Ukleti kanjon, dvadeset i prvi dio

Spavali su pod vedrim nebom nedaleko razapete kože.  Jedan je Indijanac s puškom ostao sjediti kod vatre okrenut joj leđima. Braxton zaključi da je to za to da ne bi gledao u plamen i da mu se oči ne morale navikavati na tamu ako iz nje nešto zaprijeti. 

-Nešto se mislim – progovori Nathan dok su iščekivali san – zar njima ne bi dobro došli naši konji i oružje?

– To je istina – reče Jubal.

– Pa zašto će nas onda voditi do izlaza, jednostavnije bi bilo da nas ….

            Znalo se na što misli.

– O tome sam i ja razmišljao – reče Braxton.

– Možda na kraju zadrže konje, mulu i oružje za naplatu – reče Jubal.

– Tko će onda nositi kip – upita Nathan.

– Mi – odgovori Jubal.

– Meni je ovo sve pomalo sumnjivo. Njihovi mi pogledi ne ulijevaju povjerenje – reče Braxton.

– Mislim da bismo morali razmišljati o tome da uhvatimo priliku za bijeg – reče Nathan – Kakav kip, spašavaj živu glavu!

– U bijegu nemamo nikakvih izgleda – reče Jubal.

– Vidjet ćemo, vidjet ćemo … – reče Braxton.

            Trenutak nakon toga sve ih presiječe san.

Deveto poglavlje

            Probudili su ih u pepeljasto praskozorje. Ustajući, Braxton opazi kako lisičji rep nestaje u raslinju na mjestu gdje su sinoć bacali kosti. Pokušali su se protegnuti i protrljati si vratove, ali onaj  mršavi Indijanac s orlovskim nosom grubo ih pogura naprijed govoreći nešto na svom jeziku. Caballero je, nedvojbeno, danas odredio njega za njihovog nadzornika.

            To kamo su ih tjerali uopće nije bilo loše – do kaskade jednog potočića gdje se cijelo pleme umivalo. Voda, svježa i ledena. Obližnje grmlje služilo je kao toalet.

            Po povratku su ispod pepela ognjišta pronašli žara, pomoću suhih graničica potakli vatru, skuhali kavu i spržili slaninu. Indijanci su im se smijali dok su žvakali svoje suho meso za doručak, ali privukao ih je miris. Čini se da su oni stariji znali o čemu se radi, pa su samo kretali glave, ali mlađi su htjeli probati. Nekolicini su dali kriške pržene slanine i natočili nešto kave u šalice. Neki su napravili gadljiva lica nakon kušanja i slaninu bacali u vatru, a kavu prolili, ali dvojici se svidjelo i jedno i drugo, pa su zatražili još. Naravno da su im dali.

            Nešto kao prijateljstvo začelo se među njima, ali sve je prekinuo Caballerov povik – bilo je vrijeme da se krene.

            Spustili su se stazom kojom su se uspeli.

            Nastavili su put desnom stranom kanjona. Rijeku nisu mogli vidjeti, išli su nekim samo njima znanim stazama. U jednom trenutku Caballero da znak da se stane. Osluškivao je, ali ništa se nije čulo, osim lahora u vršnom lišću grana. Prekinuvši osluškivanje, priđe Braxtonu, pa ga upita: – Je li još netko ušao za vama u kanjon?

– Našli smo ih ovdje.

– Koga?!- visoki glas povisio mu se još više.

            Po ljutnji i čuđenju bilo je očito da sebe i svoje smatra jedinima koji imaju pravo prebivati u kanjonu. Braxton mu tada ispriča sve o susretu s djevojkama. Caballero ga je isprva promatrao kao lašca, ali onda se zamisli, pa reče: – Istina, znali smo čuti pucnjavu u daljini i pitati se odakle potječe. Znači, moglo bi biti da su ovo nešto što čujem u daljini djevojke koje su pošle za vama.

– Zašto bi pošle za nama? Da nam opet ukradu mulu?

            Caballero se osmjehne: – Ako muškarac ubije medvjeda zbog žene, ta je žena sposobna slijediti ga na kraj svijeta.

            Braxton nije razumio, a ni vjerovao. Indijanac mu je to čitao s lica.

– Što ste to čuli u daljini? Ja nisam čuo ništa – upita Braxton.

– Trebaš se roditi kao Indijanac za to – reče Caballero, pa se okrene onoj dvojici s boksačkim i orlovskim nosom i  nešto im odrješito kaže. “Boksač” tada vikne nešto dvojici mladića i oni brže -bolje otrče u šumu. Braxton zaključi da ih poslao u izviđanje. Nedugo zatim oni nastave za njima.

            Sunce je kroz krošnje tuklo podne kada su se dvojica izvidnika vratila. Prema njihovim pokretima, Braxton zaključi da ništa nisu našli. Ručali su žvačući suho meso u sedlu, pa nastavili dalje.  

            Prošlo je još neko vrijeme hodanja kroz šumu, a onda pred njima pukne čistina puna visoke trave prožete mnoštvom crvenog, bijelog, žutog i ljubičastog cvijeća. Novi svijet!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *