Ukleti kanjon, dvadeset i drugi dio

Iza cvjetne livade dostojanstveno je, sada plavo-zelena, klizila rijeka. Na drugoj strani kanjona obronci su svoj pad naglo pretvarali u klisure čija su podnožja uranjala u šumi. Ovi s njihove strane, naprotiv, blago su se spuštali sve do dna, ali izgledali su čudnovato: činilo se kao oskudno grmlje s podnožja uspinje i napada oble i sive stijene, pa se bori s njima sve do pred vrha gdje drveće opet preuzima.

            Išli su do mjesta gdje se jedna tih oblih stijena spuštala sve do rijeke. Niska, glatka, i  zamalo ravna činila se kao malo pristanište; rijeka ju je lizala protječući. Sjahali su i pješice pošli prema njoj.      

            Braxton opazi da njih trojica s Caballerom, “boksačem”i orlovski nosom te još četvoricom mlađih napreduju brže od ostalih. Postane mu jasno da sada predstoji nešto, ali što? I Jubal i Nathan se kao i onu počnu osvrtati oko sebe. U tom ih trenutku po dva Indijanca uhvate za nadlaktice!

            Razumljivo, htjeli su se oteti, ali oni ih tako grubo stegnu za meko meso ispod pazuha da je to bilo uzaludno. Tako ih dovedu na onu glatku stijenu i  natjeraju ih da kleknu pored same rijeke. Nije slutilo na dobro…

            Braxton tada opazi Caballera kako dolazi pred njih nekim svečanim korakom.

– Lagao si nam! – vikne mu.

– Nisam. Pomoći ćemo vam da izađete iz kanjona: žrtvovat ćemo vas duhovima voda i pustiti vas da otplovite.

– Pomoći ćeš nam tako da ćeš nas ubiti!?

            Caballero se nasmije.

– Zvuči, kako to vi bijelci velite, cinično? Riječi nisu ono što se čini da znače? Nisu značile ni kada su mom plemenu obećali da ga neće otjerati sa zemlje kojoj pripada, pa su ga ipak pola pobili i natjerali u bijeg. Ovo je naša nova zemlja i sve čini da odobrovoljimo njene duhove. Do sada su nas čuvali jer smo im žrtvovali svakoga tko je ušao kanjon. Tako će biti i dalje.

– Ubojico! – vikne Jubal.

– Smeće! – vikne Nathan.

            Obojica dobiju nimalo nježne udarce po glavi; prvi pešću, a drugi drškom noža.

– Samo, znaš što?- reče Caballero Braxtonu – Jučer su mi mrtvi kada sam ih zazvao rekli da si miljenik sreće. Ne znam samo na koji način. To vjerojatno znači da ploveći rijekom nećeš negdje zapeti, nego ćeš doploviti do svojih, koji će te onda pokopati po svojim običajima.

– Prokleti ubojico!

            Caballero mu zalijepi pljusku od koje mu je zazvonilo u glavi!       

            Nakon toga mu tada skine šešir koji mu je, kao i ostaloj dvojici, bio spao na potiljak pridržavan uzicom, pa ga obzirno baci u rijeku, koja ga smjeste ponese.  Indijanci koji su držali Jubala i Nathana njima učine isto.

            Šeširi su kao tri velika lopoča odlazila nošena strujom.  

            Caballer se potom ozbiljna i pokorna lica okrene k rijeci.  Podigne raširene ruke i zaklikata nekoliko puta. Ponovio je to pet – šest puta. Nakon toga povuče nož iz toke za pojasom. Izgledao je ushićeno, vjerojatno je udobrovoljavanje duhova bila velika čast.

            Braxton se onako na koljenima upre nožnim prstima i izvije unatrag. Tako silno da ga nisu uspijevali obuzdati. Tada netko dotrči i njegov leđa začas eksplodiraju u  boli. Kriknuo je očajno. Čime ga je to odalamio, kundakom puške?

            Pao je na koljena htio-ne htio.

            Podigao je glavu i iz neobično niske blizine pogledao rijeku koja struji. U sljedećem trenu Caballerova ga ruka zgrabi za kosu i podigne mu glavu. Vidio je neveliki bijeli oblak na plavom nebu, a rubom oka kako mu prema vratu ide ruka koja drži nož blistave oštrice ….

            Udarac u kost bio je glasniji nego sam hitac!

            Zatezanje glave naglo nestane, nož pljusne u vodu, a za njim se, sve nekako pobočke, zavali i Caballero.

            U tom trenutku kada je tijelo pljusnulo već se naveliko pucalo i zrna su fijukala. Krikovi, što iznenađenja, što neočekivane boli uzavru iza njih. U Braxtonu se u trenutku probudi divlja zvijer i on se baci u rijeku prelijećući plutajućeg Caballera. U padu zaroni, otisne se prema površini, pa dospjevši na zrak zapliva prema drugoj strani, strani s koje su pucali neprijatelji njihovih neprijatelja. Opazi da Jubal i Nathan plivaju za njim.

            Nakon desetak zamaha rukama čvrsto tlo našlo im se pod nogama. Ipak, uvidjevši da plivanjem ide brže nego bauljanjem kroz vodu koja nosi, zaplivali su opet, sve dok im se nadomak ruku nije našla trava druge obale.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *