Glup osjećaj

Starica koju je ugledao sličila je njegovoj curi!

            Povrh svih glupih osjećaja koji su ga ovih dana snašli,  sada ga je, eto, spopao i ovaj, najluđi od svih!

            Stajao je naslonjen na plastični dovratak kućice na autobusnoj postaji i surfao i-fonom. Vraćao se  iz škole.

            Komad puta je kao i uvijek išao s curom koja ga je čekala ispred škole. Ona stanuje bliže školi i ide kući pješice, pa zajedno idu do zalogajnice nakon trećeg raskrižja od škole gdje ona skreće u svoju ulicu, a on produžava još stotinjak metara do autobusne postaje. Postoji i njemu bliža autobusna postaja, ali onda ne bi išli zajedno taj komad puta, a to je vrlo važno, taj opušteni hod i čavrljanje nakon cjelojutarnjeg punjenja glave informacijama. Tako svaki radni dan.

            Kada stigne na postaju, a što bi drugo, izvadi i-fon i stane surfati. Koji put mu neki pokret ili zvuk na tren odvuče pogled, ali brzo ga vrati, na ekran. Ovaj put nije bilo tako, ovaj put je pogled samo na trenutak vratio na ekran,ubrzo bio natrag, na starici koja se približavala postaji.

            Sporo poput motokultivatora kojega je vidio u televizijskoj reklami, stišćući uz sebe četvrtastu torbu, starica dohramlje do postaje i sjedne na jednu od onih plastičnih narančastih sjedalica. Njeno naborano lice podsjećalo je na osušenu jabuku, ali oblik lica, nos, oči, obrve, sve je to bilo tako slično onome njegove cure. Pogotovo osmjeh – zamišljeno sretna iz nekih samo njoj znanih razloga. Njegova je cura bila neumorna u takvom promatranju njegovog lica.

            Starica ga nije pogledala, ali on, on je u mobitel pogledavao samo da ne bi prenapadno zurio u nju!

            Mogla bi biti baka njege cure, ali njegova cura nema bake, pričala mu je. Možda je to neka bakina sestra – majčina teta, o tome mu nije pričala, premda mu je svašta napričala o svojoj rodbini. Prekjučer, u subotu, upoznala ga je s roditeljima upoznala i tu su počeli ti glupi osjećaji.

            Nagledao se filmskih komedija u kojima je curin otac sretan njenim izborom dečka otprilike koliko i vlasnik mačke kojemu je njegova ljubimica donijela zadavljenu pticu. To se pokazalo poprilično istinitim. Stari se nije mrštio, dapače pošlo mu  je za rukom da se tu i tamo osmjehne.  Brzo se izgubio prepuštajući ga njezinoj majci i bratu osnovnoškolcu.

            Majka, susretljiva i ljubazna poput medicinske sestre, ponudila mu je kolače i čaj, zanimala se za ono što njega zanima i što njegove roditelje zanima. Mlađi brat je samo nepovjerljivo zurio u njega. Šesti razred, još ga nisu pukli hormoni, jedno vrlo veliko dijete. I on bi kao i tata najradije negdje zbrisao, vjerojatno igrati igrice, ali majka mu nije dala.

            Jučer, u nedjelju, doveo je on nju u svoj stan. Nije žudio za tim, naprotiv, bilo mu je mučno i od pomisli na to, cijelu prethodnu noć se prevrtao u krevetu, ali morao je to učiniti jer htio je biti ravnopravan partner u vezi.

            I njegova je majka glumila medicinsku sestru – osmjeh koji poručuje da će sve biti u redu. Otac se dobro držao. Nevolja je nastala kada je ozbiljnog lica upitao: – Kad je svadba?

– Ne, ne, ne! – rekla je cura.

            Shvatila je ona da se otac šalio, ali neoprezno je istrčala. Bilo joj je tako krivo zbog toga. Nakon toga je otac ustao s kauča i rekao da mora ići jer se prijateljima dogovorio o roštiljanju, a majka mu je, pazeći da njegova cura to dobro čuje, rekla: – Idi, idi!

            Brak? Ma, kakav brak?!

            Ali, jesu, da, razgovarali su i o tome. Točnije, tu riječ nisu spominjali, samo su zabavljali mišlju da bi mogli zauvijek ostati zajedno. Ima takvih parova. Ta neki su zajedno od vrtića, pa ne bi bilo čudno da oni ostanu zajedno od srednje škole! I zato se sada, bacajući krišom poglede na staricu koja sliči njegovoj curi,  upitao hoće  li ovako izgledati njegova cura za nekih pedeset – šezdeset godina?

            Bilo mu je drago da stara izgleda sretno. Pomalo je sjetna, hramlje, teško diše, ali izgleda da je proživjela sretan život. Možda se vraća od nekih svojih unučića ili je neka unuka požurila podariti joj praunuka, pa je pod dojmom činjenice da je postala prabaka.

            I onda mu sine pitanje: a kako izgleda pradjed? Jer ako ostanu zajedno i ako će za šest – sedam desetljeća njegova cura izgledati ovako, kako će on izgledati?

            Digao je glavu odmaknuvši se od dovratka i pogledao oko sebe ne bi li ugledao nekoga tko bi mu poslužio kao model. U daljini, s druge strane ulice opazi umirovljenika s beretkom na glavi, ali taj je bio premlad za supruga ove žene.

            A onda se pojavi autobus.

            Dok se starica ustala, on je već sjedio u njemu i čačkao po i-fonu.

            Samo su tri – četiri stolice bila popunjene i mogao je sjesti odmah iza vozača, ali on se zaputio u stražnji dio. Htio je imati staricu na oku dok se voze.

            Sjela je na treću stolicu iz vozača. Sada ju je mogao bolje osmotriti. Da, taj oblik ruku, način na koji ih premješta, pa način na koji gleda kroz prozor –  doista je imala pokrete njegove cure!

            Sjeti se da u tome zapravo nema ništa neobičnoga jer Internet je pun fotografija lažnih blizanaca,  ljudi koji sliče kao jaje jajetu, a nisu ni u kakvoj rodbinskoj vezi. Samo što su to fotografije ljudi manje – više iste životne dobi jer kako bi inače sličili na blizance? Ali, što bi bilo kada bi se sreli lažni blizanci nejednake životne dobi? Nešto kao oni Einsteinovi blizanci od kojih je jedan putovao brzinom svjetlosti u svemirskom brodu, pa je za njega vrijeme stajalo, a drugi je ostao na Zemlji. Čini se da, evo, svjedoči slučaju lažnih blizanki između kojih stoji barem šest desetljeća.

            Fantastično!

            Na sljedećoj je postaji ušla neka žena, vršnjakinja njegove majke ili majke njegove cure, svejedno. Plaćajući kartu vozaču, ugledala je staricu i oduševljeno kliknula. Prišavši, obzirno ju je izljubila. Možda nećakinja ili tako nešto, ali nimalo nalik na njegovu curu; možda nećakinja njenog supruga.

            Naćulio je uši ne bi li iz njihovog razgovora saznao nešto korisno. Brbljale su, ali autobus je brujao ubrzavajući pa nije uspijevao uhvatiti cijele rečenice.

– Sva nas je zateklo … – razumio je dio ženine rečenice.

– Došli su u pet minuta … – razumio je staricu.

            Još je nešto pripovijedala ženi, a ona je pozorno slušala i klimala glavom.

            Onda je autobus napokon došao na ravan komad ceste na kojemu nije trebalo pritiskati gas i mijenjati brzine. Razgovijetno je čuo kako starica govori:- Dolazim mu svakog dana, to je i moj grob.

            Nakon toga se u potpunosti zadubio u ekran.  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *