Ukleti kanjon, dvadeset i peti dio

I bio je više nego u pravu jer nastala je prava oluja!                

            Smračilo se znatno brže nego inače i onda je negdje iza lijeve strane kanjona zagrmjelo. Digao se vjetar, našli su se usred kovitlaca zraka okrutnog prema granama i travi oko njih. Jedna munja sve to osvjetlil naddanjim svjetlom. Za nekoliko trenutka prekri ih zvuk groma nalik na kotrljanje odvaljene planine.

            Vojnici su rastrli svoja šatorska krila i navukli ih na sebe. Braxton je navukao kabanicu koju je ponio od kuće. Koristio ju je desetak godina i njezin ga je miris podsjećao na dom. Ovdje, u ovoj pomutnji odjednom su pred oči iskrsnule slike sretnog života na ranču. Nije bilo vremena za maštanje. 

            I Nathan je odjenuo kabanicu; Jubal jedini nije imao čime se prekriti.

– Ovdje smo na otvorenom i pod velikim stablima koje privlače gromove, moramo prema obronku i pronaći sklonište – vikne De la Concha.

            Nisu bili daleko od obronka, ali prije nego su stigli do njega počelo je kišiti: krupne kapi kosih putanja, kao da netko s neba puca po njima. Vjetar je posustao, ali je kiša ojačala. Domalo je počelo tući u lice i po rukama, zavlačiti se ispod kapuljače i kvasilo kosu unatoč pokrivenim glavama. Jubal, onako slijepljene kose, nije sličio na sebe.. Munje su osvjetljavale zakrabuljene jahače na potištenim konjima koji idu kroz tisuće nakošenih iglica.

            Stigli su do obronka, ali koja korist od toga? Ovdje je bilo još gore jer su s njega provaljivale bujice koje su ih usporavale. Naišli su na vododerinu koja je te noći došla na svoje i postala ludilo zgužvanih voda koje nose jedna drugu i sve pred sobom. Odnijela bi i konje, oni su to osjetili i stali se propinjati kada su joj se približili. Dvostruko sijevanje osvijetli svu njenu strahotu.

            Braxton se nije začudio kada je poručnik poveo natrag – ako je žele prijeći, treba poći niže, gdje je obuzdanija. Dobra strana toga bilo je to što je sada kiša tukla s lijeve strane, a loša to što bujica nije pripitomljavala nego je, naprotiv, primajući sa svih strane pritoke postajala sve jača i šira. Vode je bilo posvuda, kopita su tonula u blato; Braxton se uz to mučio vukući mulu za uzde. Mokru ruku u kojima ih je držao skoro da više i nije osjećao. Sve je ukazivalo na to da će skupina bespomoćno lutati dok se vrijeme ne smiri ili da će kakav – takav zaklon naći tek kada najgore prođe.

            Najgore je tek dolazilo.

            Gromovi su kasnili za munjama trenutak-dva, a onda se bljesak i prasak dogode istovremeno – grom je pogodio visoko stablo nedaleko njih!

            Konji se uspaniče i zanjištu. Braxton se našao među najbližima stablu, a on je osim konja morao obuzdavati i mulu. Nije uspio, svukla ga je iz sedla i on pljusne u vodu i blato. I dobro da se otkotrljao u stranu jer se mula stala ritati i poskakivati. U svijetlu sljedeće munje Braxton vidje kako se olabljleni konopci sve više olabavljuju i puštaju teret da padne s nje.

            Ustao se i pošao naslijepo onamo. Kada je ponovo bljesnulo vidio je da je iz vreće ispala gornja polovica kipa mlade žene. Pomisli da su tek sada u nevolji.

            Pogrešno, prava nevolja je tek dolazila …

            Zaputi se kipu kada i Martinez s druge strane. Meksikanac je stigao prvi. U bljesku je  ugledao Martineza kako u ruci drži duguljasti vreću nalik na vrlo debelu salamu. Potom ga vidje kako bajunetom reže uzicu kojom je bila zavezana. Sljedeće što je vidio bile su kovanice koje ispadaju iz nje; sjajne kovanice – zlatnici!

            Martinez odjuri negdje s onom vrećom ostavljajući poispadali novac u mokroj travi.

            Braxtonu ništa nije bilo jasno. Opazi na rezu kipa, na sredini plohe kojom ga je trebalo prilijepiti za donji dio, nekakvu rupu. U nevjerici zavuče ruku u nju: bila je prazna, ali zar se tu prije nalazila vreća?

            Sljedeće što je opazio bile su noge De la Conchina konja. Podigao je pogled. Trebalo je malo pričekati novu munju, a kada je zasvijetlila ugledalo je poručnika u sedlu kako drži revolver uperen u njega!

Jedanaesto poglavlje

            Sve je izgledalo kao u nekom bunilu: razoružali su ga psujući i vičući nešto o zlatu, a zatim mu vezali ruke na leđa, sve u onoj kišurini, vjetru i bljeskovima. Isto su učinili Jubalu i Nathanu, pa ih svu trojicu bacili na hrpu u mokru travu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *