Misa na brdu ukazanja

Kada se cestom iz Barbana spuštate u Rašku dolinu u oči vam upada veliku napis Tito na suprotnom brdu. Napravili su ga mladi komunisti osamdesetih godina naslagavši kamenje u obliku slova. Koliko se sjećam, početkom stoljeća netko je to kamenje pokušao razbacati nakon čega je Općina Barban napravila betonska slova. Jednom godišnje članovi Društva Josip Broz Tito okupe se uz ta slova i održe komemoraciju.

Za Tita. Za Narodnooslobodilačku borbu i poginule partizane. Za Jugoslaviju i socijalizam govoreći kako je u njihovo vrijeme sve bilo bolje nego danas. I onda se netko osvrne na aktualnu društveno-političku situaciju kod nas i u svijetu. Uvijek je tako.

Sjećam se kada je tako počinjalo biti.

Nakon Titove smrti govorilo se „I nakon Tita, Tito!“.  Izgradnja tih četiriju slova jedno je od prikazanja vjernosti Titovom djelu i Titovom putu, svojevrsnih zavjeta koji su u to vrijeme davani. Nije da je netko s tim žurio, naprotiv,svatko je čekao da netko drugi učini to. Barbanski su omladinci, eto, omladinci istrčali s tim golem slovima da se vidi da ima onih koji ne oklijevaju. Takva je bila klima u društvu.

Na svaki značajan datum iz NOB-a i socijalističke revolucije nastavile su se održavati prigodne manifestacije, masovna okupljanja na kojima se znalo kako će izgledati pozornica, tko će što i kojim redoslijedom reći, a jedino iznenađenje i nešto zanimljivo za slušatelje bilo bi osvrt na aktualnu društveni političku situaciju u zemlji i svijetu. Drugim riječima, postupak je bio utvrđen i okoštao i pretvarao se u obred. Nakon pada komunizma i rasapa članstva Saveza komunista oni najvjerniji nastavljaju taj običaj i pretvaraju ga u svojevrstan kult u kojemu zazivaju Josipa Broza Tita.

Napisao sam  „svojevrstan kult“ da bih dočarao njihovo ponašanje, ali kada malo razmislim, preneseno značenje nije potrebno – to jest primjer kulta u nastajanju. Antika je bila zlatno vrijeme kultova: ljudi su bili dovoljno pokretljivi i informirani da bi se mogli okupljati oko neke osobe, stvarne ili zamišljene i osjećati se izuzetnima jer se razlikuju od ostalih po tome što čine pravu stvar. U jednobožačkom kršćanstvu to je postalo teže, ali zamaskiralo se u svece i redovništvo. U islamu su se  šiiti izdvojili  posebno poštujući Muhamedovog zeta Aliju.

Tu snagu povezivanja oko jedne ličnosti , tu kohezivnu silu, „nanjušili“ vladari, pa su sebe počeli nametati kao božanstva, u smislu: „Evo, slavite mene, pa zar ja nemam moć?“ Rimski carevi su zapravo bili vrlo skromni u usporedbi s egipatskim faraonima, a pogotovo s  kineskim i japanskim carem, koji bili i ostali božanstva tako reći sve do nedavno.

U kršćanstvu su kraljevi imali sličnu ulogu jer oni su potvrdom pape ili nekog drugog crkvenog velikodostojnika, postajali vladari božjom voljom, tj. božji namjesnici na zemlji.  Istina, trebalo je vremena da kraljevi učvrste svoju moć, prije bi se moglo reći da je svaki feudalac bio bog na svom posjedu, ali kada su napokon uspostavili ono što zovemo apsolutizam dobili smo jednoga „kralja sunce“, Luja XIV, što neodoljivo podsjeća na faraona.   

Francuska buržoaska revolucija ponudila je Vrhovno božanstvo kao zamjenu za kršćanstvo, izvodile su se nekakve svečanosti nalik na antičke bakanalije i slično, ali to nije uhvatilo korijena. U konačnici je Napoleon vratio kršćanstvo. On sam nije trebao graditi kult ličnosti jer se samo ugnijezdio u upražnjeno mjesto svrgnute dinastije Bourbon.

Jednako je tako Staljin, rekao bih jednako svojom voljom, koliko i silom prilika, zauzeo mjesto svrgnutoga ruskog cara.  Taj je njegov položaj trebalo utvrditi, prije svega ljudima u svijesti i tu počinje izgradnja njegovog kulta. Primjer su kasnije slijedili svi komunistički vođa, pa tako i Tito. Najdalje su otišli u Sjevernoj Koreji. Ondje su Kim Il Sung, formalno i dalje predsjednik i njegov sin Kim Jong Il prava božanstva uz koja se vezuju kojekakva vjerovanja, nerijetko i u nadnaravne događaje.

Kad na filmovima vidim sovjetske parade u kojima se nose velike fotografije Staljina uz fotografije Marksa, Engelsa i Lenjina, to me strašno podsjeća na nošenje pravoslavnih ikona, svetih slika u procesijama.   Naravno, postupali su na stoljećima uhodavani način, drugačije nisu znali razmišljati i moralo je izaći na isto, samo s drugim sadržajem. Zato me oni koji se penju na brdo kod Barbana podsjećaju na one koji se penju na Brdo ukazanja u Međugorju na kojemu je Plavi križ.

I, naravno, ti koji se penju na brdo na kojemu piše „Tito“ obvezatno hodočaste u Kumrovec na njegov rođendan.  Koliko znam, neke je godine netko od okupljenih, možda upravo netko od ovih naših, u knjigu utisaka napisao. „Tito, vrati se!“. Povjerovali bi oni i u njegov čudesan Drugi dolazak. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *