike oči.

            Smjesti maloga u pregib lijevog lakta, pa se desnim ramenom pođe probijati iz guštare. 

            Kakvo li će to biti iznenađenje za mamu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *