Tko ocjenjuje učitelje, tko prosuđuje suce?

Dok sam išao u školu, osnovnu i srednju, pitao sam se tko ocjenjuje učitelje; poslije sam se počeo pitati i još se uvijek pitam tko prosuđuje suce?  U osnovi je pitanje isto jer učitelji ocjenjujući sude, a suci sude ocjenjujući. Odgovor  glasi: nitko!

Postajući učitelj ili sudac postajete nedodirljivi, postajte, kako se to kaže, bog i batina. To je skupina ljudi koji su poziciji da budu tirani, da drugima upropaštavaju živote i da ih nitko zbog toga ne može pozvati na odgovornost i kazniti ih. Sve ovisi o njihovim umnim sposobnostima i moralnim osobinama. Možemo se samo nadati da su visoke.

Ovo je, nema dvojbe, jedan od najvećih ako nedostataka demokracije: možete kazniti političare na izborima, možete kazniti poslodavce štrajkom, možete kazniti policijsku brutalnost na sudu, ali ako se na tom istom sudu nađe sudac koji presudi da je guranje prsta u anus oblik rukovanja, kao što se i dogodilo, ne možete mu ništa.  Možda ga njegovi kolege opomenu, ali vrana vrani oči ne vadi.

Čuo sam na radiju izjavu psihologinje koja je sucima održala predavanje koje im je trebalo pomoći u procjeni postupaka, kako se to pravno kaže, stranaka u postupku: rekla je da je nitko nikada do tada nije tako omalovažavao!    

Vjerojatno najmonstruozniji primjer sudačke nedodirljivosti prerasle u sadizam je nacistički sudac Rolanad  Freisler. Kod njega se znalo: devedeset posto onih koji dolaze pred njega odlaze na vješala ili giljotinu, a ako imaju sreće, u doživotan zatvor. Na optuženike je vikao, vrijeđao ih, davao je odjenuti ih u preveliku odjeću da bi ispali smiješni, a njihovi su odvjetnici morali stajati podalje od njih i šutjeti. I nije bio prvi takav – ugledao se na sovjetskog državnog odvjetnika Andreja Višinskog koji je na isti način vodio montirane sudske procese. (Istu stvar Hrvatska je vidjela kada je Jakov Blažević sudio  Alojziju Stepincu.) Freisler je poginuo u savezničkom bombardiranju 1945. godine. Obitelj ga je pokopala u neoznačeni grob. Višinski je preminuo deset godina kasnije i to u, zamislite, u New Yorku gdje je bio delegat u Ujedinjenim  narodima. 

Nacizam i staljinizam bila su dva totalitaristička, nedemokratska sistema u kojima su ova dva monstruma dobila puni vjetar u leđa, ali koliko takvih čudovišta čuči među nama i traži put da se probije na površinu? I kad se probiju, onda ćemo ih pohvaliti jer su strogi – „kod njih se zna“, a „reda mora biti“.

Isto vrijedi za učitelje: strog učitelj, djeca su disciplinirana i dobro uče, a nakon dvadeset godina zahvalna su mu što ih je dobro naučio. Nekako se podrazumijevalo da škola i batine te ostala vrsta kažnjavanja idu ruku pod ruku. To je donekle razumljivo jer je, primjerice, prije stotinu godinu djece bilo barem pet puta više nego danas, a učitelja isto toliko manje, pa kako da jadnik održi red i disciplinu u učionici? To su okolnosti u kojima su sadisti cvjetali. 

Broj djece se smanjivao,  broj učitelja rastao, a kazne ublažavale. Međutim učitelj  je i dalje  imao „prirodno pravo“ da tuče, ponižava i muči djecu. I to ne samo onu zločestu, nego i onu ostalu da bi spriječio da postanu zločesta.

Školu sam pohađao u 70-tima i sjećam se učitelja kojega smo se svi bojali kao samog vraga. Vikao je na nas kao na stoku, a tako nas je i nazvao nas je nekoliko puta. Istina, nije udarao, najviše je bi vas gurnuo u glavu, ali bio je tu još jedan, koji je manje vikao, ali bi nas „kvocao“ prstom po glavi, a znao je i štipati.  Žrtve su bili samo dječaci, ali kasnije sam čuo da je u drugoj školi 80-tih godina radila učiteljica koja je djecu udarala pernicom i tražila da joj donose cvijeće i pri tom nije pravila razliku između dječaka i djevojčica. Stvari su se promijenile u 90-tima: tate su počele dolaziti u školu i pitati učitelje i učiteljice za zdravlje, pa je da nas nezamislivo da netko udari dijete. Samo, to je uzimanje pravde u svoje ruke, što opet nije dobro jer otvara prostor lošim ljudima.

Da ne bude zabune, učitelji i suci obavljaju izuzetno težak posao, posao kakav većina nas ne želi obavljati i zbog toga posao dostojan svakog poštovanja. Ali, upravo zbog toga se takav posao ne može povjeriti bilo kome i ne može ga svatko, kada mu se jednom povjeri, obavljati dok sam od toga ne odustane. Tako bi trebalo biti. Kako to postići?  

Pa, ako piloti aviona moraju svakih nekoliko godinama liječnički pregled koji uključuje i psihološki test jer oni rukama drže ljudske živote i značajnu imovinu, zašto se to ne bi provodilo nad onima koji odgajaju djecu i odlučuju o ljudskim sudbinama? Pogađate, oni bi se tome žestoko opirali!  Jedan od argumenata mogao bi im biti da time suđenje i moć koja iz toga proizlazi meće u ruke psihologa. Međutim, ako je test egzaktan i ako se provodi elektroničkim putem tj. bez uplitanja emocija, sklonosti i općenito ljudskih grešaka, onda nemamo razloga ne vjerovati rezultatima.

Naravno, ni to ne bi bilo jamstvo da se u te poslove neće uvući netko kome tu nije mjesto, ali uvijek možemo poboljšati algoritam izbora i smanjivati grešku. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *