Grlica

Mrzio je grlice. Njihovo promuklo glasanje sastavljeno od dva dugouzlazna i jednog kratkosilaznog  „u“ njemu je značilo strah, bol i patnju. Jednako tako nije podnosio ni njihov promukli zov što je treperenjem podsjećao na zvuk orgulja; dapače, zbog toga mu je i zvuk orgulja bio odbojan! Ako bi negdje čuo ono njihovo praskavo polijetanje i zviždavo ubrzavanje u letu, bio je spreman otići jer gdje je jedna vjerojatno je i druga.

Svemu je bilo krivo to što se par grlica zadržavao u krošnji bora uz prozor bolničke sobe u kojoj je kao dječarac ležao. Zadesilo ga je nešto nesvakidašnje: dobio je upalu zuba kutnjaka i veliku, smiješnu oteklinu, ali i nešto manju oteklinu njega s druge strane vilice, pa je liječnik utvrdio da je istovremeno dobio i zaušnjake. Na svoj užas, morao je ostati u bolnici, sivoj secesijskoj zgradi s koje je otpadala žbuka, a liječnici i sestre u bijelom govorili tonom opakijim od tona najgore učiteljice u njegovoj školi.

Tu su ga dva dana gledali, pipali mu otekline i zavirivali žlicom u usta, a treći su mu dan iščupali zub. Zbog zaušnjaka, shvatio je to kasnije, injekcija protiv boli nije dolazila u obzir. Možete li zamisliti kao je to čuti krcanje kostiju u svojim ustima, unutar svoje glave?! A žestoka bol probadala ga je već na sam dodir! Nitko nije razumijevanja za njega: sestra ga je držala, a liječnik, kojemu je stalno kvario posao, vikao na njega kao nitko nikada do tada, kao da pred sobom ima odraslog čovjeka, a ne dijete. Roditelji, koji su mu kasnije kao i svakog dana došli u posjet, ništa nisu mogli učiniti, ni ublažiti bolove, ni osvetiti se bešćutnom osoblju.

Povrh liječnika, bolnica i mirisa dezinfekcijskog sredstva predmet njegove mržnje postale su i grlice. One su se svih tih dana glasale u krošnji i svojim „u-u; u“ kao da su podcrtavale sumornu bezizlaznost u koju je bio uronjen.

Volio je reći da je srednja u škola bila najsretnije doba njegovog života, ali obično bi prešutio to da su mu tu sreću proljećima kvarile grlice koje su slijetale u borove i na ulične svjetiljke ispred zgrade. Dešavalo se da bude na nastavi u učionici na toj strani i da se one oglase. Smjesta bi se prostorije, hodnici i žamor tog zdanja iz šezdesetih godina izjednačili s onim nečim stranim i neprijateljskim što je uvijek osjećao kada bi kročio u neku zgradu sagrađenu u doba Franje Josipa II.

U pamćenje mu se urezao dan kada je na fakultetu po treći put pao teški ispit. Mrzeći sam sebe i ne znajući kud bi sam sa sobom izašao je pred zgradu otvorio je kišobran jer je kišilo i uskoro se našao kako besciljno tumara gradom. Blaga kišica potkraj zime najavljivala je toplije dane i zapravo je trebalo biti veselo svuda oko sebe vidjeti raznobojne kišobrane. I možda bi ga to i koliko – toliko razveselilo da iznad sebe nije čuo ono „u-u; u“. Stajala je na „kosti“ televizijske  antene nimalo zabrinuta što kisne.

Kada bi nekome rekao da ne podnosi grlice rijetko bi tko zatražio objašnjenje, a kada bi ga čuo, obično bi se samo nasmiješio prihvaćajući to kao neku njegu simpatičnu greškicu u karakteru ili možda pokušaj da se tim svojim odstupanjem istakne u društvu.

Prva osoba kojoj je u tančine ispričao svoje muke iz bolnice i objasnio da zbog toga osjeća odvratnost prema tim letećim stvorenjima bila je njegova prva ozbiljna veza. Ona je na to odgovorila ispripovijedavši mu sve o svojoj operaciji slijepog crijeva. Zbog toga nikoga i ništa nije posebno zamrzila, ali pokazala je razumijevanje za njega.

Uživali su uzajamnom razumijevanju. Samo što je to razumijevanje slabilo i na kraju je okopnjelo. Njihova točka na i, kako se pristojno može nazvati posljednja svađa, dogodila se pored neke živice s uguranom žutom, plavom i zelenom kantom za smeće koje su svojim kotačima ostavile tragove u sasušenom blatu između njih i asfalta nogostupa. Vjerojatno su ih čuli stanari u kućama preko puta, a sve vrijeme, kroz i preko njihove vike, s nekih su se zgrada i drveća javljale grlice onim promuklim orguljaškim zovom!

Pronaći zamjenu za izgubljeno postalo mu je najvažnija stvar u životu i da, našao ju je! I ona je iza sebe imala jednu propalu vezu.

Postali su jedni od onih koji su u braku; zaposlili se, unajmili stan. Prostorija koja služila kao kuhinja i dnevni boravak imala je prozor koji je gledao na ulicu, vrlo prometnu, zbog čega ga vlasnik rijetko otvarao, a o tome su svjedočili zapekla bravi, musava stakla iza bijelih zavjesa i jedna vaza sa sasušenom zemljom, koja je tko zna od kada ostala na onih nekih tridesetak centimetara balkona. Imao je običaj razgrnuti zavjese i baciti pogled na ulicu i kada je jednog dana to učinio, ugledao je u vazi, na posteljici složenoj od grančica, jedno neveliko bijelo jaje. I njoj se svidjelo to što se neka ptica odlučila nastaniti kod njih.

Sljedećeg dana ugledao je i drugo jaje, a treće i pticu koja leži na njima – grlicu! Nije se bojala micanja zavjesa i pokreta ruku, gledala ga je svojim crvenkastim očima  s bijelim rubom kao da želi reći da ona sve zna, ali da je nije briga jer se prozor ne otvara i zato joj nitko ništa ne može. A on je ozbiljno pomislio da silom otvori taj prozor i porazbija jaja! Ubrzo se zastidio svojih misli: što je ovo biće krivo za misli i osjećaje koje u njemu izaziva? Više nije razgrtao zavjese, samo je od nje čuo da su se ptići izlegli, da ih roditelji kljukaju, da im raste perje i na kraju, hvala bogu, da ih više nema.

Nije prošlo puno vremena i morao je sebi priznati da mu se u ovoj vezi ponavlja isto što i u prethodnoj. Počeo je sumnjati da se ona udala za njega samo da napakosti bivšem partneru i da joj je sada dosta, pa nastoji dovesti do raskida, ali tako da za to ne ispadne kriva.

I počeo je sumnjati da je pojava grlice u njegovom životu znak, omen neke nesreće. Nije bio praznovjeran, ali, doista, kada se uoči neka povezanost, ma koliko bila neobjašnjiva, zdravorazumski je uzeti je u obzir u previđanju budućnosti.

Tvrtka u kojoj je radio organizirala je trodnevni seminar u hotelu na moru. Otišao je pitajući se hoće li i dalje biti zajedno kada se vrati ili će ona iskoristiti njegovo odsustvo da ga napusti.

Pomišljao je da bi u hotelu mogao naći neku zamjenu za nju, otišla ona dok je ondje ili ne, i u prvi mah se činilo da ima lude sreće, ali ubrzo je morao sam sebi priznati da je razočaran onime što mu se ponudilo.  Mia, tako se predstavila i više nije prestajala pojavljivati se uz njega, bila je malo previše zdepasta i malo previše ravna sprijeda, što nije bio presudno, ali taj njeni vječiti osmjeh na okruglom bucmastom licu i podilaženje u svemu, taj nedostatak vlastitog mišljenja i stava bili su privlačni koliko i ustajala bara. A njemu je trebala divlja rijeka s kojom će se boriti i svladavati je, nešto što će mu podizati adrenalin! Ipak, znajući kako je to kad nekome slomiš srce, a možda ponajviše zato što nije imao neke druge zanimacije u slobodno vrijeme, on je nije odbio od sebe, nego je čekao da ona sama shvati kako stvari stoje, a ako i ne shvati, treći dan završava seminar i sve će biti gotovo.

Pravio da  ne primjećuje da se, onako zapričani u predahu prije ručka, perivojem udaljuju od hotela. Sjesti na osamljenu klupu bilo je posve prirodno. O čemu god joj pričao, ona ga je slušala sa zanimanjem. Tekla je druga polovica svibnja, oko njih kao da su se ptice nadmetale koja će bolje pjevati. I možda bi mu to zvučalo kao neka kakofonija da se u pozadini svega, poput nekog bassa continua nije čulo „trrr – trrr“. Nježan, topao, umirujući zvuk.

Trebalo se vratiti, pa su ustali i pošli kadli na kablu iznad puta, crnoj crti između dviju krošanja, opazi pticu koja taj zvuk proizvodi! Brže – bolje izvadi mobitel i snimi je. Već idućeg trena ptica ga spazi i uz prasak krilima uzleti i pobjegne.

Povećao je prstima sliku i opazio da ptica na vratu ima nekoliko naizmjeničnih crnih i srebro plavih crta.

Zanimljiva ptica“, rekla je gledajući mu preko ruke.

„A još se zanimljivije glasa.“

Došavši u hotel, ona požuri u svoju sobu, a on se zaputio na recepciju. Bio je dobar s recepcionarom, čovjek mu je odmah, čim je vukući putni kovčeg došao pred njega, dao niz informacija o tome što i kako najlakše ovo ili ono.  Zato je pomislio da bi mogao znati i kakva je to ptica.

To je grlica“, reče recepcionar pogledavši uvećanu fotografiju.

„A, ne, nije, znam ja kako izgleda grlica!“

To je grlica, domaća grlica. Ono što vi viđate po parkovima je gugutka ili kumrija, one su uvezene iz Turske. Ovo je prava grlica. Selica je, kasno dolazi i imali ste sreće da je ulovite fotoaparatom jer je vrlo plaha.“

„Jeste li sigurni?“

„Pa, ja sam lovac!“

„Znači, postoje dvije vrste grlica, a ova koja je stalno ovdje nije domaća, nego je domaća ona koja je ovdje samo nekoliko mjeseci?!“

„Da“, reče recepcionar i pođe prema gostu koji je dolazio s ključem u rukama.

A on ostane naslonjen na pult, pa progugla i uvjeri se da je sve istina.

Jedva je čekao da to ispripovjedi Mii.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *