Valovi

Valovi ne žele na obalu, koče se pred njom koliko god mogu, a kad napokon budu munuti na stijene, onda se više ne daju povući natrag nego se prstima od pjene grčevito drže za svaku izbočinu i pukotinu, ma koliko im to bilo uzaludno!

I tako neprestano i posvuda, po svoj obali, u nedogled, bez reda i smisla, neumorno, kao da nikad neće prestati.

Valovi

iz petnih žila;

galeb izmiče.

Ljeti kupači ulaze u valove, nastoje sprijateljiti se s njima. To im donekle uspijeva u plićacima. Ondje ih valovi ljuljaju i oplakuju, povlače sa šljunka i potiskuju natrag.

Neki od tih ljudi u gaćama, mokre i slijepljene kose, vesele se kad naiđe oveći val i cijele ih poklopi. Smiju se, a more im želi poručiti da ono nije tu zbog njihove zabave i da oni njemu u plićaku znače isto što i bilo koja druga stvar, kao onaj par peraja ili maska s disalicom. 

Val po šljunku:

istom se veze i trga,

čipka pjene.

Kad na rabačkoj obali zapuše bura, gledamo kao valovi prolaze uz nju. “Pastir vjetar tjera stado bijelih jaganjaca”. Je’l da da to zvuči smiješno i blesavo? Pa ipak, To je metafora koja najbolje opisuje što se tada događa. Istina, ovce gonjene u stadu vjerojatno bi se gurale i tiskale,  ovdje zapjenjeni valovi putuju svaki za sebe, Dostojanstveno i nikuda ne žureći.

Donekle podsjećaju i na puževe balavce.  

Zapravo, ne možete se oteti dojmu da neki golemi nevidljivi dlanovi potiskuju more tako da najprije pritisnu dijelom uz korijen dlana, pa se onda polako cijeli dlan spušta na površinu. Posvuda i neumorno uvijek iznova.

Ovi valovi preziru obalu sve do trenutka kada se nađu tik ispred nje. Onda se na tren povuku natrag, vrhom prevrnu preko sebe samih, pa tresu u stijenu pršeći preko nje, sve u namjeri da nastave put kopnom.

Drugačiju sliku ćemo zateći ako bura potraje nekoliko par dana. More je sada nalikuje na iskrzani jeans ili na njivu s ostacima snijega u brazdama. U smjeru sunca opazit ćemo nešto posebno: površina prigušeno bliješti poput izgužvane cinčane ploče. Potisak onih nevidljivih dlanova sada je manje izražen, kao da su se ipak umorili, ali valovi i dalje putuju k jugu

i bacaju se preko stijena ne mijenjajući pravac kretanja.

Žao mi je što sam izgubio fotografiju juga koju sam držao na desktopu. Rabačka luka otvorena je prema jugu, a lukobrana nema i more nesmetano “kuha”. Donji se slojevi podižu prema površini, što uz obalu znači podizanje mulja s dna. More duboko diše, najprije polako stvara širok i dubok dol, pretvara ga u goru koja sa sobom diže barke, podiže ih do razine rive

i onda se ispod njih prelijeva po rivi poput poplave iz kupaonice.

Desi se da val u uzdizanju posustane pred samom obalom, kao da se spotaknuo ili kao da je ga je uhvatila iznenadna slabost i tada onako silan udari “tjemenom” u obalu – čuje se nešto između pljeska i pucnja i more poskoči  u vis, pa poškropi kamene blokove rive.

Na mojoj slici je uhvaćen trenutak tog poskakivanja. Dvije su okomice na slici: u pozadini je svjetionik, a u ispred njega nešto između stošca i piramide vode oko metar visoko. To kratkotrajno vodeno biće, koje se tog dana često ponavljalo u raznim inačicama, na mojoj je slici ovjekovječeno. 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *