Ukleti kanjon, dvadeseti dio

Braxtonu je sve postalo jasno kad je ugledao veličanstveni svod pećine. Pomisli da je  dovoljno visok da pod njega stane najviši crkveni toranj kojega je u životu vidio. Ispod svoda ugleda niz Indijanaca, mahom djece i žena. Znatiželjno su ih promatrali s ruba nečega. Kad su se uspeli, pred njim se pruži zaravan ispod svoda: nekoliko koža razapelo se na domak njenog ruba i neka je Indijanka nedaleko njih objeručke stupala neku hranu.  Sredinu zaravni krasilo je veliko ognjište sačinjeno od kružno poslaganog kamenja. Hrpa nakostriješenog drva u njemu čekala je iskru, pa zadimi i razgori se. Niže, ispod svoda tiskali su se vigvami u kojima su Indijanci stanovali. Pećina je gledala na jug i dobar njen dio uživao je sunčevu svjetlost; kiša i snijeg sa sjevera nisu mogli doprijeti do njene unutrašnjosti bez snažnog vjetra.

            Njihov dolazak poprati ushićeno kliktanje, sve jedan povik divljačniji od drugoga.

            Neke žene među kojima i nekoliko poodraslih djevojčica približi se noževima u rukama cerekajući se tako da se Braxtonu srce stegnulo. Caballero i  ostali ih otjeraju. Ostalo je pitanje što su to htjele? Neke kao da su to već radile…

            Priđu im muškarci koji nisu bili u lovu. Govorili su pogledavajući prema njima, a Indijanci koji su ih doveli objašnjavali su im nešto, nema sumnje kako su ih zarobili, ali, činilo se, i još nešto uz to. Braxtonu se nije sviđalo kako se svi zajedno cerekaju i gledaju ih ispod oka.

– Ovdje ćemo prenoćiti i ujutro krenuti prema izlazu – reče im Caballero kome se tijekom putovanja nisu usudili postaviti neko pitanje.

– Koliko još ima do izlaza? – upita Braxton.

– Kada preksutra sunce bude zalazilo, moći ćete dalje sami.  

            Do noći su ispekli onog vepra. Lovci su bili začudno pošteni: zato što su prvi pogodili životinju njima trojicu pripali su najbolji komadi mesa! Tako im je Caballero objasnio. Jeli su pored velikog ognjišta na kojemu su drva plamsala izbacujući s vremena na vrijeme iskre. Pun Mjesec ispod obrve svoda i sjajna zvijezda do njega bili su prekrasan prizor.           

            Odmah nakon što su kosti bile pobacane psima koji su se odnekud pojavili, počela je pjesma. Braxton bi to prije nazvao tužaljkom, ali Indijanci su je zdušno pjevali. Uskoro počnu plesati oko vatre. Oni se maknu u stranu i nastave promatrati ih iz polumraka.

            Činilo se da nikada neće prestati, ali utihnuli su  kada se pojavio čovjek s perjanicom na glavi. Braxton prepozna Caballera. Indijanci su posjedali u krug oko vatre. Nisu namjeravali pridružiti im se, ali onaj mrgud s boksačkim nosom mahne im rukom da priđu, a njima se nije činilo pametnim odbijati zahtjeve. Smjestio ih je u prvi red kruga. Sjeli su s prekriženim nogama kao i svi drugi, samo što su njihova su nenavikla koljena stršila u vis. 

– Ovo kao da je zbog nas – reče Jubal.

– Rekao je da zazvati duhove da nas zaštite – odgovori mu Braxton.

            Sjedeći pred buktećim ognjištem koje mu je obasjavalo lice, Caballero je pušio dugačku lulu. Izgledao je opijen. Nakon nekog vremena pruži lulu objeručke sa strane, kao da je daje nekome nevidljivome. Dotrči mladić koji je hitro preuzme i odnese.

            Pjevajući nešto što je Braxtona podsjećalo na kevtanje premlaćenog psa, Caballero zapleše oko vatre. Čini je sitne koračiće udarajući korijenom nožnih prstiju, pa onda dugačke izvijajući se unazad. Prilično dojmljivo za čovjeka njegovih godina. Vrtio se oko vatre sve brže i brže  i onda iznenada pao na koljena, pa se s ispruženim i raširenim rukama poklonio čelom do tla. Nakon nekog vremena polako uspravi trup gledajući u vatru.

            Onda okrene glavu i zapilji se u Braxtona. On se lecne: to više nije bio onaj Caballerov pogled pun samopouzdanja, nego luđački pogled nevjerice i iznenađenja. Nije izdržao te Caballerove oči, svrnuo je pogled u tlo.

            Caballero se potom ponovo pokloni, pa se ustane i otpleše još nekoliko krugova pjevajući. Nakon toga nestane u smjeru svog vigvama.

– Čini mi se da je zabava gotova – promrmlja Braxton više za sebe.

            Zaista, Indijanci se počnu razilaziti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *