Ukleti kanjon, dvadeset i treći dio

Tada su već znali da ih je spasila vojska. Vojnicu su izašli iz zakona i što stojeći, što klečeći ispaljivali posljednje hice, a desetak ih je zapljuskalo na konjima u rijeku u namjeri da ganja Mescallerose.

            Rijeka je nosila nekoliko poginulih, na stijeni, sada okrvavljenoj, ležalo ih je još nekoliko. Ostali su se razbježali kud koji.

            Braxton prstima zgrabi u obalu i iskoči na nju. Jubal se upro spojenim rukama o kamen koij je virio iz rijeke, popeo se na njega, pa se u kratkom skoku našao na suhom, a Nathan se uhvati za granu nekog grma i držeći se za nju uspe se u njega, pa kroz njega, nevažno što je izgledalo pomalo smiješno, izađe na sigurno.

            De la Concha im priđe na konju. Da je ovaj momak sa stožastom časničkom kapom zapovjednik, nije bilo dvojbe. Izgledao je pomalo prestrašeno, ali sretno –  krv mu je još vrila zbog okršaja. Stajali su onako mokri i gledali ga smiješeći se presretni što su živi. Braxtona su leđa boljela od udarca obećavajući da će ga još dugo boljeti, ali to sada nije bilo važno. Poručnik se nije dao impresionirati njihovim izrazom zahvalnosti zbog spašavanja.

– Hablas Espagnol? – upita poručnik glasom punim sumnje da će dobiti potvrdan odgovori.

– Svi govorimo – reče Braxton iznenadivši ga time.

– A ti si?

            Braxton predstavi sebe i svoje drugove.

– Miguel de la Concha, poručnik Meksičke vojske – pozdravi vojnički ovlaš, iz navike, pa upita: – Iz Teksasa ste?

– Da, gospodine. Onamo se vraćamo.

            Poručnik pogleda na drugu stranu rijeke gdje su se i dalje čuli hici.

– Spriječili smo ove divljake da nad vama počine gnusan čin praznovjerja. Osobno sam skinuo zločinca koji vam je htio prerezati vrat. Vjerojatno ste nam zahvalni?

–  Da, gospodine! Zahvalni smo vam više nego ikome na svijetu!

– Zahvalite Svetom Sebastijanu, on me uputio u pravom smjeru u pravo vrijeme.

– Da, gospodine! – reče Braxton pitajući se u sebi o čemu to ovaj govori.

– Znate li da ovaj kanjon smatraju ukletim jer je indijanski vrač na njega bacio kletvu?

– Mislim da je to bio onaj po imenu Caballero od čijeg ste me noža spasili. Moje zadovoljstvo što ga sada rijeka nosi ne može se ničim platiti. 

– Znate li da ste mogli naići na bandite koji ne bi trošili vrijeme na pjesmu i ples prije nego vas upucaju?

– Znamo da su svuda okolo desperadosi i da je jedini siguran put kroz kanjon.

            De la Concha ga pogleda u čudu: – Tko vam je to rekao? Svuda okolo je vojska koja ganja bandite koji su opljačkali vlak s pošiljkom zlatnika u banku u Vera Cruzu. Svuda, osim u kanjonu koji se zbog glupog praznovjerja smatran ukletim. Ali, eto, dokazali smo da se i protiv toga može.

            Braxton se na trenutak zamisli, pa reče: – Izgleda da su gospoda od kojih smo preuzeli kip koji nosimo u samostan Santo Pablo čula pogrešne vijesti. Ne bi me čudilo jer znam da se vijesti kada idu od uha do uha izvitopere.

            Poručnik zaškilji: – Kip? Kakav kip?

– Presvete Bogorodice – odgovori  Braxton, pa pokaže preko rijeke: – Nalazi se na muli koju će, ja se nadam, vaši vojnici uhvatiti kao i naše konje s našom opremom.

            De la Concha mu uputi još jedan škiljavo upitni pogled. Braxton osjeti obvezu da ispripovjedi sve o susretu s Camachom, djevojkama i Mescalerosima. Razumljivo. Preskočio je razloge njihovog dolaska u Meksiko, a poručnik se o tome nije zanimao.

– Svašta! – reče on saslušavši ga do kraja, pa nastavi: – Taj kip svakako mora stići u samostan! A s obzirom na to da smo sišli u kanjon da bismo zaustavili razbojnike i da smo naišli na njihove tragove, najbolje će biti da vas ispratimo do samostana.

– Bit će nam vrlo drago putovati pod vašom zaštitom!

– Samo morate znati da smo ovdje prvenstveno zbog bandita i zato ćete biti pod mojim zapovjedništvom, a to uključuje i sudjelovanje u borbi ako do nje dođe.

– Vrlo rado, gospodine!

– Dobro! – reče poručnik i okrene konja na drugu stranu. Pucnjava je u trenutku već bila zamrla.

            Na njihovu radost vojnici su se vratili s njihovim konjima i mulom. Braxtonov Flash kao da se više radovao zbog ponovnog susreta nego Braxton, susret Nathana i Bluea sličio je na susret dva brata, a Jubal je bio iznenađen koliko ga Iron voli, a i on sam njega. A i Rozinanta je osjećajno zarevala.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *