Konjunkcija

Ovako se soba okretala kada je jednom davno kao tinejdžer legao spavati pijan. Tada se ispovraćao pored kreveta i zaspao, a “Rigoleto” ga je ujutro dočekao gdje ga je i ostavio. Sada se zapravo okreće on i to skupa sa svim tim komadima neprobavljene hrane i sluzi što se razvlači poput žvakaće gume, skupa sa stolcem na kotačićima, notesom što se šušketavo kupusa, olovke, jedne metalne spojnice što ju je davno zagubio i nekoliko lijepih, okruglih kapljica krvi s rane na njegovoj podlaktici; sve se to skupa s njim besciljno giba Odjelom za astrometriju ne mareći što bi trebalo biti gore, a što dolje. Ti su pojmovi prestali postojati par sekundi nakon što iz zvučnika začuo očajnički kapetanov glas: – Oni su ludi! Isključit će gravitaciju!

Bio je to vrhunac krize.

Svi su posljednjih pet-šest dana bespomoćno zapadali u sve gore međusobne odnose. Iz dana u dan postajali su sve netrpeljiviji, zajedljiviji i sve spremniji planuti za svaku sitnicu i onda sipajući svakojake uvrede svađati se do besvijesti. Nekako bi se ipak urazumili i vraćali standardnim algoritmima života i rada na brodu, ali jutros je, nakon užasno loše prospavane noći, naprosto puklo.

Glupi kuhar nije poslužio doručak! Svoj je pojeo i poručio im da se posluže sami. To su i učinili, ali samo njih nekoliko koji su prvi stigli u blagovaonicu. Kad su počeli stizati ostali, oni su šutke jeli i pakosno odbijali odgovoriti im na pitanje gdje je njihov doručak. Kad su pridošlice napokon shvatile da hranu moraju uzeti sami, nastalo je tiskanje oko mjesta za stolom. Pilot koji je pladnjem došao s njegove desne strane bezočno se gurao poput krmka, pa se on, onako punih ustiju, zajedno sa stolicom srdito odgurnuo na drugu stranu. Malčice previše jer je udario u nju tako da joj je namazani kruh ispao iz ruku! Histerično je zgrabila nož i zamahnula prema njemu, on je podigao podlakticu i …

Vrisnuo je više od nevjerice nego od boli. Istovremeno je odskočio na drugu stranu, ravno u pilota. On se od udarca zanio u susjeda, ovaj u svoga susjeda i … Nastao je domino efekt i začas su svi vikali i naguravali se. Pomutnju više nitko nije mogao spriječiti, najmanje kapetan koji se tijekom ovih nekoliko dana od autoriteta koji nije trpio ni najmanju nedisciplinu preobrazio u nemoćnog plačljivka. Štoviše, taj se sada zajedno s ostalima čupao, bubao i naguravao.

Nije to bila neka rana na podlaktici, više ogrebotina, ali krv je išla i on je optužujuće pogledao napadačicu. No, ona nije pokazivala ni najmanje sažaljenja, naprotiv: pogled na crkvenu tekućinu samo ju je još više razjario! Podigla je ruku u kojoj je držala nož i viknula: – Mrzim te, mrzim te!

On se skamenio od straha, a od oštrice noža spasilo ga je samo ga je to što ju je netko u onom metežu tako gurnuo da je odskočila u stranu i pala.

Dao se u paničan bijeg! Pri tom je prekoračio preko nje, a ona onako ležeći na podu nije propustila prigodu da ga uhvati za nogavicu.

Trzao je nogom očajnički, a da se istrgne pomoglo mu je i to što je netko svojim leđima udario u njegova. 

Oslobođen,  zaglavinjao je što dalje od blagovaonice,  put Odjelu za astrometiju. Ondje je radio i stoga se tom prostoru osjećao kao u nekakvom svom brlogu.  Kad je banuo unutra, na ekranu ga je dočekala slika prstenova.

Te boje! Nalik na pruge majice Fredija Crugera iz prastarog horora! Svakoga su mu dana bivale sve odvratnije, nije  više mogao podnijeti pogled na njih, smučilo mu se i on povrati doručak.           

I tako, sad lebde, i on i doručak.

No,  sad je potpuno miran. Njegovo spokojstvo ne može narušiti ni misao da ovdje negdje u hodniku pomažući se rukama i nogama napreduje žena koja ga želi  izmesariti nožem. Nije ona bila jedino žensko u posadi, ali jedina je imala veliko ono što žena ni na kojem brodu, pa tako ni na svemirskom ne bi smjela takvim imati: oči, usta, kosu, grudi i bokove. Čudio se sam sebi kako mu takva žena postaje sve odurnija, sve mrža toliko da se jedva suzdržavao da joj to ne kaže u lice, a njen je pogled odavao da  ona to samo čeka, pa da mu kaže svoje.

Znao se katkad upitati što se to zbiva s posadom. Zar svi polako lude? Nije moglo biti od zračenja, sustav zaštite je izvrsno funkcionirao još kod misije na Jupiter. Da se unutar broda nije razvila nekakva zaraza? Ali, medicinska bi služba to zamijetila. Na kraju, bilo kakvu nepravilnost registrirali bi kompjutori i obavijestili ih.    

A ona u jednom jedinom pogledu shvati što je to bilo i da je to što je bilo završeno!

Onako prolazeći tjemenom pored ekrana računala i tastature koja se oko njega batrgala kao pas na lancu i bacivši pogled naopačke na sliku na ekranu, njemu sine  – konjunkcija, eto što je uzrok svemu ovome!

Jedan mjesec, jedan jedini mjesec imamo oko Zemlje, tako ga zovemo i taj jedan svašta učini kad je pun: pomiče mora, izaziva potrese, ljude pretvara u lunatike. A što tek može učiniti ovih ovdje osamnaest mjeseci?! Još kad se svi ovako poredaju u jednu ravninu s prstenovima,  a nekim se slučajem i orbita njihova broda poklopi s tom konjunkcijom i postane još jedna točka u niski! Onako, da to ne bude samo prirodni fenomen nego i pravo čudo. Proces je bio buran, ali sada, na samom vrhuncu nastalo je zatišje kao usred uragana. 

Uhvati se tastaturu i vrati sliku prstenova i Saturnove atmosfere. Te raznobojne pruge! Više mu nije zlo od pogleda na njih, dapače, sve mu se više sviđaju, podsjećaju ga na dugine boje nakon proljetne kiše.

– Oprez, uključujem gravitaciju, nemojte se ozlijediti! – bio je to kapetanov glas iz zvučnika. Kao da je opet onaj stari, ali iz glasa mu zrači blagost umjesto za njega tako tipične krutosti autoriteta.

Izlaze iz konjunkcije i gravitacijski utjecaji počinju izazivati potpuno suprotne učinke. Saturn počinje “jesti svoju djecu”!

Ponovo proizvedena sila teže polako ga prizemlji zajedno sa svime što je lebdjelo oko njega. Dok je još padao uspio se okrenuti na noge i odmaknuti od bljuvotine. Podigne stolac, sjedne za ekran i još  jednom baci pogled na Saturn iz različitih kutova: da, to je prekrasan, veličanstven planet!

Začuje šum kod vratiju, okrene se na stolcu i ugleda nju gdje raskuštrane kose mirno stoji s nožem u ruci. Gledali su se par sekundi, a onda on stavi ruke na potiljak, pa se, spokojno se smješkajući, upita u sebi: “Ako me prije toliko mrzila da me htjela ubiti, što je suprotno od toga?”

Nož je bio prvo što je ispustila. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *